Javor Novak: U Stankovićevoj niski tema, mjesta nikako da nađe Milanovićeva strašna odluka poznata kao Lex Perković

Foto: Fah, Društvo hrvatskih književnika, snimka zaslona; fotomontaža: Narod.hr

Notorni Aleksandar Stanković, glavni lutak HRT-a, po habitusu milicijski isljednik i njezin nedodirljivi manjinac, upravo po drugi puta, evo već u drugoj sezoni, doživljava nemjerljivu blamažu u toj istoj kući. I to baš na njezinome prvom programu (i opet) u udarnom terminu…

No, prije toga vrijedi reći kako se isti, u svojoj emisiji NU2, baš sve ove godine uredno brinuo (privatizirajući medij) da image Zorana Milanovića ostane što podnošljiviji pa ga je eto tako (i) danas, spremno ugostio. I to već po sedmi put.

I ne samo da ga je ugostio, nego mu je dao priliku da glagolja o svojoj želji da Hrvatska bude prosperitetna, nasmiješena i znatiželjna. Ma što to značilo. Dao mu je (opetovano) još jednu lavovsku priliku da ne govori o svojim najmračnijim rješenjima i odlukama, a koje je, znamo, Milanović, kao predsjednik Vlade RH, svojevremeno sramno (po)činio. Tako, u Stankovićevoj niski tema, mjesta nikako da nađe Milanovićeva strašna odluka poznata kao Lex Perković.

Isti, koji namazano ističe nekakvu modernu i prosperitetnu Hrvatsku, koji čak baca pijesak u oči pa povremeno govori o promašajima komunizma, branio je tada svim silama udbaške strukture i njezine vodeće ljude koji su nekad u Jugoslaviji, a zatim i u socijalističkoj Hrvatskoj bili na čelu službi koje su ubijale po inozemstvu. Usput i sasvim slučajno, baš i gotovo isključivo, Hrvate. Nakon što su odnedavna Perković i Mustač, nota bene, osuđeni u Münchenu, Milanović nam danas tako nije ni stigao odfuflati što, nakon pravomoćne presude, sada duma o svojim katastrofalnim potezima kao predsjednika Vlade RH.

> Na današnji dan prije 36 godina ubijen Stjepan Đureković: Zašto Perkoviću i Mustaču nije sudila Hrvatska?

Kakva je dakle ta Milanovićeva nasmiješena i prosperitetna Hrvatska, kakav je taj njegov silan odmak od zločina komunizma, kad se kao predsjednik Vlade sramoti pred svojim građanima, ali itekako i međunarodno (jer to je jako odjeknulo) pred Europskom unijom i donosi abolirajući zakon (u pokušaju) kojim bi Perković i Mustač imali biti maksimalno zaštićeni te ostati u Hrvatskoj. Bi li ga ponovio?

Kakav je nadalje, taj budući predsjednički kandidat, koji uporno skriva svoju recentnu prošlost kano zmija noge? Ugovore koje je potpisivao u mraku od javnosti, radio za nekoga ili nešto a da baš ništa o tome ne znaju birači koji trebaju izabrati novog predsjednika RH? Kakva je priroda tih tajnih ugovora ako je Milanović u njima bio prisiljen potpisati i klauzulu kojom se obvezuje da ni o tim enigmatskim poslovima niti o svojim zakrabuljenim poslodavcima ne smije govoriti u javnosti? Kako s takvom mračnom hipotekom itko može vjerovati Milanoviću? A HRT-u i Stankoviću?

Milanović se naravno, tvrdo izbjegavajući odgovor na novinarsko pitanje, pokušava zaogrnuti poslovnim tajnama i poslovnim uzusima. To je jako lijepo da je isti tako zdušno i naglo postao jako poslovan, ali tajni poslovi i poslodavci i ugovori koji nose takve opskurne uvjete, jednostavno nisu dopuštena poputbina jednom budućem predsjedničkom kandidatu. Da bi birači mogli izvršiti svoju dužnost o svakome od kandidata, elementarno, moraju saznati što više. To je conditio sine…

Milanović se nadalje, pokušavao izmigoljiti tvrdnjama kako je sve bilo po zakonu, kako ima tvrtku, kako mu je plaća bila mala te kako je plaćao porez. Ma divno. Ukratko, napinjao se reći sve, osim onog najrelevantnijeg: za koga je to tako tajno radio i što je to tako važno, a skriveno (od)radio?

