Ivan Hrstić: Plenkoviću čak i Milanović dijeli lekcije iz emocionalne inteligencije

Hrstić
Foto: Fah

Iako je duboko dvojbeno koliko je to profesionalno i etično, policija je objavila snimku krvavog napada pred Banskim dvorima. Naravno, dobili smo više pitanja nego odgovora, no, glavni cilj vjerojatno je postignut: demonstrirati javnosti s kojom brutalnom odlučnošću je bezumni napadač stupio pred svetog Marka, s nedvojbenom namjerom da ubije, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.

To je sasvim očito politički cilj na koji se policija odlučila pod izravnim pritiskom iz Banskih dvora. Time je sasvim sigurno barem malo izblijedila aura romantičnog narodnog osvetnika u naivnoj uobrazilji onih koji su mu na društvenim mrežama javno iskazivali suosjećanje i podršku te gradili dojam da je on dao život za neki viši cilj. No, ono što smo vidjeli uglavnom ukazuje na to da je priča o organiziranom terorističkom napadu poprilično šuplja. A nastupi premijera, ministara i dijela oporbe duboko promašeni.

Da, izjave Ivana Penave i Karoline Vidović Krišto jesu pogrešne. Nikad, pa ni tada, nakon što dođe do krvavog izljeva frustracija, a pogotovo kad nešto makar i rubno ima dodir s terorizmom, ne stavljaš u prvi plan razumijevanje ili suosjećanje s napadačem. Niti govoriš išta što bi se na taj način moglo krivo shvatiti, koliko god istine u svemu izrečenome možda bilo. To je trenutak u kojem političar mora zagristi jezik i beskompromisno se staviti u zaštitu žrtve nasilja.

(…)

Snimka zorno potvrđuje ono što smo već znali: što god bilo u njegovoj ludoj glavi, napadač na ovaj način nije imao nikakve šanse niti približiti se premijeru, a kamoli stvarno ugroziti njegov život. Prvi faktor je vrijeme: vjerojatnost da Plenkovića u ponedjeljak u osam ujutro zatekne u Banskim dvorima manja je nego da u to vrijeme na Pantovčaku zatekne Zorana Milanovića. Drugi faktor je mjesto: Pucnjava se dogodila pred ulazom koji Plenković uopće ne koristi, pred kojim stalno stražari barem jedan policajac, a u neposrednoj blizini je još nekoliko drugih. Ne otkrivam nikakve tajne, to je nešto što bi svaki organizirani napadač lako saznao. Plenković i njegova stalna pratnja pak imaju posebne sigurnosne protokole, o kojima, naravno, pisati neću, iako sam na pločniku trga svetog Marka i unutar tamošnjih institucija tijekom dvadesetak godina proveo mnoge preduge sate i dane.

(…)

Iracionalnost na svakom koraku! Uz toliko pitanja, a bez ikakvog dokaza, odgovornost za napad uvaljivati u krilo oporbe, javno prokazivati i pokazivati prstom na “ekstremnu desnicu”, potpuno je suprotno od onoga što u takvom trenutku odgovoran predsjednik vlade treba raditi. Nervoza ili plan, pitanje je sad? Možda i jedno i drugo. Jasno, nikome na njegovom mjestu ne bi bila svejedna spoznaja da se među nama kreću neljudi koji bi bez oklijevanja pucali na do tada anonimnog policajca, a kamoli na tebe osobno, predsjednika Vlade glavom i bez brade. Te da ima još mnogo više onih koji bi se tome radovali! Ako je samo to u pitanju, onda Plenkoviću puno ljudsko razumijevanje i podrška!

No, posve je druga priča ako on ovo prepoznaje kao priliku za konačni obračun. Ako u ovom trenutku u Hrvatskoj doista postoji neka organizirana “ekstremna desnica” (formulacija s kojom se ja kao i mnogi drugi osobno duboko ne slažem), onda je to dobrim dijelom upravo Plenkovićeva odgovornost. Ako ona postoji, onda to može biti samo dokaz njegovog radikalnog odmaka od Tuđmanove doktrine. Naime, Tuđman je prijatelje držao blizu, neprijatelje još bliže.

(…)

No, ako u Hrvatskoj postoji formirana desnica, to ja zato što ju je Plenković otpilio iz HDZ-a i na taj način oblikovao iz gline. Da nije Plenkovića, ne bi bilo ni Škore ni Domovinskog pokreta, koji su u retorici HDZ-ovih čelnika u svega nekoliko mjeseci “unaprijeđeni” iz “desnice” u “ekstremnu desnicu”. Smiješno, ali čak i Most im je sad “ekstremna desnica”!

Očito da projiciranje postojanja nekog takvog ekstremnog političkog faktora Plenković smatra nuždom, kako bi sebe lakše pozicionirao na priželjkivanom dijelu političkog spektra, no to je potpuno suprotno od onog što je godinama radio predsjednik Tuđman, koji je znao da će takve političke opcije mnogo lakše kontrolirati tako da ih stavi pod marginu vlastitog kaputa, nego da im pruži priliku da se razmašu izvan njega. Koliko god razrovana i podijeljena, na “desnici” su mnogi zahvalni Plenkoviću barem za ovu priliku da konačno postanu zaseban relevantan faktor.

No, to što je u ovom slučaju (možda!) kratkoročno dobro za Plenkovića, (sasvim sigurno!) dugoročno nije dobro za Hrvatsku. Nema mnogo dvojbe, u sljedećih nekoliko mjeseci on i svi mi suočit ćemo s dodatnim uzletom mržnje sa svih strana političkog spektra, koja će moći poslužiti kao dokaz tih teza. No, iracionalnost doslovno buja na društvenim mrežama, neograničena bilo kakvim ideološkim predznakom, a ako suočeni s eksponencijalnom progresijom zaraženih koronavirusom uđemo u neki oblik lockdowna, tad nam doista prijeti eksplozivna situacija.

(…) Ja osobno šokiran sam koliko mojih virtualnih poznanika, za koje sam mislio da su koliko-toliko racionalni, podržava pravo anonimnih nasilnika da izražavaju svoje frustracije preko naših leđa. Nemalu podršku tako dobiva čak i neandertalac koji s dobermanom na povodcu (“sjedni i čekaj napad!”) prijeti Alemki Markotić i televizijskoj ekipi.

Sigurno ne pomaže ni nevjerojatna činjenica da je ususret vrhuncu pandemije hrvatska vlada odlučna izmaknuti tlo ispod nogu blokiranih. Dok Italija i druge europske države produljuju moratorije, Hrvatska ga u očekivanju najtežeg udarca krize – ukida! Ne, nije to pitanje oprosta dugova, kako robotski hladno i elitistički govore Plenković i društvo. Da, dugovi se moraju vraćati, ali ne u višestrukom iznosu koji je stotine tisuća hrvatskih građana već pretvorio u bijelo roblje.

(…)

– Gospodarske posljedice pandemije još su nesagledive, ali socijalne su opipljive i traže hrabre poteze vlade bez udžbeničkih alibija, najmanje što Vlada može učiniti je produljenje moratorija, socijalno promišljeno, do pronalaska trajnog rješenja, poručuje istovremeno predsjednik Milanović. Dakle, doista je nevjerojatno gdje smo došli kad kao glas razuma moram isticati poruku Zorana Milanovića, koji je svojevremeno bio glavni odgovorni za eksploziju broja blokiranih! Na što je pak spao Andrej Plenković kad mu čak i Zoran Milanović dijeli lekcije iz emocionalne inteligencije i pri tom je do zadnjeg slova i zareza u pravu?, zaključuje Ivan Hrstić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr