Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju piše o moralu, lijevom klerikalizmu i napadima određenih medija na određene zastupnike, ističući “Da se pobljuješ, ali ne nad grešnicima, već nad njihovim inkvizitorima, seksualnim puritancima s liberalne ljevice koji su postali papskiji od pape!?”
Donosimo dio kolumne:
Svećenici i diplomati
Dakle, dragi lijevi klerikalci, Katolička crkva nije tako plošna jer, za razliku od moraliziranja, od vas, razlikuje dvije razine, ali ih ne isključuje: moralnu i političku, moralnu i zakonsku. Crkva je istovremeno čuvarica i djeliteljica svetih tajni, sakramenata, ali kao takva živi u povijesti. Stoga, s jedne strane ima ispovjednike, svećenike, s druge diplomate.
Na povijesnim primjerima to izgleda ovako. Henrik VIII., engleski kralj, bio je kao katolik veliki ženskaroš. No Katolička crkva ga je proglasila “braniteljem vjere” jer se odupro reformaciji. Crkva njegov javni, politički život i djelovanje nije miješala s njegovom privatnom grešnošću, za to je zadužen njegov ispovjednik. U privatno područje ljudi zadiru samo totalitarni režimi i totalitarni mediji, dočim Crkva razlikuje nutarnje i vanjsko područje.
Henrika VIII. Katolička crkva nije izbacila zbog njegovog privatnog nemorala, već zato što je povrijedio disciplinu sakramenata i drugi puta se htio oženiti u Crkvi, što je protivno pologu vjere. Crkva se bavi moralom, a ne moraliziranjem. I ministri francuskog kralja, katolici Richelieu i Mazzarino, bili su privatno ženskaroši, za prvog se govorkalo da je kraljičin ljubavnik, no Crkvu nije zanimala njihova privatnost, to je stvar ispovjednika, već samo političko djelovanje, odnosno, donose li dobre zakone, rade li za dobro naroda.
U novijoj povijesti ima sličnih primjera poput Henrika VIII. Argentinski predsjednik Peron molio je krunicu u javnosti, išao na misu, ali je bio također lak na onoj stvari. U sukob s Crkvom nije došao zbog svoje privatne nemoralnosti, već zbog javne, zbog politike. I prvi američki predsjednik katolik Kennedy bio je privatno “razigrani dorat”, no Crkva se nije petljala u njegov privatni život, to je stvar njegovog ispovjednika, već ga je sudila kao političara, i kao takav bio joj je miljenik, i ne samo Crkve, već i najvećeg dijela svijeta.
To ne znači da odobrava(m) nemoral, ali tko sam ja, na Isusovu tragu, koji je spasio ženu uhvaćenu u preljubu koju su, kao ove hadezeovce mediji, farizeji išli kamenovati, jednostavnim argumentom “tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen”, tko sam je da sudim nečiji privatni život?
No ima ih među ljevičarskim medijima u RH koliko hoćete, koji su spremni objaviti ovakve bljuvotine u maniri totalitarnih režima koji su ljude ucjenjivali njihovim privatnim grijesima ili manama. Da se pobljuješ, ali ne nad grešnicima, već nad njihovim inkvizitorima, seksualnim puritancima s liberalne ljevice koji su postali papskiji od pape!?
Blagostanje i pravednost
Kada je Benedikt XVI. govorio o politici i političarima komentirajući Machiavellija, onda je rekao, na tragu Hane Arendt, da što vrijedi privatno moralno besprijekorni političar ako nije u stanju stvarati pravedne zakone i učinkovite institucije na dobro naroda?
Kada su medijskog savjetnika i biografa Ivana Pavla II., novinara i povjesničara, Vittorija Messorija u povodu Berlusconijevih seks skandala upitali što više preferira, katolika političara, vladara koji je privatno besprijekoran, ali koji donosi loše zakone i šteti narodu, ili katolika privatnog grešnika koji donosi dobre zakone i širi blagostanje u narodu, on je odgovorio ovog drugog, ne braneći ničiji dvostruki život, tek razlikujući političko javno (ne)dobro djelovanje od nečijeg privatnog života, piše Ivica Šola.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
