Nakon Kekinovog hita o Hrvatima i 1945., Hrvatska je odnedavno bogatija za još jedan glazbeni uradak koji, nadamo se, neće ući u neki od narednih kurikula Hrvatskog jezika kako bi pravio društvo Johnnyju Štuliću, ali je uspio privući pozornost brojnih portala koji su nam omogućili taj privilegij da poslušamo Bitorajčev prvijenac naziva „Mi Hrvati“, koji, kako neki kažu, „pronicljivo govori o problemima našeg društva“.
Oni koji ga nisu poslušali nisu ništa propustili, vjerojatno bi svatko već unaprijed mogao pogoditi oko čega će se vrtiti video i tekst pjesme koja se želi narugati Hrvatima. Neminovno će se pojavljivati „fašizacija“ društva, kipovi svetaca, referendum o braku, rasizam, a sve skupa biti upakirano u jeftinoj pučkoškolskoj rimi. Ne ide se tu na kvalitetu, nego na uvjerenje da u nasilnom stvaranju klime koja želi poticati razdore, sve što ismijava vlastiti narod može dobro proći.
Naravno, kada bi Bitorajac ili bilo koji drugi „društveni kritičar“ uistinu mislio da je društvena klima takva da su svi Hrvati primitivni fašisti, onda on to zasigurno ne bi imao hrabrosti izgovoriti, jer bi vjerovao da će ga ispred vrata dočekati razbješnjela nacionalistička rulja. No, ne samo da Bitorajca nije dočekala rulja, kako bi se dalo zaključiti iz njegovog stava o Hrvatima, nego se Bitorajac sam pohvalio da su pozitivne kritike na njegovu pjesmu pet puta veće od negativnih. Obzirom na njegova razmišljanja o Hrvatima iznesena u „pjesmi“, pretpostavljam da ga je zabrinulo što „fašistički svijet“ hvali njega tako tolerantnog.
Što može biti motiv za pisanje tako oštro osuđujuće pjesme prema vlastitome narodu? Obično nam narodni dušobrižnici poput Bitorajca objašnjavaju da oni ovakvim uradcima zapravo žele pomoći ukazati na probleme u društvu, te da naše nerazumijevanje njihovog umjetničkog izraza proizlazi iz naše zatucanosti i nespremnosti da čujemo zdravu kritiku. Istina je, treba znati prihvatiti kritiku, pa i šalu, na vlastiti račun. Nije dobro raditi idola niti od nacionalne niti od bilo koje druge pripadnosti, ali kada netko želi čitav narod prikazati kao fašistički, rasistički, ksenofoban, homofoban, onda to nije kritika, nego običan izljev mržnje prema vlastitom narodu.
Problem naših „kritičara“, dakle, nije u tome što su kritični. Oštar kritičar je bio i Matoš kad je pisao stihove poput „O, ta uska varoš, o ti uski ljudi/O, taj puk što dnevno veći slijepac biva/
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi/ Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!“, ali nikome na kraj pameti nije prozvati Matoša netrpeljivim prema svome narodu, jer Matoš u istoj pjesmi Hrvatsku naziva majkom, za čijom sudbinom iskreno pati.
Problem naših suvremenih „dežurnih kritičara“ jest u tome što ne podnose vlastiti narod i zemlju, jednostavno ih ne vole. Žive od poticanja najnižih strasti u društvu, ne bi li se negdje za njih čulo i kako bi ponovno postali bitni. Oni govore „žao nam je što su Hrvati tako fašistički raspoloženi“, a zapravo samo čekaju i najmanji incident kako bi se latili gitare, opjevali Hrvate kao primitivce i pridonijeli još većoj nesnošljivosti od strane onih koji su svjesni da je to obična laž.
Spremni smo poslušati kritiku od svakog onog tko Hrvatskoj želi dobro i tko iskreno pati kada vidi određen primjere primitivizma u društvu. Ako gospodina Bitorajaca zaboli srce svaki put kada čuje da netko psuje, ponaša se primitivno ili agresivno, kao što je Matoš patio zbog inertnosti duštva i političara svoga doba, onda smo spremni vjerovati u njegove dobre namjere, baš kao i u Matoševe, kada piše ovakve pjesme. Ako Bitorajac podučava druge lijepim manirama, ali jednostavno ga ne slušaju, pa se morao uteći pjesmi kako bi barem ponekog slušatelja upozorio na povećanje primitivizma društvu, onda svi trebamo poslušati što nam ima reći.
No, ironično je da Hrvate za primitivizam i vulgarnost optužuje čovjek koji posljednjih godina živi od promoviranja lika stereotipnog Hrvata u reklami za Ožujsko pivo, koji ne zna ništa drugo nego piti pivo i urlati po stadionima, i sad se odjednom čini da Bitorajcu smeta njegov vlastiti lik. Riječnik Renea Bitorajca u najmanju ruku nije onakav kakav biste htjeli da vam djeca uče u školi, ali čini se da ga to ne sprječava da sve Hrvate proziva za vulgarizam.
Rene Bitorajac, koji je jednom prilikom šipkom slomio ruku radniku parkirališta, samo zato što mu ovaj nije dopustio da se progurava kraj drugih auta na način tipičan za primitivce kakvim želi prikazati Hrvate, sada nas podučava što je to primitivizam, i zašto smo primitivni.
No zašto nas ovo ne čudi toliko? Pa zato što samo kod nas bivši predsjednik koji je držao ustaške govore može biti počasni predsjednik antifašista i učiti nas kako da se protiv ustaštva borimo; samo kod nas Mile Kekin koji u jednom od svojih najvećih hitova pod nazivom „Ne volim te“ pjeva svojoj dragoj kako joj je htio „baciti vazu u glavu“, dobiva nagrade za borbu protiv nasilja nad ženama i pita nas gdje smo bili koje godine. Drugim riječima, ako ste spremni obračunati se vlastitim narodom tada ne morate biti dosljedni, niti dobronamjerni, dovoljno je da ste popularni i da ste svoju nesnošljivost prema narodu spremni javno iznijeti i već će se za vas stvoriti medijski prostor.
No, s druge strane, možda bismo Bitorajčev hit trebali shvatiti kao stanovitu osobnu javnu ispovijed i kajanje za grijehe koje je sam počinio. Možda se iza „Mi Hrvati“ krije njegov pokušaj identifikacije samog sebe sa čitavim narodom. Možda kao kakav novovjekovni Luj XIV, poznat po svojoj rečenici „Država, to sam ja“, Bitorajac želi reći „Primitivni Hrvati, to sam ja“. Možda se sam želi javno odreći primitivizma i seksističkog humora kojim nas je „nasmijavao“ sve ove godine utjelovivši u ovoj pjesmi hrvatski primitivizam u samome sebi. Pa oni koji su pohvaliti Bitorajčev hit, vjerojatno su se sami pronašli u njegovim riječima, jer ne bi inače hvalili pjesmu u kojoj se i njih osobno optužuje za primitivizam.
To je, naravno, malo vjerojatno, jer se čini da kada kritičar kaže „Mi Hrvati“ zapravo misli „Vi Hrvati“, izdvajajući sebe iz naroda kao prosvjetitelj koji dolazi izvana da nam se naruga. Tu dolazimo i do sržnog problema koji je ranije spomenut. Bez nužnog osjećaja zajedništva i doborohotnosti prema vlastitome narodu kojemu upućujete kritike, svi ovakvi uratci će biti shvaćeni kao ono što jesu: loša provokacija koja potiče na daljnje razdore.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
