U gotovo pravilnom ritmu, otprilike svakih pola godine ili pred izbore, u Hrvatskoj se pruži medijski prostor ljudima koji nam objasne da ćemo, kako stvari stoje, izumrijeti. To je zasigurno prilično uznemirujući podatak koji nikoga ne bi trebao ostaviti ravnodušnim, ali obzirom da nam stručnjaci govore kako izumiranje neće biti trenutno, udarom asteroida ili nuklearnim ratom, nego kroz period od kojih stotinjak godina, prilično veliki postotak Hrvata se ne uznemiruje previše. Nakon što vijest o izumiranju prođe, dobar dio populacije prebaci TV program na najgledaniju seriju u Hrvatskoj simptomatičnog naziva „Tuđi život“ i počne brinuti o ‘stvarno bitnim’ pitanjima. To što je samo prošle godine čak 17.509 osoba više umrlo nego što je rođeno, čini se nije tako zabrinjavajuće.
Oni koji malo više razmisle nad ovim pitanjem ubrzanog smanjenja populacije, shvate jednostavnu činjenicu da manjak djece sada, znači vrlo brzo manjak radne snage. Manjak radne snage vodi manjim uplatama u mirovinski, zdravstveni, socijalni sustav, sve dok ne dođu do potpunoga kolapsa, ali kao da ni to nije dovoljan razlog da pitanje demografije zauzme značajnije mjesto u političkome životu u Hrvatskoj.
A kako i bi kada je za učinak demografskih mjera potreban određeni broj godina. To je nezgodno jer bi se bolji demografski rezultati mogli početi pojavljivati kad oni koji su donijeli mjere za demografski rast više ne budu na vlasti, pa će se još drugi kititi njihovim perjem. Ako, s druge strane, presvučete asfalt, obnovite park, pred izborite dodijelite umirovljenicima sto kuna, ili slično, svako će znati da ste to učinili baš vi. Zašto onda riskirati s nesigurnim političkim bodovima demografske obnove kada nekoliko jeftinih bodova možete skupiti s par bagera ili jednokratnom uplatom.
No, pitanju demografije ne treba prilaziti samo sa strane interesa za društveni razvoj. Istina je da je važno podsjećati ljude da će manjak djece dovesti do kraha važnih državnih sustava, ali još je važnije da se na djecu ne gleda samo kao na određeno sredstvo putem kojeg ćemo osigurati održanje funkcioniranja države. Nisu djeca tu primarno radi održavanja državnih sustava, nego je obrnuto puno istinitije: državni sustavi su tu da bi jednog dana ta ista djeca mogla normalno živjeti kada postanu odrasli ljudi. Ovdje nije riječ samo o tome kako ćemo stvar verbalno izraziti, nego i o tome kako ćemo o problemu razmišljati. Zato smatram da je rječnik koji se upotrebljava kada se govori o ulaganju u djecu često problematičan.
Nerijetko se, naime, govori o „investiranju“ u djecu i mlade, kao da se prema njima treba primarno odnositi kao nečem isplativom: u djecu treba investirati, kažu neki, jer će nam se to dugoročno isplatiti. Kada se taj sveprisutni „investicijski“ duh spusti na razinu konkretne obitelji, pojedini roditelji shvate da je ta „investicija“ za njih skupa, odnosno da će im narušiti komofor, te se za nju ne odlučuju, jer je, financijski gledano, dijete neisplativa investicija. Vrlo je važno stoga ne razmišljati samo o tome što će nova djeca učiniti za nas, nego što mi možemo učiniti za njih, u kakvo im nasljeđe ostavljamo društvo u kojemu će živjeti.
Ovdje možemo reći da dotičemo problem koji nije samo ekonomske naravi, nego primarno kulturalne, a koji se često ispušta iz vidika kada govorimo o demografskoj politici. Prečesto mislimo da je jedino bitno osigurati društvu visoku stopu zaposlenosti, te da će to samo po sebi donijeti novu djecu. Ovakav stav nedavno je kritizirao i jedan od najutjecajnijih hrvatskih demografa dr. Stjepan Šterc koji je naglasio „Mi se ne možemo složiti s ekonomskim savjetnicima i oko predsjednice i oko Vlade da ukoliko povećamo zaposlenost da ćemo riješiti demografski problem Hrvatske. Nećemo ga riješiti. Jer da je po toj logici tako, onda bi najmanje demografskih problema imala Njemačka, a mi znamo da je Njemačka jedna od europskih zemalja koja ima najveće demografske probleme.“
I ne samo Njemačka. Stopa plodnosti, odnosno broj rođene djece po ženi, trebala bi iznositi minimalno 2,1 kako bi se u pojedinoj državi postiglo da se više djece rađa nego što ih umire. Na razini Europske unije, sve države su ispod te brojke. U Americi, Japanu, Kanadi, također više ljudi umire nego što ih se rađa. Ako uzmemo u obzir ono što se stalno ističe, a to je da danas prosječan čovjek uživa blagodati o kojima su prijašnje generacije mogle samo sanjati, ne možemo se oteti dojmu da moraju postojati i spomenuti kulturalni čimbenici koji, pored ekonomskih, značajno utječu na demografsku sliku, a njih se u ovom kontekstu rijetko kada spominje.
Prije svega, pred mlade ljude se postavlja svojervrsni lažni ultimatum: „obitelj ili uspješna karijera“, koji ne podrazumijeva samo da je nemoguće imati oboje, nego i to da imati obitelj nije baš neka karijera. S druge strane, ako ste neka izmišljena showbiz zvijezda, imate karijeru i mediji vas tretiraju kao uspješnu osobu, čime vaš način života postaje ideal za druge.
Naše škole, kao odgojno obrazovne institucije, imaju vrlo slabo naglašen element stjecanja vrijednosti. Usmjerenost je gotovo isključivo na činjenično znanje. Čini se da se u toj klimi i vjeronauk, kao predmet usmjeren primarno prema vrijednostima smatra uljezom. U sličnom se duhu Crkva promatra kao ustanova koja tiranizira ljude time što ih obvezuje da ostanu zajedno i brinu za potomstvo, u dobru i zlu, a ideal usmjerenosti na bračnu zajednicu zamijenjen je idealom dvije emancipirane, neovisne, osobe, kao da bi ljudi ikada mogli biti neovisni jedni od drugih. Cilj nije izgradnja stabilne obitelji kao čvrste zajednice, nego dvije osobe koje trebaju biti u dovoljnoj mjeri neovisne jedna o drugoj da se mogu rastati kada god to požele.
Gledajući stvari s te strane, jasno je da loša demografska situacija dolazi kao posljedica promatranja braka, djece i obitelji kao svojevrsne smetnje ispunjavanju društveno nametnutih ideala, i prije nego što se zapitamo o gospodarskim rješenjima trebamo vidjeti što učiniti s ovim vrijednosnim pitanjima. Ta pitanja u zadnje vrijeme u našoj politici nisu popularna. Postala je svojevrsna mantra svih onih koji žele svoje izborno tijelo što više proširiti govoriti o tome kako su upravo ta vrijednosna i svjetonazorska pitanja nebitna, ali nije li istina da ih stvarnost opovrgava? Bez snažne i jasne ideje kako obitelji vratiti dostojanstven položaj u društvu ne samo da će svaka demografska politika biti neuspješna, nego će i djeca koja dolaze na svijet biti biti vrijednosno dezorijentirana i nesretna, a čemu onda sva strka oko demografije i svega ostaloga?
