Izdvojeno mišljenje ustavnog suca Šumanovića o ukinutoj presudi u korist dr. sc. Hasanbegovića

šumanović hasanbegović tomić
Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

“Ne slažem se sa stajalištem većine koja je nasjela na podnositeljev pokušaj da svoj slučaj prezentira kao povredu slobode medija. Taj aplikantov spretni manevar podsjeća me na konstataciju J. W. Goethea – “Nitko drugi ne diže galamu oko slobode tiska, nego samo onaj koji je želi zlorabiti.” Mišljenja sam da je ovdje upravo o tome riječ!”, ističe uvodno sudac Ustavnog suda Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju glede odluke Ustavnog suda kojom je prihvatio ustavnu tužbu novinara Jutarnjeg lista Ante Tomića te ukinuo pravomoćnu presudu kojom je Tomić bio dužan dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću zbog nanošenja duševnih boli isplatiti odštetu sa zateznim kamatama i parničnim troškom, ukupno gotovo 30 tisuća kuna.

> Ustavni sud prihvatio žalbu Ante Tomića: Ukinuta presuda u korist dr. sc. Hasanbegovića

> Pravomoćnom presudom Ante Tomić mora platiti Zlatku Hasanbegoviću odštetu: ‘Povrijeđen ljudski, intelektualni i vjerski integritet’

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, usvojio je ustavnu tužbu koju je pokrenuo Ante Tomić iz Splita, kojeg zastupa Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, na sjednici održanoj 29. ožujka 2022. te prihvatio njegov zahtjev da se pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim za povredu časti i ugleda Zlatka Hasanbegovića, vrati na ponovno suđenje.

Pet izdvojenih mišljenja

Odluka je donesena uz pet izdvojenih mišljenja. Izdvojena mišljenja imali su suci: Rajko Mlinarić, Josip Leko, Davorin Mlakar, Branko Brkić i Miroslav Šumanović.

Izdvojeno mišljenje Miroslava Šumanovića

U nastavku donosimo izdvojeno mišljenje Miroslava Šumanovića suca Ustavnog suda Republike Hrvatske:

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) iznosim

IZDVOJENO MIŠLJENJE U ODNOSU NA ODLUKU USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU BROJ: U-ll 1-5129/2019 od 29. ožujka 2022.

Ne slažem se sa stajalištem većine koja je nasjela na podnositeljev pokušaj da svoj slučaj prezentira kao povredu slobode medija. Taj aplikantov spretni manevar podsjeća me na konstataciju J. W. Goethea – “Nitko drugi ne diže galamu oko slobode tiska, nego samo onaj koji je želi zlorabiti.”

Mišljenja sam da je ovdje upravo o tome riječ!

Osporene presude (naročito prvostupanjska) su pravilno detektirale i iscrpno obrazložile kontekst slučaja i sve okolnosti relevantne s gledišta prakse ESLJP-a, citirane u tim presudama, koje u osobitostima ovoga predmeta, prema mišljenju sudova, opravdavaju dati prednost pravu na zaštitu ugleda u njegovu balansiranju s kontrapostiranim podnositeljevim pravom na slobodu izražavanja.

Odluka većine proceduralno i metodološki pogrešno prigovara navodnom propustu osporenih presuda u iznošenju “dostatnih i relevantnih razloga” presuđenja (t. 6.11.), jer pritom ne konkretizira okolnosti koje su navodno ostale nepokrivene argumentima, kao što ne konkretizira niti “relevantne kriterije” koje sudovi navodno nisu “pomno razmotrili”.

Dakle, Odluka sama trpi od onih nedostataka koje je pripisala osporenim presudama. Bez adresiranja grešaka u suđenju na specificiran i jasan način u ustavnosudskoj ukidnoj odluci, sudovi će u ponovnom postupku biti prepušteni domišljanju intencija ustavnosudske odluke i nagađanju o tome Što je Ustavni sud zapravo htio.

S Odlukom se nisam složio ni u pogledu pristupa materijalnopravnoj biti stvari.

Komplicirana i suptilna dogmatika pravne zaštite slobode izražavanja na prvom mjestu sadrži zahtjev da sporna izjava (govor, tekst, odnosno općenito informacija) predstavlja doprinos javnoj raspravi u općem interesu, drugim riječima da ima javnu relevantnost, odnosno provjerljivo ozbiljnu svrhu.

Ono sve što su novinari voljni i spremni iznositi o osobama koje su politički eksponirane ili pak sve ono što zanima javnost, nije samim time i tema od javnoga interesa. Dakle, osobna perspektiva novinara ili perspektiva znatiželje javnosti nije ujedno jamstvo zakonskog legitimiteta novinarskih izvješća i medijskih informacija.

