Premda su manipulacije neizbježna pojava suvremenoga ljudskoga društva, ipak je manipulacija nogometom i problemima u organizaciji te igre i onoga oko nje u Hrvatskoj prevršila svaku mjeru i prerasla u pravu megamanipulaciju, neviđenu u ikojem suvremenom društvu. Vrhunac sustavne, smišljene, režirane i apsolutno nedobronamjerne manipulacije bio je prosvjed u kojem je – kako tvrde mediji – sudjelovalo trideset tisuća osoba na splitskoj rivi u subotu 29. studenoga.
Nije neobično što postoji nezadovoljstvo pojavama u nogometu i oko njega u Hrvatskoj, ta i nogomet i sve ono oko njega samo je djelić suvremenoga hrvatskoga društva u kojem nema, na žalost, ni jednoga jedinoga područja koje bi bilo primjereno posloženo da ne bi bilo razloga za nezadovoljstvo. Više nisu neobične pojave ni javni prosvjedi i zapravo ih je premalo s obzirom na to koliko odgovorni na raznim razinama zakazuju, podbacuju i razočaravaju. Nije nepoznato da se i kad je povod opravdano nezadovoljstvo, često manipulira prosvjednicima, no posve je neobično što će u noviju povijest ući zabilježeno da je za vrijeme vladavine Kukuriku koalicije, koja je već sada opravdano ocijenjena kao najgora, najveći prosvjedni skup održan da bi bile zatražene promjene u organizaciji nogometne igre. Tj. zatražena je promjena u onom društvenom segmentu koji je apsolutno irelevantan za više od 800 tisuća hrvatskih građana ispod praga siromaštva, za više od 320 tisuća nezaposlenih, od kojih je čak 42 posto mladih od 15 do 30 godina, za više od milijun umirovljenika koji jedva preživljavaju od mjeseca do mjeseca, za sve one koji su prisiljeni svoju budućnost planirati izvan domovine…
Splitski »nogometni« prosvjedni skup, koji zaslužuje pohvalu što je, kako tvrde mediji, prošao u mirnom ozračju, bez incidenata, i koji je očito smišljeno dobio gotovo bezgraničnu medijsku potporu, posebni je i neviđeni događaj pa zaslužuje malo pozornije propitivanje. Naime, još nije u povijesti zabilježeno da bi tzv. malim ljudima »igra« bila važnija od »kruha«, pa je nemoguće vjerovati da bi splitski prosvjedni skup u tom smislu bio nešto posve novo, odnosno prvi prosvjed osoba kojima je nogomet važniji od osobnoga i društvenoga standarda. Premda je jedan od govornika na prosvjednom skupu istaknuo da skup nema veze ni s politikom ni s politikantstvom, stvarnost je drugačija jer je politika i u ta događanja, kao i u nogometna i oko njega, upletena više negoli bi se prosječan građanin mogao nadati. Već javni poziv splitskoga gradonačelnika da skup prođe u miru i bez nasilja jasno očituje kojoj je stranci i kojoj opciji taj prosvjed – drag.
Ne može se, niti se smije, previdjeti da je medijski splitski prosvjed »progutao« podatak o procjeni Državnoga zavoda za statistiku po kojoj je hrvatski bruto domaći proizvod za treće tromjesečje 2014. realno manji za 0,5 posto, što znači da hrvatsko gospodarstvo i dalje tone, odnosno da sadašnja Vlada ustraje u svom konstantnom zakazivanju sa stajališta općega dobra. Nije li više nego rječito što ni jedan medij nije tražio očitovanje o toj nepovoljnoj činjenici od troje istaknutijih predsjedničkih kandidata, a Slobodna Dalmacija je u svom subotnjem izdanju na prvoj i još dvije stranice donijela stav o »nogometnim problemima« troje predsjedničkih kandidata i drugih političara te u istom broju na 1. stranici otvoreno pozvala: »Svi na rivu, nitko na Poljud«. Nije li više nego očito da vlasti i njihove medijske produžene ruke kao aktualnost u prvi plan javnosti nameću probleme »igre«, da bi pri tome prikrili stvarne i zabrinjavajuće probleme »kruha«? Također, premda se državne političke vlasti ne mogu oprati od pretežne odgovornosti za sve incidente koji se događaju među navijačima, ni nakon vjerojatno naručenoga incidenta u Milanu, ne pokazuju političku volju zaštititi hrvatske nacionalne interese u tom segmentu. Nameće se stoga pitanje: ne stoje li iza tih naručenih incidenata oni koji kriomice kroje hrvatsku sudbinu, a dio vlasti im u tome pomaže?
Istodobno, premda to ne mora biti, čak i najvjerojatnije nije osobni promišljeni stav većine sudionika prosvjeda, skup je zapravo novi korak na orjunaškom produbljivanju jaza između hrvatskoga sjevera i juga. Da to nije olako izrečena procjena potvrđuju poruke iz novinskih naslova: Jutarnji list u nedjelju 30. studenoga donosi naslov: »Odlazite ili ćemo vam mi doći u Zagreb« ili Večernji list na 1. stranici: »Idemo na Zagreb ako treba«. Nisu li to izrečene prijetnje koje ne isključuju nasilje? Treba li jasno artikulirati komu zapravo treba i ide u prilog mogući sukob Hrvata s juga i Hrvata sa sjevera, ili sukob hrvatskih građana s juga države s onima u glavnom gradu? Toj antihrvatskoj politici i »Hajduk« i »Dinamo« i Hrvatski nogometni savez i njihovi čelni ljudi samo su maske i kulise iza kojih se istjeruju drugi, puno opasniji antihrvatski politički interesi.
U Hrvatskoj uz poštivanje stvarne demokracije i zakonitosti hitno treba na zdrave temelje i u službu općega dobra postaviti sve segmente suvremenoga hrvatskoga društva – pa i onaj koji se tiče profesionalnoga nogometnoga natjecanja i hrvatske nogometne reprezentacije – no, to nije moguće dok se ne onemoguće sve destruktivne antihrvatske snage. Dokle god nema stvarne političke volje da se tako postupi na svim razinama društva, Hrvatska će biti izložena bezbrojnim manipulacijama, pa i megamanipulacijama – kao što je bio splitski tobože nedužni nogometni prosvjed, a zapravo nečuveno varanje dobronamjernih i emotivnih ljudi koji su s punim pravom navijači svoga »Hajduka«.
