“Kao hrvatski državni poglavar držat ću se Ustava i zakona”, tako glasi početak druge rečenice u svečanoj prisezi koju je prije 12 mjeseci i 22 dana izgovorio Zoran Milanović te nakon toga i formalno postao Predsjednik RH. Da nije izgovorio tu rečenicu, ne bi bio inauguriran. Kako je onda moguće, pitate se sad, da Predsjednik RH odluči ignorirati, ne poštivati, pa možda čak i kršiti neki zakon, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
(…)
No, ako neki zakon postoji, Predsjednik RH zadnja je osoba u toj RH koja ga smije ignorirati, kamoli kršiti. Nismo ni mi mali i veliki Hrvatići mogli nekažnjeno kršiti Milanovićeve zakone – sve dok ih nije skršio Ustavni sud.
Zašto onda Milanović to ipak radi? Zašto ne poštuje svoju prisegu? Odgovor je jednostavan: zato jer može! Ili još malo točnije: Zato jer mu se može! Jer za to nema sankcija. Jer će za to u javnosti dobiti više odobravanja nego negodovanja. A do izbora će ionako sve biti zaboravljeno. Nije to zapravo ništa novo niti za njega neočekivano.
– Mi ćemo snositi posljedice, a nakon što nas se kazni, mi ćemo promijeniti zakon, jer to – možemo! Izjavio je to svojedobno premijer Milanović, nakon što je njegova stranka prekršila neki zakon koji on nije smatrao osobito važnim. Nije više ni bitno koji zakon, bitno je načelo: očito, procedura nekim vlastodršcima nije bitna, pogotovu ako je rezultat ionako isti. Milanoviću je prisega ionako samo forma koju je trebalo zadovoljiti. Valja mu priznati – u tome nikad nije glumatao i nitko nema pravo žaliti se da je svojim glasom za Milanovića dobio mačka u vreći.
Doista, Milanovićevo objašnjenje zašto je nelogičan zakon koji nalaže da se kandidati za predsjednika Vrhovnog suda moraju prvo javiti na javni poziv, itekako drži vodu. Jer, ako će na koncu opet PRH odabrati onog kojega će predložiti Saboru, onda taj zakon baš i nema nekog smisla. Osim kao pokušaj da se dodatno ograniče predsjedničke ovlasti. Nema baš mnogo dvojbe da je to, još u vrijeme KGK, bio pravi cilj takvog zakona, jednako kao što se zakonom o pomilovanjima ograničava još jedna “izvorna” ustavna ovlast predsjednika.
To doista jest cirkus. U tom smislu, Milanoviću pune simpatije!!! Pod uvjetom, naravno, da zaboravimo da je donedavno i on sam bio među onima koji su se javno zalagali za dodatno ograničavanje ovlasti predsjednika, kojega bi prema njegovom (tadašnjem?) mišljenju, trebao birati Sabor. No, 1.034.389 izravnih glasova kasnije, očito se percepcija ponešto ipak promijenila.
(…)
Posve je jednostavno. Ustav ne daje pravo predsjedniku da on sam prosuđuje je li neki zakon neustavan ili ne, kamoli da ga na temelju te prosudbe svojevoljno krši. Ali Ustav itekako propisuje lijek u takvom slučaju: predsjednik ili netko drugi treba pred Ustavnim sudom pokrenuti ocjenu ustavnosti tog zakona. A Milanović se čak buni što je čovjek koji se neko vrijeme zvao Milan Bandić sam pokrenuo taj postupak i tako Ustavnom sudu dao ulogu “boga iz mašine” (citat Z.M.)! Dakako, možemo mi biti opravdano nezadovoljni radom ustavnih sudaca i njihovim ustavnopravno itekako spornim ulaženjem u ovlasti zakonodavca, ali prema Ustavu RH ne postoji nijedan drugi put osim da se u Saboru potraži odgovarajuća većina za promjenu zakona.
Naravno, i dalje ostaje onaj najjednostavniji scenarij: Da Milanović svoju kandidatkinju uputi da se javi na javni poziv te da je nakon toga predloži Saboru. Vuk sit, a predsjednica Vrhovnog suda cijela! Zakon, dakle, uopće ne onemogućava PRH u ispunjavanju slova Ustava. Samo da nije inata koji će druga strana dočekati kontrainatom. Ovako, očito je da je Zlata Đurđević svjesno stavila glavu na panj.
Kolikogod Milanović bio u pravu, a Plenković u krivu u javnom prepucavanju oko afere Slovenska, u kojoj je Predsjednik Vlade RH demonstrativno odbio zaštititi Predsjednika RH koji se, koliko znamo, slučajno zatekao kao kolateralna žrtva istražitelja, toliko su Plenković i Jandroković u pravu kad kažu da bi uvrštavanjem Milanovićevog prijedloga u saborsku proceduru – i oni sami teško prekršili zakon. U tom smislu ne može biti ama baš nikakvog kompromisa – sve dok takav zakon i dalje postoji. Po svemu sudeći, čekat ćemo Usud. A u međuvremenu, Zoki će nastaviti ispunjavati Kolindino obećanje, da će, kad god zatreba – lupiti šakom o stol, zaključuje Hrstić u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
