I prije 1960-ih godina bilo je nekoliko prijedloga i projekata upotrebe dubrovačkog Lazareta – posebno izgrađenog za smještaj osoba oboljelih od gube, manje-više poznatih:
A) Bazar čija bi namjena, po predlagaču, bila najadekvatnija, jer bi to bio prostor kroz koji bi stranci prolazili i našli tu pod rukom sve što bi ih moglo interesirati, u malome. Osim toga, naša industrija [privreda] bi bila zainteresirana za osnovati tu svoje male prodavaonice, predstavništva, koje bi ona sama uredila.
B) Svojedobno je dr. Schörzer, ugledni liječnik iz Zagreba, predložio da se tu osnuje institut za liječenje nekih koštanih i kožnih bolesti. On je bio ponudio cijeli elaborat o tome besplatno. Zbog toga je bila sazvana i sjednica u NO [Narodnom odboru], ali se nije našao novac.
C) Prijedlog našeg iseljenika iz Amerike, Martinovića, da se u Lazaretima izgrade tržnice. Taj prijedlog je, kako sam uspio saznati, povukao sam predlagač. Ovaj prijedlog spominje i dr. Vladimir Bazala u svom radu o dubrovačkim pomorskim Lazaretima.
D) I na kraju za spomenuti je i jedan prijedlog od prije [II. svjetskog] rata, kad je Božo Banac predlagao da se na mjestu današnjih Lazareta izgradi hotel za koji je bio napravio ili bi bio napravio idejnu skicu sam Ivan Meštrović.
Sada su [1960. godine] Lazareti podijeljeni na dva dijela. U jednom dijelu je kupalište, a drugi je rezerviran za budući veliki restoran. Ovo lutanje upućuje na pitanje da li postoji plan o svim mjestima u gradu koje bi trebalo adaptirati i barem osnovne intencije kako ih treba restaurirati. Ako takav plan postoji, zašto ovo lutanje? Zbog čega se ne poštuje mišljenje ljudi koji su ga stvorili, ako je taj plan prihvatljiv. Ne dirajući u iskrene napore nekih ljudi oko zaštite kulturnih spomenika, koji su zaista znatni, vjerujem da je ovo pitanje potrebno.“ (Hamdija Hajdarhodžić, Nekadašnji Lazareti – moderno kupalište danas, Naše more, god. VII, br. 1, Dubrovnik, 1960, str. 32-34).
Prvotne karantene i(li) ono što bi mogli nazvati karantenskom zaštitom nastale su u Reggio Emiliji, Veneciji i Kotoru (1374.), Dubrovniku (1377.) i Marseilleu (1383.). Tako je odluku o osnivanju dubrovačke karantene kao jedne od najoriginalnijih i najorganiziranijih u smislu „purifikacije“ donijelo dubrovačko Veliko vijeće 27. srpnja 1377. godine i to za lokaciju Mrkana blizu Cavtata. (Mirko Dražen Grmek, Pojam infekcije u starom i srednjem vijeku, drevne socijalne mjere protiv zaraznih bolesti i osnivanje prve karantene u Dubrovniku /1377/, Rad JAZU, 384, Zagreb, 1980, str. 40, 45-46, 50, 55).
„Kako je već u XII. stoljeću postojala u Rimu bolnica sv. Lazara za kužne bolesti koju je izgradio kralj Rothar II., a 1374. godine izolacijska ustanova u Veneciji stavljena na otok sv. Lazara, prozvane su ustanove i bolnice za kužne bolesti ‘lazaret’. Kako je pak ova venecijanska ustanova jedno vrijeme bila smještena i na otoku sv. Marije od Nazareta (1432. godine), ove su ‘lazarete’ povremeno zvali i ‘nazaret’. To, dakako, nema nikakve veze s Nazaretom u Izraelu.
K tome se 27. VI. 1482. i 14. X. 1482. propisuju neki opći propisi o suzbijanju kuge i posebni propisi za karantenu na Dančama. O čl. 4. ovih propisa – koji zabranjuje posluzi miješanje sa zdravim ljudima i prenašanje robe iz karantene – ogriješili su se grobari Mihoč Mirković Riječanin i Živan Pupak, pa su 13. I. 1483. osuđeni na smrt i obješeni na vješalima na Dančama, na isturenoj hridini nasuprot Lovrijencu, koja se još i danas zove ‘Vješala’ ili ‘Stratište’.
