Kad je Gorge W. Bush u svibnju 2003. na nosaču aviona Abraham Lincoln proglasio pobjedu u ratu u Iraku, vjerojatno ni sam nije mislio da je baš sve gotovo, ali vjerojatno nije ni slutio da će i desetljeće nakon toga američki vojnici pogibati u nepopularnom ratu, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Kad je Andrej Plenković u svibnju 2020. proglasio pobjedu nad pandemijom, sasvim sigurno ni sam nije vjerovao da je porazio virus, ali vjerojatno nije ni u noćnim morama imao da će već s prvim danima jeseni zdravstveni sustav biti pred kolapsom. “Hrvatska je pobijedila Covid-19, ova Vlada je pobijedila Covid-19, mi smo savladali epidemiju,” govorio je predizborno tada Plenković. A što sada veli? Pa, naravno, mislio je samo na pobjedu u prvom poluvremenu! Dakle, premijer RH sad obećava pobjedu i u drugom poluvremenu, iako mu je mreža već puna golova. A predsjednik RH onkraj aut linije “utješno” mu dobacuje da ne odugovlači jer neće biti samo sudačka nadoknada nego i – treće poluvrijeme!
Mogli bismo reći da je Plenković pobijedio i na pauzi između dva poluvremena, jer u međuvremenu se ipak dogodila i nekakva(!) turistička sezona, za razliku od nikakve(!) kakvu smo očekivali na početku pandemije.
(…)
Dojam je da su Stožer i Vlada sve karte bacili na to da drugi val neće biti tako žestok te da neće biti novog zatvaranja širom Starog kontinenta. I sad su zatečeni posve nespremni. Čarobnog štapića nema. Stanje u hrvatskom zdravstvu nije gore nego u mnogim mnogo bogatijim državama. Svi ti sustavi doslovce su programirani na pucanje pred imalo jačim izazovom. Moderna javna zdravstva jednostavno nisu dimenzionirana kako bi odoljela nacionalnim, a kamoli kontinentalnim ili globalnim potresima. Moderno javno zdravstvo funkcionira kao moderna trgovina, dućani na skladištu imaju samo najnužnije, s minimalnim brojem osoblja za zadovoljavanje dnevne rutine.
(…)
Hrvatsko zdravstvo već godinama funkcionira tako da teret prebacuje iz šupljeg u prazno. Imamo premalo liječnika i sestara u odnosu na naše vlastite bolničke standarde? Ništa zato, ovi koje imamo radit će dulje! Polovica će nam pobjeći na Zapad? Nema veze, ovi koji ostanu radit će još dulje! Ali i dalje nemamo novca za te prekovremene? Lako za to, pa nećemo im valjda platiti! Veledrogerije nam neće isporučivati lijekove? Neka budu sretni da im nešto plaćamo!
No, sad smo u situaciji da više nije pitanje plaćanje prekovremenih, jer su liječnici i sestre već na rubu fizičkih i mentalnih snaga, što se nikakvom novčanom transfuzijom više ne može riješiti. Sve mjere koje od sada pa nadalje uslijede – beznadno su zakašnjele. Najsmješniji su mi oni koji i dalje govore da je pandemija izmišljotina, jer da je virus, ako uopće postoji, za većinu bezopasan, da su bolnice prazne, Hrvatska ima desetke tisuća praznih kreveta. Ne shvaćaju da su to zapravo samo virtualni kreveti, zbroj madraca po raznoraznim bolničkim odjelima. Sustav nikad nije bio zamišljen da svi ti kreveti mogu biti istovremeno aktivni i opsluženi zdravstvenim osobljem. To je jednostavno nemoguće! Sustav tako puca već na dnevnom priljevu par tisuća zaraženih među kojima je dovoljno bolesnih koji u nekoliko dana mogu ispuniti sve krevete na intenzivnoj njezi.
Misli li netko doista da liječnik koji je bio u kontaktu s koronavirusom ne mora u samoizolaciju? Neka se javi dragovoljac koji bi takvome došao na pregled! Hvalimo se s 800-tinjak respiratora, relativno solidno u odnosu na broj stanovnika, no, i to je virtualna brojka, jer pitanje je koliko ih stvarno imamo uz koje može dežurati iskusni anesteziolog, a ne neko na brzinu priučeno tehničko osoblje ili medicinska sestra koja će uz to obavljati tisuću drugih zadaća. Na vrhuncu krize možda nećemo imati ni pola od toga! A što kad se dogodi, kao nedavno, da u jednom danu virus izvan stroja izbaci desetak anesteziologa? Jasno je, ljudi će umirati jer neće imati adekvatnu pomoć! A naravno, neće je imati ni ostali pacijenti, koji će tako također biti žrtve koronavirusa, čak iako možda nikad neće biti pozitivni. Što je rješenje? Da zažmirimo i pravimo se da virus ne postoji? Da glumimo da je to samo jača gripa ili prehlada? Nažalost, u posljednje vrijeme čak i neki naši ugledni znanstvenici daju streljivo onima koji bi pribjegli upravo takvom “rješenju”.
