Kad je u pitanju odnos prema Hrvatskoj, Srbija se nije odmakla od 90-ih, Miloševićevih godina. Da bismo toga postali svjesni, nije se trebao dogoditi najnoviji skandal srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića jer ni prijašnjih godina za obljetnicu Oluje njegova retorika nije bila pomirljivija: ista mržnja, ista prijetnja i isto jadikovanje zbog vojnoga poraza i nemoći da se promijeni povijest. Ove je godine u uvredama otišao najdalje izjavivši kako je Oluja bila pogrom, etničko čišćenje i kako je Hrvatska htjela državu bez Srba kao Hitler svijet bez Židova. Vučić je bio i ostao dio najradikalnije Miloševićeve i četničke imperijalističke političke platforme kojoj pripadaju Šešelj, Vulin, Dačić, a negacija Hrvatske temeljna je programska odrednica te platforme, piše Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku.
Srbi se svake godine u Srbiji okupljaju, ali ne da bi se suočili sa strašnim grijesima svoje politike i zločinima koje su počinili Hrvatima, nego da bi izvrnuli povijest naglavačke i obnovili žal što ta njihova agresija nije uspjela i što je doživjela zasluženi vojni poraz. Četnički mitinzi mogu začuditi samo naivne u Hrvatskoj s obzirom na to da Vučićeva Srbija podiže i spomenike svojim vojnicima koji su poginuli u agresiji na, primjerice, Vukovar. Srbija je žalosna zarobljenica svoje mitomanske prošlosti i u pogledu njezine transformacije ne treba imati, na žalost, nikakvih iluzija. Kada bi mogla, danas bi Vučićeva Srbija, kao i Miloševićeva 90-ih, krenula tenkovima na Hrvatsku i opet bi dobar dio građana te države tenkove posipao cvijećem. Ali Srbija je više tigar od papira nego stvarna prijetnja jer Hrvatska nije goloruka i nespremna kao i 90-ih i Vučić zna da bi doživjela još veći debakl, zato mu i preostaju uvredena račun Hrvatske.
Ne može Hrvatska, naravno, birati susjede, ni njihove vlasti pa se, prema tome, mora suočiti s postojanjem ovakve Srbije. Stoga su posve promašene kritike raznih pseudopacifista u Hrvatskoj koji demoniziraju Hrvatsku zbog naoružanja, nabave vojnih zrakoplova, održanja ili jačanja vlastite vojske.
Znoj štedi krv, bio je poznati slogan u obuci jedne škole Hrvatske vojske početkom 90-ih. Tako je otprilike i danas: u odnosima sa Srbijom Hrvatska mora braniti čvrsto istinu, vlastite građane, vlastite granice i vlastite interese. Što više bude ulagala u te interese i istinu, bit će više mira, a manje stradanja i međudržavnih tenzija. Dakle više znoja, odnosno ulaganja, jamči manje krvi. Sve drugo samoobmana je i iluzija. U sklopu imperativa ispravnijega pozicioniranja prema Srbiji svakako spada i redefiniranje odnosa prema čelniku srpske manjine u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu. Za nas u Hrvatskome tjedniku ni dosad nije bilo dvojbe: on je eksponent Vučićeve politike u hrvatskoj Vladi preko kojega Srbija izravno nadzire Hrvatsku i utječe na nju, a to se i sada bjelodano pokazuje. Umjesto da je, kao privilegirani Srbin, iskazao poštovanje prema državi Hrvatskoj koja ga tetoši preko svake razumne mjere, on je otišao u Bačku Palanku participirati u sramnoj harangi protiv Oluje i protiv Hrvatske. Sramnije od njegova čina je Plenkovićevo opravdanje njegova postupka da je Pupovac samo dobio poziv za taj skup, a da je važan stav Vlade RH.
> Nino Raspudić: Hrvatski problem danas nije Plenković već Brkić, Medved, Krstičević, Culej…
Mimo ikakve logike i koalicijske potrebe, Plenković je s Miloradom Pupovcem uspostavio, u političkome smislu, ljubavnički odnos i evo, sada, ljubavnici su na dan 4, kolovoza pokazali da različite misle o istome: Plenković je u Kninu rekao da je Oluja najvažnija hrvatska pobjeda u povijesti, a Pupovac u Bačkoj Palanci pljeskao Vučiću da je Oluja zločin i da je Hrvatska nacistička država. Prirodni poredak stvari teško može otrpjeti takvo zajedništvo i normalni premijer istoga bi časa otkazao koaliciju Pupovcu i ispričao se čitavoj Hrvatskoj zbog zablude, ali to Hrvatska ne će doživjeti jer Plenkoviću je važniji Pupovac i od čitavoga hrvatskog biračkog tijela.
> Borislav Ristić: Vjerodostojan popis marginalca – možda vam policija zakuca na vrata
Podsjetimo tek da je Ivo Sanader počinio povijesni zločin oformivši taj konkubinat s agresorskim Srbima pljunuvši na Hrvate i na Srbe koji su branili Hrvatsku. Plenković je tome odnosu dao novu dimenziju tako što je praktički rehabilitirao četništvo u Hrvatskoj. Danas više nema bitne razlike u karakteru skupova u Srbu i u Bačkoj Palanci. Mi kao živući svjedoci povijesti znamo da je sve što Vučić i Pupovac kažu velika laž. Ali ako Vučić, Pupovac i Srbija pred očima cijeloga svijeta prljavo lažu o ratu 90-ih i Oluji, možemo samo pretpostaviti koliko lažu o Drugome svjetskom ratu.
Zato je za Hrvatsku najveća nužnost da očisti svoj um od naslaga komunističko-jugoslavenske lažne historije i da jednom za svagda utvrdi sve činjenice te samo na temelju takve istine gradi odnose sa Srbijom, ako ona to hoće. A ako ne će, što se nas tiče, daleko joj kuća. Tuđman je znao sa srpskim agresorima. Poručio im je 1995. da su pobjegli zaboravivši sa sobom ponijeti i svoje prljave gaće. Današnji hrvatski vlastodršci u želji da se dodvore i ovakvoj Srbiji često rade kompromise na štetu istine i na štetu Hrvatske. Prije samo pola godina hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Zagrebu je ugostila Vučića i praktički ga rehabilitirala od četničke prošlosti izjavljujući kako je to sada drukčiji političar, a premijer Andrej Plenković Vučićevu eksponentu Miloradu Pupovcu daje odlučujuće ovlasti.
> Prekršajni sud u Požegi: HOS-ov pozdrav Za dom spremni izraz je volje i legaliteta vlasti u RH!
Ovih dana je Prekršajni sud u Požegi također oslobodio prijavljenoga građanina zbog isticanja HOS-ova pokliča Za dom spremni. Želimo naglasiti da ta sutkinja i taj građanin imaju bolji odnos prema povijesti i prema Srbiji od samih čelnika ove države. Od eventualne nove srbijanske najezde ne bi nas nimalo spasili ni Kolinda ne bi Plenković, nego upravo građani uvijek spremni za dom. Taj pozdrav je, sviđalo se to nekome ili ne, jedini lijek za Srbiju, za to i vrišti na svaki spomen njegov.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