Napokon je 25. II. 1496. zaključeno da se podigne kat na kući ‘Lazaret na Dančama’ (Div. Not. 75. 5-5′). Taj je lazaret služio kroz čitavo XVI. stoljeće. Od spomenutih objekata [na Dančama] sačuvali su se: 4. Lazaret, zgrada uz crkvu, nastavljena u obliku lakta od novoizgrađenoga krila dumanjskog samostana.
Jedna od najjačih dubrovačkih kuga je svakako ona iz 1526.-1527. godine, koju je donio krojač Andrija ili neki kapetan broda iz Ancone, robom koja nije prošla karantenu. Andrija je zato osuđen na smrt, vezan za kola i štipan užarenim kliještima, dok nije izdahnuo.
Već 1517. godine spominje se u antimuru na Pločama cabana (dakle, baraka) i domuncula (kućica) za konfinirane. Za gradnju ovih kuća uzima se građa od stare Sponze.
Kako, dakle, Lokrum nije bio pogodan, a važnost Ploča postala očita, odluči [dubrovački] Senat 12. II. 1590. gradnju lazareta na Pločama (Cons. Rog. 70, f. 152′-153′, 197′). To je četvrti i posljednji dubrovački lazaret. Najprije su izgrađene 3 lađe, a 1624. godine još dvije lađe, nešto kraće, tako da lazaret ima danas 5 lađa. (Riječ lađa upotrebljavam u onom smislu, kao što se govori o crkvenim lađama). [Tako Vladimir Bazala ispravno rabi riječ ‘Lazaret’, a ne ‘Lazareti’ jer kad netko ide u crkvu koja se sastoji od više brodova/lađa, ne kaže da ide u ‘brodove’ ili ‘lađe’.] Izgrađeni lazaret bio je ne samo lijepa, monumentalna i za one prilike jedinstvena građevina, nego i savršeno upravljan.
Desno od njega [druma, puta] je ostao Tabor, posebni zidom ograđeni prostor za stoku i konje, te sajmište, kao i han [putničko svratište, konačište] kod crkvice sv. Antuna. Ovih građevina danas više nema. Na mjestu Tabora izgrađena je glomazna nova građevina Dubrovačke gimnazije. Preostala je samo kamena česma, lavlja glava, koja pušta vodu u veliko korito i nalazi se u prostoru uz gimnaziju, koji danas služi za parkiranje kola [karića] i automobila [taksista]. [U Pravilniku o očuvanju i uzdržavanju vodovoda (1836.) spominje se, između ostalih, i česma na Pločama tzv. „Međed“. (Lukša Beritić, Dubrovački vodovod, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962, str. 108).]
Lijevo od glavnoga druma ostao je lazaret, koji je bio od druma odijeljen 1 ½ m visokim zidom, koji je išao nad Lazaretom od janjičarskog hana (kule nad današnjim kupalištem) do Eminova lazareta (prve povišene zgrade odmah pri današnjem ulazu u lazaret) za odijeliti lazaret od prometa na glavnom drumu [putu], a glavna vrata u sredini zida bila su tako visoka da je kroz njih mogao proći konjanik na konju. Taj je zid danas uz glavni drum [put] nakazno dozidan, a njegova srednja vrata zazidana (ali se oluk još dobro vidi), jer je cesta pred gimnazijom podignuta. [Trebalo bi napraviti pothodnik za učenike današnje obližnje škole koji bi završavao upravo kroz prolaz od toga zazidanog luka, nešto nižeg od površine, u kojeg bi vodili skalini.] Istodobno je učinjen današnji ulaz u lazaret, koji gleda prema vratima od Ploča.
Lazaret, takav kakav danas stoji, jedna je od najljepših i najinteresantnijih građevina starog Dubrovnika. Malo je ostalo od lazareta u Malom Stonu. Izgrađen je u XVI. stoljeću, a na katastralnom [katastarskom] planu iz 1838. godine još se lijepo vidi označen kao ‘lazaret’ (Lazaretto antico dello Rastello sanitario).“ (Vladimir Bazala, Pomorski lazareti u starom Dubrovniku, Zbornik Dubrovačko pomorstvo, Dubrovnik, 1952, str. 294, 299-305, 307).
„Crkvica sv. Antuna opata bila je na mjestu koje sada zauzima sjeverni dio kuće, vlasništvo zadužbine Račić, put Frana Supila br. 5. U toj crkvici, malih dimenzija, bilo je sjedište glasovite bratovštine Antunina, od kojih su se mnogi istakli i kao naučenjaci i kao bogati trgovci i kao dobročinitelji. U kasnije vrijeme bila je osobita čast biti primljen u tu bratovštinu, čiji su se članovi smatrali elitom dubrovačkih građana. […] Ispred crkve bio je i neki prostor s kamenim sjedalima gdje su običavali sjediti vlastela kad bi izlazila na šetnju. Naime, godine 1552. ovlašteni su činovnici radova da ta sjedala poprave. Francuskom okupacijom ukida se ta stara bratovština i rekvirira se njena imovina. Zgrade njenih humanitarnih ustanova (bolnica i Dom staraca) predani su ‘Blagom djelu’ kojemu je predana i crkva. Crkva je zapuštena, pa je počela propadati. U drugoj polovici XIX. stoljeća Uprava Blagog djela (Opera pia) dozvolila je Baltasaru Sivriću da je pregradi u konjsku štalu o čemu su očuvani nacrti po kojima možemo rekonstruirati njenu veličinu i izgled. Poslije toga prodana je nekom Alagi koji ju je do temelja srušio prilikom gradnje sadašnje kuće. Tom prilikom uništene su i grobnice koje su se tu nalazile, a među ovima i ona našeg najboljeg ljevača topova i zvona Ivana Rabljanina koji je ovdje pokopan i bio član ove bratovštine. Od te stare crkve, oko koje se skupljalo najuglednije dubrovačko građanstvo, očuvao se jedino drveni barokni kip sv. Antuna koji je sada u crkvi sv. Vlaha.
U crkvi sv. Lazara na Pločama (pod Lazarom) bilo je sjedište poznate bratovštine Lazarina, druge po ugledu u [Dubrovačkoj] Republici. Crkva se nalazila na mjestu zapadnog dijela terase hotela Excelsior. […] Članovi te bratovštine bili su većinom trgovci sa istoka, a nazivali su se Lazarini. Bratovština je 1532. izgradila svoju crkvu u blizini leprosorija (hospicija gubavaca) koji je 1463. godine bio premješten na položaj današnjeg hotela Excelsior. Naime, leprosorij se ranije nalazio ‘Iza grada’, u blizini stare crkvice sv. Lazara, koja i danas postoji.
Ljeti 1907. godine, prilikom gradnje ondašnjeg hotela Odak, sadašnjeg ‘Excelsiora’, porušeni su zidovi crkve i uništene grobnice, bez da je snimljena i bez da su barem prepisani natpisi grobnica. Ondašnji konzervatori i ostala vlast nisu u tom pravcu ništa poduzimali. Tom su prilikom bila ostavljena njena glavna vrata s pročeljem koji je na dvoje dijelio terasu hotela. Prilikom izgradnje današnjeg hotela 1938.-1939. godine, bez ikakve stvarne potrebe, srušen je i zadnji ostatak tog povijesnog sjedišta stare pučanske bratovštine.“ (Lukša Beritić, Ubikacija nestalih građevinskih spomenika u Dubrovniku II, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 12, Split, 1960, str. 64, 66-67, 69-71).
Današnja rekonstrukcija i namjena jednine Lazareta trebala bi ići za množinom sadržaja, ali naravno kulturnog predznaka (s posebnim obzirom na blizinu škole). Svojevremeno je u prvoj lađi bio disco, ali skoro da je i to pogodnije mjesto od samog Revelina koji je neposredno u staroj gradskoj jezgri.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