– Ako želite samo imati minimalan broj mrtvih, onda treba pustiti pandemiju da se slobodno širi i ubije 0,1 ili 0,2 posto populacije, uglavnom starijih i bolesnih – ne kaže to neki zaguljeni ravnozemljaš i antivakser, već Gordan Lauc, trenutno jedan od najistaknutijih naših pop-znanstvenika. Član Znanstvenog savjeta Vlade RH! Ne, nije on to nigdje formalno predložio, ali mu se očito omaklo pa je u žaru rasprave na društvenoj mreži otkrio što o tome zapravo intimno misli. Ništa zato što njegovo “znanstveno” mišljenje počiva na procjenama koje nisu potkrijepljene nikakvim istraživanjima. Kolika je margina greške takvih procjena? Prosudite sami: 0,1 posto populacije je 4.000 Hrvatića, 0,2 posto je već 8.000. No, to su ljudi, nečiji očevi i majke, bake i djedovi, a ne tek brojke s mnogo ništica.
Naravno, svi mi znamo da žrtve koronavirusa neće biti samo umrli “od” ili “sa” Covid-19, nego i drugi pacijenti koji neće moći dobiti adekvatnu skrb. Ali nemamo pojma o kojim brojkama se radi niti u kojem razdoblju. Takvi podaci NE postoje! Osim u uobrazilji pop-znanstvenika! Ono što oni zanemaruju jest i da ti “drugi” pacijenti također spadaju u ugroženu skupinu koji mogu lako postati žrtve koronavirusa. Znamo i da će preoštre mjere mnoge ostaviti bez posla, što će ugroziti njihovu materijalnu egzistenciju. Znamo da je ugroženo i mentalno zdravlje. No, kad bismo doista pustili pandemiju da “slobodno ubije”(?!) 4-8 tisuća “starijih i bolesnih”, kako to sugerira Lauc, nitko ne garantira da bismo ostali na tom broju. Zdravstvo time ne bismo sačuvali. A hrpa kompanija bi svejedno ostala bez posla. Sve bi to bile izravne ili neizravne žrtve koronavirusa, a ne žrtve mjera!
To je razlog zašto vlade širom svijeta poduzimaju drakonske mjere bez povijesnog presedana. Ne uvode oni mjere koji mogu potencijalno urušiti gospodarstvo samo zbog broja mrtvih (koji jest i vjerojatno će ostati relativno malen, jer baš nitko ne misli da će koronavirus zbrisati čovječanstvo), već zato što će se sustav zbog velikog priljeva zaraženih ionako raspasti ako mjere NE budu uvedene. Nije u pitanju humanost, radi se o jasnom gospodarskom interesu. Nema dvojbe, mjere doista moraju biti takve da ne lijek ne bude opasniji od bolesti.
Plenković je očito donio političku odluku pošto-poto izbjeći nacionalni “lockdown”, što uopće ne mora biti pogrešno, ali na taj način preuzima punu odgovornost u slučaju neuspjeha. To je hrabrost vrijedna divljenja, jer neće se moći izvlačiti da je to strategija koju je odabrala cijela Europa.
Nadajmo se da hrabrost neće ispasti ludost, jer Hrvatska bi se u tome mogla naći iznimno usamljena. Švedskija od Švedske! No, Plenković bi se svakako morao debelo ograditi od stavova koje je iznio Lauc, jer Hrvatići u većini sasvim sigurno ne žele da njihovi “stariji i bolesni” budu žrtve prešutnog, ali programiranog senicida, u kojem bismo dopustili da koronavirus obavi mirovinsku i zdravstvenu reformu umjesto nas. Pitanje je smije li nakon ove skandalozne izjave Lauc uopće ostati u Plenkovićevom savjetu, ili bi trebao odmah uz ispriku odstupiti, kako bismo bili koliko-toliko sigurni da takva darvinistička shvaćanja nemaju ni najmanjeg utjecaja na odluke hrvatske vlade i stožera.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