Ovo zato što su sukladno svojoj pozitivnoj obvezi iz članka 8. stavka 1. Konvencije u vezi sa zaštitom privatnosti (pod koju potpada i ugled pojedinca) države dužne poduzeti kontrolu nad ostvarivanjem slobode govora tzv. nedržavnih aktera, koja po izričitom propisu članka 10. stavka 2. Konvencije povlači za sobom obveze i odgovornosti.

Nastavno na izloženo, nisam se složio s većinskim stajalištem prema kojem tekst gospodina Tomića u beogradskom NIN-u predstavlja analizu i kritiku Zlatka Hasanbegovića kao političara i tretira politička pitanja od javnoga interesa (t. 6.6. i 6.7.).

Čini mi se, naime, posve očitim da pitanje – “može li nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, muslimanski vjernik biti istovremeno i islamofobni hrvatski nacionalist, (osim ako je malouman)”, koje je i prema podnositeljevom iskazu pred sudom predstavljalo okosnicu njegova teksta u beogradskom tjedniku “NIN” – ni po kakvim kriterijima sociopolitičke ili socioetičke relevantnosti nije tema od općeg, javnog i nacionalnog značaja i interesa koja bi – zbog svoga doprinosa javnoj raspravi s relevantnim mefitumom – dopuštala i uporabu uvredljivih, dapače i ekstremno omalovažavajućih diskvalifikacija tipa “bijednik” i “retard” upućenih hrvatskom ministru kulture kao objektu analize.

Većinskim stajalištem je perspektiva podnositelja, bazirana na njegovim mjerilima političke i društvene relevantnosti, postala automatizmom i perspektiva Ustavnoga suda samo zato što izjava “dohvaća” političara i ujedno visokog državnog dužnosnika, a neovisno o vrlo očitoj trivijalnosti samoga teksta.

Da su kriteriji većine u prosudbi tema od javnoga i općeg interesa (koji amnestira od odgovornosti i za ekstremno netolerantne izričaje) nekonzistentni pa čak. uz dužno poštovanje, i zabrinjavajuće problematični, pokazuje ishod slučaja Francišković c/a Radman u predmetu U-lll-4336/2017 (odluka od 26. lipnja 2019.). Stajalište većine tada je bilo da tvrdnje kandidata na izborima u tijeku predizborne kampanje o “sumnjivoj prošlosti” ravnatelja državne javne televizije po pitanju suradnje i povezanosti sa “zloglasnim” tajnim službama totalitarne države ne predstavljaju doprinos temi od općega i javnog interesa nego da su izrečene s namjerom vrijeđanja kao isključivom svrhom govora (t. 22.). odnosno da ostvarivanje slobode izražavanja u tom slučaju nije bilo pokriveno govornikovom “dobrom vjerom” (t. 29.) zbog Čega ne može uživati ustavnu i konvencijsku zaštitu.

Mislim da s gledišta takvog pristupa okolnostima opisanog slučaja, a poštujući imperative dosljednosti i principijelnosti u odlučivanju, nije trebalo prihvatiti ustavnu tužbu gospodina Ante Tomića.

U slučaju ovoga predmeta, diskvalifikacije ministrove političke i historiografske aktivnosti “prelivene” su na čisto privatnu sferu njegove islamske vjeroispovijesti kao odrednice osobnoga identiteta koja ne stoji ni u kakvoj razumnoj i logičnoj vezi s obnašanjem dužnosti ministra kulture. Pritom je i taj segment ministrova lika uvredljivo kontekstualiziran (“slaboumnost zagrebačkog muslimana”, “balija”, “blajburški purger muslimanske vjeroispovijesti”) u okvire optužbi za ustaštvo (“ustaški klaun”).

Evidentno je odsustvo bilo kakvog demokratskog konteksta podnositeljevih invektiva na račun hrvatskoga ministra kulture jer je uvreda ovdje bila svrha, a ne stilsko sredstvo.

lako se tužitelj iz parnice gospodin Hasanbegović birajući svoju profesiju političara dragovoljno izložio mogućnosti različitih analiza, ispitivanja i grubih kritika, jer je to teret koji političari u demokratskom društvu moraju prihvatiti, to nikako ne znači da je time prihvatio i rizik nekažnjenih napada na posve osobnoj razini i zadiranja u privatnost u koju ulazi i pitanje vjeroispovijesti koju je u konkretnom slučaju podnositelj povezao s političkim djelovanjem tužitelja i iskoristio kao dodatni argument svoje omalovažavajuće kritike.

Potreba za postojanjem konteksta javne rasprave o pitanju od općeg interesa koja legitimira i grube verbalne napade na polemičke protivnike, posebice ako je riječ o eksponiranim političarima, pogotovo onima žustrog i prgavog polemičkog stila poput tužitelja iz parnice, logički proizlazi iz položaja slobode iznošenja mišljenja u okviru drugih zajamčenih prava.

To je da se poslužim formulacijama njemačkoga Saveznoga ustavnog suda, jedno od “najotmjenijih ljudskih prava” i “osnova svih sloboda” jer je od konstitutivnog značenja za slobodni, demokratski poredak. Ovo zato što “tek sloboda iznošenja mišljenja omogućava stvaranje javnoga mišljenja i demokratski proces stvaranja volje” (Zbirka odluka Saveznog ustavnog suda /BVerfGE/ 7,198.208).

Podnositelj je, kao novinar naglašeno političko-aktivističkog stila, u inozemnoj tiskovini beogradskog izdavača, bez provjerljivog činjeničnog uporišta, osuo verbalnu paljbu po hrvatskom ministru različitim difamacijama i optužbama, pored ostaloga, i onima za ustaštvo (“ustaški klaun”) koje su per definitionem usmjerene demoniziranju i posljedično ušutkavanju oponenta.

On pritom nije ni išao za polemikom i javnom raspravom na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni jer sam ističe da je htio izbjeći izjašnjavanje o ministru u Hrvatskoj, (“lako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje od Hrvatske.”). Štoviše, u žalbi protiv prvostupanjske presude prigovara primjeni hrvatskoga prava jer da je tekst pisan za srbijanskog nakladnika i za beogradski tjednik pa s Hrvatskom nema veze.

S druge strane, podnositeljeva prezentacija profila hrvatskog ministra kulture u srbijanskom tisku nedvojbeno nije polemički poticaj ni za beogradsku sredinu ni doprinos za demokraciju u Srbiji, a kada bi to i bio slučaj, nije relevantno za ovaj hrvatski ustavnosudski predmet.

U svom stranačkom iskazu na glavnoj raspravi, kako je reproduciran u obrazloženju prvostupanjske presude, podnositelj, između ostaloga, izričito navodi da je tekst napisao za beogradski tjednik koji ima zanemarivu tiražu u RH i u Hrvatskoj ga “skoro pa nitko ne čita” i koji bi bio neprimijećen, što mu je odgovaralo, i po njemu bi taj tekst ostao nevidljiv da nije sam tužitelj svojim djelovanjem doprinio njegovoj vidljivosti. Također, navodi da njegov tekst objavljen u NIN-u nije doživio bilo kakvu reakciju u RH, osim sudskog procesa u kojem je tužen.

Dakle, niti mu je bila namjera inicirati raspravu o pitanju od općeg interesa u hrvatskom javnom i političkom prostoru u kojem bi rasprava o liku i djelu ministra kulture, načelno, jedino mogla imati smisla, niti je do takve rasprave ikada došlo.

Proizlazi da je podnositelj slobodu izražavanja u biti pretvorio u pravo na vrijeđanje političkog i svjetonazorskog neistomišljenika. Nije pritom odlučno je li podnositelju, uz očitu namjeru uvrijediti, bila i daljnja specijalna namjera diskriminirati po osnovi ministrove vjerske pripadnosti, već je bitan stvarni učinak trostrukog apostrofiranja muslimanske vjeroispovijesti, odnosno, ovdje je relevantno ono što je stvarno izrečeno i što, zbog izraženo uvredljivog i ponižavajućeg karaktera korištenih izraza, objektivno predstavlja povredu dostojanstva pripadnika islamske vjeroispovijesti, a ne nikakav, s motrišta medijskoga prava i članka 10. Konvencije, regularan pokušaj “prenošenja informacija ili ideja”.

Zato je, u takvom kontekstu, isticanje prigovora povrede slobode izražavanja nesuglasno ratione materiae s Konvencijom i mora biti odbačeno. Nema, naime, pozivanja na Konvenciju ako mu je cilj u otklonu od vrijednosti i ideala demokratskog društva. Podnositeljev ekstremno netolerantan tekst nije spojiv s interesima koji opravdavaju slobodu izražavanja te je njegova minimalna društvena vrijednost daleko manja od suprotstavljenog privatnog interesa usmjerenog zaštiti osobne časti, a i od javnog interesa za očuvanjem tolerantnosti javnih polemika (sve kad bi se i uzelo da je bila riječ o javnoj polemici kako to pokušava prikazati ustavna tužba).

Zbog gore izloženih razloga sam glasovao protiv Odluke.

Zagreb. 4. travnja 2022.
SUDAC Miroslav Šumanović. v. r. – zaključuje sudac u izdvojenom mišljenju.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.