Kao što vidimo svakodnevno, svašta je u Hrvatskoj, nažalost, po zakonu. Pa se tako javno Hrvatsku može klevatati i za fašizam, i za ustašluk, i za pad u endehaziju, i za nekakvo famozno destabiliziranje političkih prilika u milom im regionu. Čak se s tim Pupovčevim nakaznim tvrdnjama i provokacijama može ne samo proći nekažnjeno, nego se može, i to čak glatko, ostati djelovati u Vladi. Biti njezin važan koalicijski čimbenik! Na slavu i čast Anemičnog.

Milanović se tako, kao i notorni tzv. liberalni Vrdoljak (neki dan) može na Pupovčeve izjave jedva i osvrtati. A kad se osvrće njegovih osuda i zgražanja baš nigdje. Niti na jednu Pupovčevu blasfemiju od klevetanja. Milanović se prvo pokušao izmeškoljiti tvrdnjama kako nije vidio Pupovčevu izjavu u cjelini, a važan mu je, kaže, svaki zarez. Ma kako li je samo precizno zarezan. A što to govori o budućem kandidatu za predsjednika RH? Što nam je danas kazao, kad se upoznao sa svim dragim mu zarezima?

Zatim, kad se nakon dva tjedna napokon probudio i informirao se, o praškastog li ga sljepila, kazao je kako u nekim stvarima Pupovac ima pravo. Dakle netko tko želi biti državnikom, predsjednikom štoviše, sramno drži kako je javno klevetanje Republike Hrvatske nešto o čemu ovdje ima nešto istine, tamo možda (i to samo možda) nema ali uglavnom ta klevetnička izjava njemu prolazi!

I za kraj, evo početka. Stanković se još prošle godine debelo obrukao nekakvim uratkom kojeg se ne može zvati niti emisijom. Sve pod para-smiješnim naslovom „Vjetar u kosi“. Pitao me prijatelj čudeći se: „Ma kako nije pregorjela kamera ili pukla leća već za snimanja?“ A ja, s velikim suosjećanjem žalim montažera, kojemu je sav taj šrot došao na radni stol. I to u legitimnom terminu montaže.

Potpuna bezidejnost tog projekta, u kojem dakako Stanković čvrsto vjeruje kako mu scenarij nije potreban, a ni priprema razgovora, a niti odabir sugovornika, jerbo je njegova ingenioznost pregolemata, ne može biti drugo nego potpuni fjasko. I to dokumentaristi na HRT-u i te kako dobro znaju. No ne i sam sebi, umotvorno nenadmašni, protagonist. Maestro improvizator. Zato hvalim sve uključene što su Stankoviću uspjeli tako sjajno podvaliti. On je evo, i drugu sezonu te obvezno u udarnome terminu, umišljeno uvjeren kako radi emisiju. Štoviše putopis čak. Pa kad čovjek već to tako jako hoće… dajte mu (infatilnom?) da pjeva.

Ne bih ulazio u to jesu li ta njegova koturanja po asfaltu bila ujedno i plaćeni godišnji odmor (od strane tv pretplatnika) za cijelu njegovu obitelj, jer ako jesu, onda je to jedina korist od ove nezamislivo bezvrjedne, nazovi emisije. Njegovi kolege dokumentaristi na HRT-u, koji kažem, jako dobro znaju svoj posao, priredile su mu tako nemjerljivu blamažu. Koja traje. A ukupnu štetu radosno potpisuje Aleksandar Stanković. Jeste li vidjeli moj motor? A mene?

Pokazali su kako ama baš ni za što drugo Stanković nije sposoban. Perfektno. Ma svaka im čast.

Nastavi legendo, ustani sa motorkotača pokatkad… i maši. Dugo maši svoj svojoj razdraganoj publici… i u stotoj epizodi. Vjetra u glavi.

Javor Novak/HKV

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv