U novoj emisiji Tihomira Dujmovića “Iza zavjese” na HTV-u, emisiji koja bi trebala analizirati iz nedjelje u nedjelju najvažnije političke događaje pokušavajući zaviriti iza zavjese, odnosno pogledati u pozadinu događaja koji određuju hrvatsku političku scenu, gostovali su dva bivša glavna urednika dviju dnevnih novina, Branko Mijić, bivši glavni urednik Novog lista, i današnji kolumnist iste novine, te bivši glavni urednik Slobodne Dalmacije, i današnji kolumnist Slobodne Dalmacije, Josip Jović, a na kraju emisije javio se i admiral Davor Domazet-Lošo.
Sastavljanje nove vlade RH i manjine u Hrvatskoj
Dujmović je na početku pitao Mijića o pregovorima vezanim uz sastav Vlade.
Gospodine Mijiću, o pregovorima vezanim uz sastav hrvatske Vlade i svemu onom što se događa u tim pregovorima znamo jako puno, mediji nas bombardiraju sa stotinama informacija, ali neki fenomeni i neka događanja kao da ostaju bez ozbiljnije analize. Kad govorim o fenomenima nema nikakve dvojbe da je na samom vrhu g. Beljak ali o njemu je dosta govoreno, međutim, pregovori kako teku vidi se da manjine postavljaju svoje zahtjeve, čini mi se prilično neuobičajeno za europsku političku parlamentarnu praksu. Ti zahtjevi idu tako daleko, čuli smo g. Pupovca, on već delegira ministre “jedan ministar može, drugi ministar ne može”, je li cijela ta praksa nespojiva zapravo s europskom praksom, nije li se otišlo predaleko u svemu tome, Pupovca je to naučio Ivo Sanader, ali mora li Sanadera u tom kontekstu slijediti Plenković?
Branko Mijić kaže da o pregovorima znamo dosta, ali u konačnici ne znamo ništa.
“Vidimo da ne znamo ni da li će relativni pobjednik izbora HDZ sa Mostom formirati vlast da se i takve vijesti često znaju provući kroz medije, a što se tiče toga da HDZ pregovara i sa manjinama i sa manjincima, mislim da je to u ovom slučaju normalno i potrebno, jer matematika je neki put za većinu da može postati manjina, dakle HDZ sa svojih 682 tisuće glasova koje je osvojio na izborima od 3,8 milijuna birača osvojio ukupno 18 % podrške biračkog tijela. I naravno da Andrej Plenković i HDZ žele jednu širu podršku, ne mislim samo u parlamentu, nego i u cijelom društvu jer je to onda jedan jamac stabilnosti. Zato naravno da su pregovori s manjinama i manjinskim zastupnicima ti koji ostavljaju jedan dobar, demokratski odjek i u javnosti i vani jer koliko vodimo računa o manjinama toliko znači smo i relativno demokratsko društvo. Uostalom mi ne bismo smjeli zaboraviti da je naša situacija takva da koliko mi damo prava drugim manjinama da onda možemo od drugih tražiti ta prava, znači onda moramo računati i gledati na to da i hrvatska manjina u Srbiji bi trebala imati ista prava kao što ima srpska u Hrvatskoj. Ne mislim da je to problem što Pupovac pregovara i traži neke zahtjeve, da je Pupovac recimo rekao da traži proglašenje gospodarskog pojasa a Petrov da Hasanbegović ne bude ministar onda bi se na to drugačije gledalo. Ivo Sanader je bio napravio u tome veliki iskorak s onim svojim čuvenim “Hristos se rodi”, i onda su znači manjinci dobili mjesto potpredsjednika Vlade, Slobodan Uzelac je dobio mjesto podpredsjednika Vlade i mislim da je to, onako demokratski djelovalo. Ali bitnije od svega toga čini mi se da u izvršnu vlast dođu oni ljudi koji su sposobni, bez obzira bili pripadnici većinskog naroda ili manjinskih naroda, netko tko zaista ima kvalifikacije i stručnost za obavljanje tog posla”, ističe Mijić, pritom iznoseći neistinu.
Mijić slučajno ili namjerno zaboravlja da je još Tuđman nudio Raškoviću mjesto u Saboru, i da su predstavnici svih većih vjeroispovijedi redovno nazočni pri konstituiranju novih saziva Sabora i polaganju prisege novih predsjednika RH, i da su svi predsjednici, od Tuđmana nadalje čestitali manjinama Novu godinu/Kurban bajram/Roš hašanu itd.
G. Joviću, čini li se Vama uobičajenim, normalnim, da srpska manjina svaki put postavlja puno veće zahtjeve od drugih predstavnika manjina, ovo nije prvi put da se suočavamo s takvom praksom? Da li vam se čini da je to uobičajeno gledajući Hrvatsku kao dio EU, na kraju krajeva?
“Govori se obično o manjinama, međutim, čitava priča se uvijek svodi na srpsku nacionalnu manjinu, ili srpsku narodnu manjinu, pitanje je zapravo smisla te manjinske politike, koji je cilj manjinske politike? Ja mislim da bi politika prema manjinama koja je uvijek zapravo dvosmjerna, nikada, koliko god treba biti društvo, država, afirmativno se odnositi prema manjinama, isto tako bi manjine trebale se odnositi afirmativno prema društvu u kojem žive, prema državi u kojoj žive. Dakle cilj te manjinske politike trebao bi biti integracija manjina u hrvatsko društvo, na principima pune ravnopravnosti, i to ravnopravnosti koja isključuje svaku diskriminaciju. Bila ta diskriminacija negativna, bila ta diskriminacija pozitivna, uopće taj pojam pozitivne diskriminacije je kontradiktoran sam u sebi, jer je diskriminacija uvijek negativna. Dakako, princip kojeg je uveo Ivo Sanador mislim ne doprinosi tom glavnom cilju integracije srpske i drugih nacionalnih manjina u hrvatsko društvo. Mislim da ne doprinosi, što bi također trebao biti cilj, razvijanju nekih kulturnih, običajnih, vjerskih posebnosti manjina. Zapravo, uveden je jedan trgovački princip, a ne demokratski princip, mislim da je bivši premijer samo htio kupiti naklonost srpske nacionalne manjine, odnosno stranke SDSS-a, da bi sastavio vladu i da bi slobodnije vladao. Danas imamo na djelu ponovo nekakvo sporazumijevanje koje izaziva dosta nedoumica, zapravo nepoznanica, na neki način ti se pregovori odvijaju u skladu s nazivom ove emisije, iza zavjese. Meni je osobno vrlo nelogično da se pravi jedan opći sporazum o temeljnim manjinskim pravima, nešto što je već Ustavnim zakonom definirano. Čemu sporazum o nečemu što već postoji u Ustavnom zakonu? Međutim sad slijede neki pojedinačni dogovori, koji moguće da će opet završiti nekim pragmatičnim rezultatima, koji se zovu novac, sudjelovanje u tijelima vlasti itd.”, ocjenuje Josip Jović.
Spominjemo srpsku manjinu zato jer je Pupovac jedini predstavnik manjina u Hrvatskoj koji je ultimativno rekao – Hasanbegović ne kao ministar. I sad kad pogledamo unatrag imate srpsku banku, imate poseban srpski politički tjednik, imate na neki način, zasebno slavljenje Dana antifašizma, opet u režiji, u organizaciji srpske zajednice. Tako da mi se čini kao da ponekad se ta politika pokušava vratiti na one uzuse iz bivše Jugoslavije kad su Srbi bili dio svake vlasti, kad su bili ustavno tretirani kao narod, imam dojam da se pokušava iza zavjese vratiti te sve ovlasti koje su imali, s nazivom manjine, doduše ali svejedno je, naziv je potpuno nevažan u tom trenutku. Je li to neka pozadina nekih zahtjeva koji uvijek postoje?
Josip Jović kaže da ti zahtjevi možda idu čak i dalje od onoga što su Srbi u Hrvatskoj imali za vrijeme Jugoslavije, u nekim detaljima.
“Doista u glavama nekih ljudi još uvijek postoji ona definicija iz Ustava SRH, u kojoj je Hrvatska bila definirana kao država hrvatskog naroda i srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj. Bojim se da se od te matrice dalje nismo odmakli. Spomenuli ste Pupovca i SDSS. Možda bi cijeli problem bio daleko manji, daleko bi manje pažnje i revolta kod dijela građana u Hrvatskoj izazivao da se kao partner vlade ne nudi netko tko svojom ukupnom politikom izaziva dosta neraspoloženja, dosta revolta u javnosti. Radi se o jednom političaru i jednoj stranci koja je produžena ruka Beograda i to u vremenu i u uvjetima kad Beograd ne pokazuje nimalo prijateljske namjere prema Hrvatskoj. Iz Beograda zadnjih mjeseci stižu sve same uvrede, klevete, ponovno se oživljavaju neki mitovi iz prošlosti što ne sluti na dobro, i što ne govori o dobrim namjerama Beograda prema Hrvatskoj”, upozorava Jović.
Nije li malo čudno da se Milorad Pupovac ne distancira ni od koga od beogradskih vlasti, radi se o eminentnim pripadnicima četničkog pokreta, i predsjednik srpske države i premijer. Brojni istupi ministra Vulina i niza ljudi na srbijanskoj političkoj sceni bi tražili odmak od nekog tko je osjetljiv na fašističke i antifašističke relacije, mi nismo nikad čuli Pupovca da kaže “Neću ići u Beograd zato jer su tamo upravo rehabilitirali Dražu Mihailovića”.
Pupovac postavlja neka mjerila koja nisu mjerila, i koja nisu načelna, koja izlaze izvan okvira ovog diskursa ali Milanović i svađa s Beogradom je bila predstava. Pokazati zube to znači vratiti vukovarske ade, pokazati zube to znači tražiti ultimativno da se riješi pitanje nestalih, da se vrati kulturno blago. Ovo je bila predstava uoči izbora, to je tako jasno.
“Milorad Pupovac nije jedini političar među Srbima u Hrvatskoj”, kaže Jović.
“Vidimo ovih dana vrlo žestoku kritiku koju je Vijeće srpskih općina uputilo na račun Milorada Pupovca i njegove politike. Nije samo u pitanju Hasanbegović, naravno, nego u pitanju je ukupna politika Milorada Pupovca. Recimo on izdaje jedan list, on ga potpisuje, u kojem zovu hrvatsku domovinu Zlomovina, govore da je Vlada (današnja) NDH”, ističe Jović.
Stavimo cijelu temu u kontekst. Našao sam podatke, iskustva drugih europskih zemalja s manjinama, parlamentom i zajamčenim mjestima u parlamentu. Hrvatska ima ukupno 9,6 % svih manjina i ima 8 zajamčenih mandata u parlamentu (za manjince). Interesantno je da mi nikad nemamo ovakvu svađu s predstavnikom mađarske manjine, češke, slovenske, nego uvijek s Pupovcem. Četiri predstavnika manjina su rekli da nemaju problema s Hasanbegovićem i da će podržati svaku vladu koji Plenković složi. Nitko nema takve ekstra zahtjeve, već na početku pregovora, isključivo Pupovac i Furio Radin. Austrija ima 8,9 % manjina, nijedno zajamčeno mjesto u parlamentu. Belgija, 11 % manjina, jedno jedino mjesto u parlamentu. Bugarska, 23 % manjina, nijedno zajamčeno mjesto u parlamentu. Francuska ne poznaje nacionalne manjine u parlamentu. Norveška, nema mjesto u parlamentu za manjine. Ujedinjeno kraljevstvo, nema nikakvog mjesta za manjine. Nemaju Turska, Švicarska, Švedska, niti jedno jedino mjesto za manjine. Manjine u parlamentu ne poznaje Španjolska, Rusija, ni Portugal, Češka ima 35 % manjina u svojoj državi, nema nijedno mjesto u parlamentu, Estonija, 31 % manjina, nijedno zajamčeno mjesto. Finska ima 6,6 % i jedno mjesto. Danska ima 10,4 % i 4 mjesta, Italija, 6 % manjina, nijedno mjesto. Latvija, 38 % manjina nijedno mjesto. Litva 16 % bez ijednog manjinca. Nizozemska, koja nam tako često docira, ima 19 % manjina, nema nijedno jedino manjinsko mjesto rezervirano u parlamentu. Slovačka 19 % bez manjinaca, Irska ne poznaje manjine, Slovenija ima 17 % manjina i 2 zastupnika. Ponovit ću, Hrvatska ima 9,6 % i 8 rezerviranih mjesta za manjine. Dakle, ako sam dobro zbrojio, u Europi Belgija, Danska i Finska i Slovenija imaju (s tim što je finski model specifičan) zajamčena mjesta za manjine, sve ove druge države zapravo nemaju zajamčena mjesta u parlamentu za manjine. Sad se postavlja pitanje, mi se uvijek uspoređujemo s Europom, zašto se ovdje ne bi uspoređivali s Europom? Zašto se taj broj manjinaca u parlamentu ne bi reducirao? Države koje su “izmislile” demokraciju nemaju pojma o zajamčenim mjestima u parlamentu za manjine.
Referendum u “Republici Srpskoj”
Danas se održava referendum u RS, na telefonu imamo admirala Davora Domazeta-Lošu. Zanima me međunarodni aspekt ovog referenduma. Što se tu krije iza zavjese, je li moguće da se od BiH radi Krim? Ili su to sve skupa pretjerane teze?
“Neće RS odnosno BiH biti ponavljanje Krima jer je to posve različita geopolitička situacija, ne samo u prostornom, nego i u sadržajnom pogledu. Sve što se događa danas, poglavito na jugoistiku Europe, u novom preslagivanju geopolitičke karte svijeta, nedvojbeno je da svijet klizi prema nekom novom mogućem velikom ratu. Kad govorimo o velikom ratu, podrazumijeva se danas uporaba nekog nuklearnog oružja. Nadajmo se da to tako ne će biti”, ocjenjuje admiral.
“Postoje dvije ključne geopolitičke strateške točke gdje se to može dogoditi, to je u Južnom kineskom moru, drugo je jugoistok, odnosno Bliski istok, znamo što se u Siriji i oko Sirije već desetke godina odvija, sve moguće i nemoguće upravljanje krizom”, upozorava.
“Jedna paradigma te šire geopolitičke slike je Daytonska Bosna, to je država koja ne funkcionira, i nema atribute države, u Europi postoje dvije države koje nemaju Ustav, jedna je Njemačka a druga – BiH. Današnja BiH je stvorena Daytonom, stvorile su je velike sile, odnosno SAD zbog svojih geopolitičkih interesa da bi 1999. ušle na Kosovo i izgradile najveću vojnu bazu nakon Drugog svjetskog rata u Europi”, zaključuje admiral Domazet-Lošo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
