Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.
Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!
(…)
No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.
Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.
Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/vecernji.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.