Uskoro će u Münchenu biti izrečena presuda Perkoviću i Mustaču vezana za ubojstvo Stjepana Đurekovića. No, bez obzira na nju, već sada su jasne dvije gorke spoznaje. Prva, da demontažu jednog zločinačkog sustava, umjesto našeg, provodi njemačko pravosuđe. Druga, da su strukture naših institucija i ondašnjih vlasti, od premijera Milanovića, predsjednika Josipovića do DORH – a i Mladena Bajića, činile sve da tu demontažu spriječe.
Bili su spremni mijenjati i Ustav, kršiti međunarodno preuzete obveze, osramotiti nas pred cijelom Europom. Ako Perković i Mustač budu presuđeni za ovo ubojstvo, s pravom se već postavljaju pitanja (Hrstić), koja je politička budućnost Milanovića, Ive Josipovića, ili profesionalna Mladena Bajića? Naime, oni su, ako budu presuđeni, štitili dva čovjeka koja su sudjelovala u monstruoznom ubojstvu nevinog čovjeka. To je drastično gore od Karamarkova sukoba interesa. Svugdje u ozbiljnim državama postali bi politički i profesionalni mrtvaci.
Našem sustavu očito nije u interesu da se taj mračni, zločinački udbaško-kosovski sustav rasvijetli. Naprotiv, činilo se sve da ga se zataška. Demontažu toga sustava, kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji, ne čine institucije, već pojedinci. Uz velike napore i probleme. Uz tu demontažu, na način privatnog istraživanja, vezane su i neke moje frustracije.
Prateći jedan međunarodni sudski proces, sasvim slučajno došao sam do imena još uvijek aktivnih novinara koji su bili suradnici KOS-a, mimo onoga koji je donio Radenko Radojčić u slučaju “Labrador”. Krenuo sam istraživati, i put me veoma brzo naveo na drugog agenta KOS-a koji puno zna o novinarima, njihovim suradnicima.
Radi se o Mustafi Čandiću, krupnoj ribi, koji je bio jedan od glavnih aduta tužiteljice Hildegard u procesu protiv Miloševića. Inače, gospodin Čandić je u susjednoj BiH raskrinkao tamošnju medijsku scenu, kada je dao pisanu izjavu sarajevskom Oslobođenju u kojoj kazuje da je vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić surađivao s njim dok je bio u KOS-u. Eto tko je formirao javno mnijenje tamo.
Da ironija bude veća, taj isti Radončić nije bio samo medijski mogul, već je bio i ministar sigurnosti BiH!? To je stvarnost “ovih prostora” od sudstva, politike, preko gospodarstva do medija. Okrenimo se budućnosti? Da, ali kako kada stare udbaško-kosovske strukture kreiraju još uvijek sadašnjost, pa onda i budućnost?
Dugo sam vremena pokušao doći do Čandića da provjerim točnost mojih spoznaja o mnogim novinarima suradnicima KOS-a. Nakon puno pokušaja uspio sam. Našli smo se prošle godine u jednom motelu na ulazu u Zenicu. Sa mnom su bila još dva draga i iskusna čovjeka. Za ne daj Bože…
Ništa spektakularno, no gospodin Čandić potvrdio je skoro sve moje temeljne intuicije i spoznaje. Negdje nije htio reći ime, tek “ona novinarka koja je prva objavila razgovor između Mile Dedakovića i Antona Tusa“. Vlastoručno mi je na papir napisao neka novinarska imena koja su radila za KOS u RH i “regionu”. Opisao mi je i metode kako su djelovali. Među inim, KOS bi pisao neke članke, “pakirao”, a ti novinari ih samo potpisivali. Sve u svemu, ni danas nisam siguran je li pametno da sam to išao istraživati, jer mi je muka od nekih saznanja.
U čemu se sastoji moja frustracija?
Prvo. Teško mi je čitati tekstove nekih ljudi, teško mi je susretati neke ljude. Ne kažem da tim ljudima treba bilo što loše učiniti. Samo mislim da takav medijski (i politički!) sustav treba demontirati, rasvijetliti, bez želje za osvetom. Zato im imena neću navesti. Ne želim im zlo, a ni sebi. Još bi me tužili, a ja povlačio Čandića za rukav da dođe svjedočiti. To mi u životu ne treba.
Drugo. Ako sam ja o svom trudu i trošku uspio neke stvari rasvijetliti, zašto to ne učini država? Odgovor može biti svakakav, no za mene je samo jedan – jer je sama u svojim institucijama prepuna takvih.
Treće. Kod procesa koji se vodio protiv generala Gotovine, u medijima sam detektirao KOS-ov rukopis, manipulacije i pakiranja, bilo Gotovini, bilo RH, bilo trećima. To mogu dokazati na jednom egzaktnom primjeru. No sumnjam da bi se išta pokrenulo. Zapravo, znam da ne bi… Frustrirajuće je (bilo) vidjeti kako je taj sustav i njegove metode u medijima još uvijek živ i djelotvoran.
No ima i lijeka frustraciji. To su moji studenti koji će dijelom sigurno završiti u medijima. Neki već jesu. Mogu im prenijeti, ako ništa drugo, ne samo knjiško znanje, već i iskustvo kako ne bi trošili vrijeme na stvari, kako sam ja činio, koje im samo kompliciraju život, a ništa ne možeš promijeniti. Pametna su to djeca, “neki novi klinici”, nezaraženi virusom KOS-a…
Presuda Perkoviću i Mustaču najavljena je uskoro. Kakva će biti, vidjet ćemo. Perković, pišu mediji, krenuo u crkvu, u zatvorsku kapelicu. Tražio i svećenika. Obratio se, kažu. Je li to istina, ne znam. No, ako presuda bude osuđujuća, svima koji su pokušali opstruirati ovaj proces neka također Bog bude na pomoći. A i svima nama s takvima…
Članak je preuzet sa Slobodne Dalmacije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
