“Tkogod radi javni posao bilo koje vrste, pa i novinarski, mora računati s pritiscima, pa i najbrutalnijim. Kao publicist sam zbog svojeg pisanja često primao prijetnje, i smrću. Samo dvije sam prijavio, i to ne u Osijeku, već u Zagrebu, jer osječkoj policiji i SOA-i, tada pod kontrolom HDZ-a, nisam vjerovao iz provjerenih razloga”, piše Ivica Šola u posljednjoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“Prvu prijetnju smrću dobio sam od jednog hadezeovca kojem sam u novinama ismijao šefa. Bio sam u DORH-u Zagrebu, i slučaj je riješen u tišini. Mladen Bajić će se toga sjetiti, uostalom, ženska osoba koja me primila je to arhivirala, morala je po dužnosti i pravilima. Ako i nije, jedna druga veoma poznata osoba iz svijeta medija je svjedok toga.
Drugi slučaj je bio jako opasan. Radilo se o pokušaju uništenja egzistencije od određenih kriminalnih krugova u Osijeku koji su bili povezani s mnogim državnim institucijama u Osijeku. Kada je vrag totalno odnio šalu, preko jednog novinara, ne vjerujući svim tim institucijama u Osijeku, došao sam do tadašnjeg ministra Ranka Ostojića.
Stvar je vrlo brzo bila riješena. Ranko Ostojić i ja smo suprotnih svjetonazora, no on me spasio od tipova “mog” svjetonazora, kojima oko vrata vise križine, iznimno su domoljubno osviješteni, kuće im prepuna sakralnih motiva i veliki su dobrotvori Crkve, druguju sa svećenicima više nego ja…
Ne smatram to nikakvim svojim herojstvom niti važnošću, takvi rizici su u opisu ovoga posla, kao šoferu kamiona problemi s kralješnicom, kao rudaru plućne bolesti, kao liječniku tužba koja mu svakim danom visi za vratom ako krivo “zareže”, kao… Mojih kolega koji su postupili poput mene, a ne medijskim talambasanjem ima hrpetina, to ide uz naš posao.
Tako je to ne samo u ovoj “zatucanoj” zemlji, već i u SAD-u, EU-u, novinari i pritisak/prijetnje su prst i nokat. Točka. Tko to ne može nositi, neka ide raditi kao teta u vrtiću. Jedino režimski novinari i novinari za sve režime slobodni su od toga, ili si sami prijete i prenemažu se pred kamerama. Svi ostali, ne.
Je li netko htio ubiti Sašu Lekovića ja to ne znam, to niti mogu, niti znam utvrditi. To će utvrditi kompetentne osobe u nadležnim institucijama. No ovo je povod da se neke druge stvari raskrinkaju za svagda.
Prvo, takvi slučajevi se ne rješavaju u medijima.
Saša Leković je eventualni atentat na sebe trebao prijaviti policiji, a ne automehaničaru, ne na Fejsu, već u policijskoj postaji. Saša Leković i društvo nemaju pravo u međunarodnoj javnosti blatiti ovu zemlju do završetka službene istrage i službenog nalaza vještaka.
Drugo, političari su svakodnevno izloženi raznim prijetnjama i ucjenama, no za njih vrijedi “tako im i treba”. I liječnici su svakodnevno napadani u ambulantama. Paranoici i hipohondri stalno pišu anonimke protiv njih. Učiteljima u školi se svakodnevno obraćaju i prijete pomahnitali roditelji koji nikako da shvate da ime dijete nije Einstein, da učitelj/ica nije kriva, da je problematično njegovo dijete, a ne oni i obrazovni sustav.
Jao zemlji!
Mnogi poduzetnici svakodnevno trpe prijetnje raznih reketara, među kojima su i reketarski mediji i “neki” novinari, koji tako “ishode” oglase. I vozačima tramvaja prijetnje, vrijeđanja i premlaćivanja su kruh svagdašnji. Ali kada se novinaru prijeti ili pokušava izvršiti atentat ili “atentat”, onda se digne cijela javnost, traži se izvanredna saborska sjednica ili stanka, pozivaju međunarodne institucije, dižu se udruge za ljudska prava….
Osobno, najgore izljeve netolerancije, klevetničkog etiketiranja, mržnje i ljudskog ponižavanja doživio sam od istaknutih članova Lekovićeva HND-a. Najveću cenzuru i napad na pluralizam u mediju doživio sam od Lekovićevih članova, dakle od novinara!?
Ovo, dakle nije kolumna o tome je li postojao ili ne atentat na Sašu Lekovića, jer to nije moj posao (ako jest, to je strašno). Ovo je tekst o stanju duha i kriterija u Hrvatskoj sažet u jednoj rečenici: Jao onoj zemlji u kojoj se novinari prodaju bolje od novina!”
Cijelu kolumnu pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
