Dok sam radio u novinama, imao sam prilike gledati mnoge mlade ljude koji s elanom ulaze u taj stresni posao. Jedan od njih, naočit, pametan i drčan momak s gardom, jednog je dana prišao nadležnom i rekao da daje otkaz, da mu se ne radi, za tada, pa i danas, solidnu plaću za jednog mladića bez obitelji, na pragu života. Hladno je rekao da ide u politiku, da je tamo puno bolje i perspektivnije. Učlanio se u mladež jedne stranke, počeo se, elokventan, pojavljivati na malim ekranima lokalnih medija, spretno je napredovao, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Nije prošlo puno godina, sasvim slučajno sretnem ga na parkiralištu jedne sale za svatove, u bijesnom automobilu kojeg si ja kao sveučilišni profesor teško mogu priuštiti. Pozdravim ga računajući da ćemo se, nakon toliko godina, malo ljudski popričati, upitati. No nije mi baš dao prilike, okružen, kako se zovu, “stranačkim prijateljima”, koji su već tada drmali javnim firmama.
(…)
Što mislim o tom momku? Otkuda takav preokret u životu i ponašanju? Otkuda takva višestruka transformacija osobe? Je li za osuditi?
Mislim da ne, pogotovo što nije jedini, takvih primjera mogao bih nabrojiti samo iz svog iskustva podosta. Prije nego osuditi, ljude treba pokušati razumjeti.
Tako ovaj “moj” dolazi pun elana raditi u medijima, pisati o nepravdama, raskrinkavati lopove i mufljuze u državnim strukturama. I hrabro piše, i piše, piše, no u jednom momentu mlad čovjek vidi da piša, a ne piše, uz vjetar.
(…)
Tako mladi opravdani buntovnik protiv nepravednog sustava ima dva izbora, ili i dalje ići na vjetrenjače, ili od buntovnika postati konformist. Drugim riječima, početni elan vrlo brzo, a to je masovni fenomen u Hrvatskoj, zamijeni rezignacija. Zašto se boriti, bolje se uklopiti. Ovaj “moj” se tako odlučio uklopiti, bolje reći utaliti.
Jednog takvog gledam i u Saboru, gdje je dobio na težini, pa i političkoj…
Na političkoj sceni imali smo, na prvi pogled čak i simpatične, buntovne, antisistemske snage poput Živog zida, koje su vrlo brzo skončale kao ovaj “moj”. Postali dio istog tog sustava i završili tako da su se, kao antifoteljaši i antibriselaši, doslovno pošorali međusobno za fotelju u Europskom parlamentu, gdje i nisu baš buntovni i aktivni. Tek, kada se vrate u Hrvatsku, razvoze lubenice po Markovu trgu. A od bivše antieuropske spike ni “a”. Kao i mnogi prije njih koji su bljesnuli na političkoj sceni pa nestali, Živi zid je samo još više produbio nepovjerenje u mogućnost društvenih promjena, gurnuo ljude još više u rezignaciju pa sve manje ljudi, zapravo sramotno malo, izlazi na izbore. Rezignacija u čistom obliku, odsustvo bilo kakve nade da se na izborima bilo što mijenja, ili može mijenjati, pa većina birača ne izlazi.
Na istom tom Trgu, na žalost i duboko zgražanje, prošli je tjedan jedan mladić od 22 godine došao s kalašnjikovom i počeo pucati po državnim institucijama, s očitim ciljem da nekoga ubije, i samo treba Bogu zahvaliti da nije bilo mrtvih, no stradao je nevini policajac, za dlaku izbjegavši smrt. Tko god, od političara do hejtera na društvenim mrežama, pokušava opravdati ili podržavati takav čin, ili ga koristiti u borbi protiv aktualne vlasti, nije normalan. Naime, svatko ima pravo na nezadovoljstvo, ali se nezadovoljstvo ne rješava kalašnjikovom, i to napadom na najviše državne institucije.
Nakon toga i političari i brojni drugi stručnjaci krenuli su govoriti o radikalizaciji hrvatskog društva kao gorućem problemu. Mislim da hrvatsko društvo nije radikalizirano, već rezignirano, i tu je temeljni problem. Točan termin za ovaj čin bio bi ekstremizam, a najveća opasnost nakon ovoga zločina je ono što u znanosti nazivamo (na primjeru samoubojstava) “mimetički refleks”, odnosno da bi netko čudne glave mogao oponašati isto.
Naprotiv, protiv rezignacije koja je rak-rana hrvatskog društva, nama je potreban radikalizam, onako kako je nastao u izvornom (!) smislu na području liberalne misli.
Naime, radikalizam je politička doktrina, razvijena u Engleskoj između kraja 18. i prve polovine 19. stoljeća, od strane Jeremyja Benthama i Johna Stuarta Milla, koji su, primjenjujući načela utilitarizma na politiku i ekonomiju, podržali program socijalnih reformi usmjerenih na širenje narodnog sudjelovanja u političkom životu (!), pravedniju raspodjelu bogatstva i slobodnog tržišta.
Tako su liberalni mislioci zamislili radikalizam, a hrvatski politički i ekonomski sustav sve je suprotno od toga.
I ovaj “moj” s početka priče, i masovna apstinencija na izborima, pokazuju da nam nije problem radikalizam, već rezignacija. Prvi korak u rješavanju rezignacije jest promjena izbornog zakona, i to radikalna. Inače, Kuščevići koji su srušili taj referendum nicat će i dalje kao gljive poslije kiše, a mi rezignacijom tonuti sve dublje i dublje.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
