Kažete li nekom hrvatskom ministru da su ovo za Hrvatsku bile (još) dvije izgubljene godine, vrlo je vjerojatno da će se mnogi od njih s vama u znatnoj mjeri složiti. Kažete li mu pak da to vrijedi ne samo za Vladu RH u cjelini, već i za njegovo „vlastito“ ministarstvo, gotovo sigurno će se uvrijediti – barem onoliko koliko je neki političar uopće još sposoban uvrijediti se, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
(…)
Glavni krivci za stagnaciju su političari koji se zadovoljavaju minimalnim koracima naprijed, uvjeravajući sebe da su time ispunili svoju obvezu prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Ova vlada nastala je na temelju hrpe kompromisa, koji im sada služe kao opravdanje zašto ne mogu poduzeti nešto odlučnije. No, godina gospodnja 2019. u tome im zasigurno neće pomoći. Osim što je ministar Marić dobro radio na refinanciranju vanjskog duga, najpovoljnije razdoblje već smo propustili.
Na svjetskoj geopolitičkoj sceni slijedi mnoštvo turbulencija koje bi mogle barem usporiti rast ključnih svjetskih gospodarstava. Istina je, ova vlada na prvim koracima suočila se s mnoštvom izazova. No, uspjela je, za sada, samo spriječiti krah Agrokora.
Pomoć blokiranima samo je kozmetička, ovršni zakon je odgođen, demografski egzodus samo se ubrzao. Porezna reforma okljaštrena je u samom začetku, dioničko tržište još je u najdubljoj hibernaciji. INA ne samo da još nije u hrvatskim rukama, nego je očito Vlada s Mađarima ispod stola sklopila deal čiji cilj još skriva od hrvatske javnost. Rafinerija u Sisku gasi se blagoslovom iz Banskih dvora! Izraelski F-16 jednom su preletjeli Knin, no još uvijek ne znamo hoće li i drugi put. U međuvremenu, dok lamentiramo o cijeni borbenih lovaca, Uljanik je u jednoj godini pojeo cijelu jednu eskadrilu Baraka. Da smo barem tim novcem u škverovima gradili mornaricu. No, ni to nismo.
Jedino na čemu se u Hrvatskoj dosljedno radi jest uzgajanje pogubnog mentaliteta gubitnika. Pozivam li na smjenu takve vlade? Ne, u ovom trenutku nemam nikakve garancije da nas ne čekaju možda daleko gori. No, ako bude trebalo, birat ćemo i takve. Plenkoviću, koji se u briselskom stilu sve češće obrušava na „populiste koji daju obećanja koja nisu u stanju ispuniti“, valjda će netko ipak objasniti da su baš to njegovi ključni deficiti: bez pravog vizionarskog liderstva državnika koji svoja obećanja komunicira sa svojom nacijom i koji sebi ne dopušta luksuz biti činovnički suhoparno dosadan, nema i ne može biti optimizma, a bez zdrave doze populizma – nema naprijed. Sretna Nova svima koji slave!
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjiem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
