Došli smo i u tu fazu: U talijanskim bolnicama više nemaju dovoljno respiratora za teško oboljele te sad već moraju birati kome će spašavati život, a s čijom će se smrti unaprijed pomiriti. Posve je jasno, struka je posvema zakazala, ali prvenstveno iz političkih razloga, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Epidemija koronavirusa pokazuje kako politička korektnost može biti ubojita! Iako je i ona tragično kasnila, Kina je pokazala svijetu koji jedini model može spriječiti prerastanje epidemije u pandemiju: odlučno potpuno zatvaranje gradova, pa makar oni bili i desetmilijunske metropole, beskompromisno odsijecanje cijelih provincija od ostatka zemlje te usmjeravanje nacionalnih zdravstvenih snaga uz logističku podršku vojske kako bi se fokusirano pomagalo ugroženim provincijama, umjesto da se snage jalovo rasprše na cijelu zemlju. Milano kao Vuhan. Venecija kao Šangaj. Rijeka kao Pjongjang. Zagreb kao Seul.
Da je kineski recept primijenjen na Milano i Lombardiju, ne bi sad cijela Italija bila u karanteni.
Granice itekako dokazuju svoj smisao postojanja, koliko god nam se u normalnim okolnostima činile anakrone, svejedno radi li se o ptičjim gripama ili ljudima koji bi granicu prelazili slobodno kao ptice. Slovenija, koja je prema Hrvatskoj bez grižnje savjesti podigla žilet-žicu, prva se obrušila na Hrvatsku zbog “pretjeranih” kontrola na granici, no, čim su dobili svog prvog zaraženog, prvi su zatvorili i granicu prema Italiji.
Tragikomični su oni koji tvrde da vojska, osim ako će pucati iz automatskih pušaka i tenkova, nema što tražiti na granici. U hrvatskom slučaju problem je jedino što je vojska tako tragično malena, osjetno manja od policije, pa je pitanje ima li ona dovoljno ljudstva i primjerene tehnike za pružiti nužnu logističku pomoć kad i ako ona stvarno zatreba.
Plenković pak jednako drsko nastavlja vrijeđati svoje kritičare, tvrdeći da je “histerija oko Istanbula i Marakeša” bila neutemeljena te tvrdeći da se ništa dramatično zbog tih dokumenata nije dogodilo. No to je točno samo zato što su oba dokumenta ostala samo mrtvo slovo na papiru. Istina je, niti je “Istanbulska” u Hrvatskoj imalo pomogla ženama, niti je “Marakeški” pomogao izbjeglicama. No, ono što se mora priznati, Plenkovićevu i Božinovićevu čvrstu i odlučnu varijantu “pushbacka”, ne samo da Bruxelles neće kazniti, kao što su to priželjkivali razni neodgovorni aktivisti, već ona dobiva puno priznanje time što to postaje javna službena europska politika na obrani EU na europsko-turskoj granici.
Jake snage Frontexa, potpomognute grčkom vojskom, poslale su snažnu poruku da je, bez obzira na to što Erdogan armiji imigranata tvrdi da im je on otvorio vrata EU-a, za taj tango ipak potrebno dvoje, te da tu nema mjesta nakaradnoj političkoj korektnosti. Europska vrata ostaju čvrsto zatvorena za masovni nekontrolirani dolazak ljudi koje je teško pouzdano identificirati. A EU je ta koja sama treba birati, a ne netko drugi za nju, kako koju radnu snagu treba, tako i tko je među tim ilegalnim migrantima stvarno izbjeglica koji treba nužnu i neodgodivu financijsku i drugu pomoć, prije svega u prvoj sigurnoj zemlji, kao što je Turska, pa tek onda na europskom tlu. Ni manje ni više od toga.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
