Isusa su dočekali s maslinovim grančicama, a za par dana vikali “Raspni ga!” – nadam se da s nama neće biti tako, na Cvjetnicu ljeta gospodnjeg 2020. sebi svojstvenim spokojem rekla je Alemka Markotić, vjerojatno ni ne sluteći koliko proročanski će te riječi zvučati samo 30 dana kasnije, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Naravno, od samog početka stožerskog kvatrivirata bilo je pojedinaca koji su se bunili i režali, no njihove kletve nisu dopirale mnogo dalje od društvenih mreža. Danas one već počinju prodirati u mainstream medije, pa i u neke koji su s premijerom Plenkovićem na famoznom “tajnom” sastanku sklopili privremeni pakt o razumijevanju koji je trebao potrajati tijekom upravljanja krizom koja objektivno traži konstruktivni pristup te suspenziju uobičajene hajkaške atmosfere kakva inače kontinuirano vlada hrvatskim javnim prostorom. Oporba se također, iako nevoljko, priključila tom paktu, shvativši da im čvrsta podrška javnosti koju uživa Stožer ne ostavlja gotovo nikakvog prostora za ono što oporba inače radi po samoj svojoj definiciji – rušenje aktualne vlasti. Svaki njihov disonantni ton usmjeren prema stožeru u proteklih nekoliko tjedana momentalno je kažnjen padom rejtinga oporbe i rastom podrške vladajućima. Zapravo jedini trenutak u kojem je oporba uspjela zagrebati Plenkovićev oklop bio je prilikom pokušaja donošenja zakona koji bi omogućio masovno praćenje mobitela.
U trenutku kad je kristalno jasno da Plenković neće moći čekati da koronavirusu napiše epitaf te da će parlamentarne izbore morati isprovocirati prije no što predstojeća ekonomska kriza pokaže svoje pravo lice, još tijekom ljeta, jasno je da se intenzivno traži svaki mogući način da Plenkovićevo upravljanje krizom prikaže kao u najmanju ruku neadekvatno, a po mogućnosti i kao slijepi sunovrat u predstojeći recesijski ambis.
(…)
U međuvremenu će se uporno ponavljati da postoje zemlje koje su uspjele svladati virus, a da pritom nisu uludo bacile svoje gospodarstvo na koljena. Tu se, naravno, ističe navodni uspjeh Švedske. No, u čemu je to Švedska uspjela, molim vas lijepo? Švedska u trenutku dok ovo pišem službeno ima 2854 umrlih od Covida-19, što znači da će uz ovakav dnevni ritam smrti u trenutku dok kolumnu pročitate vjerojatno biti službeno preko 3000, a u stvarnosti znatno više. Hrvatska pak ima 83 mrtvih, dakle oko 20 na milijun stanovnika, a kad bi ostvarila švedski “uspjeh” od 283 mrtva na milijun stanovnika – imala bi preko 1130 mrtvih.
Je li to ono što predlažu zagovaratelji “švedskog modela”?!?? Dakle, po tom modelu, u Hrvatskoj bi umrlo još najmanje 1040 ljudi, a vjerojatno mnogo više, jer je malo vjerojatno da bi društveni Hrvati bez početnog šoka nametnutih mjera bili tako diciplinirani kao socijalno i obiteljski distancirani Šveđani. No, valja istaknuti da su Šveđani itekako pojačavali preporuke, te da su se Šveđani uglavnom ponašali kao da su te preporuke obvezne.
(…)
Dakle, cijena neformalnosti tih mjera jest itekako mjerljiva u gotovo 2,5 tisuća života Šveđana koji ne bi umrli, barem ne sada, samo da švedska vlada nije unaprijed odlučila da im je takva žrtva podnošljiva. Dakle, lako je sačuvati taj mizerni višak kreveta na intenzivnoj njezi (najmanji u Europi!), ako unaprijed odlučiš da značajnom dijelu oboljelih starijih i nemoćnih nećeš dati pristup kisiku i respiratorima. K tome, Švedska u ekonomskom smislu nije otok i svejedno neće uspjeti izbjeći duboku recesiju. Ona, naravno, vjerojatno neće biti tako duboka kao u Hrvatskoj, no to je već tema koja nema nikakve veze s pandemijom. Navode se tako i pohvale Švedskoj iz usta čelnika WHO. No, pri tom se krivo ističe da je Mike Ryan ustvrdio da bi Švedska trebala biti uzor kako se upravlja epidemijom. Ne, on je rekao da će Švedska biti model kako se organizira život nakon(!) izlaska iz karantene, koja i dalje ostaje ključni prvi odgovor na pandemiju. Dakle, jasno je, lockdown, odnosno karantena ne mogu trajati vječno, a kad iz njih iziđemo, nećemo živjeti normalno, već još dugo onako kako danas žive Šveđani. I tu će njihova iskustva svakako biti vrijedna.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
