Je li istina što je Milanović istaknuo u Kninu? – ‘Od 1941. do 1945. bio je građanski rat, a 1991. bila je agresija na Hrvatsku’

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u svom je govoru u Kninu prigodom proslave Dana pobjede i Domovinskog rata istaknuo, te posebno naglasio jednu činjenicu koja je u javnosti prešućena i o kojoj se u Hrvatskoj malo govori.

Milanović u 10:00 minuti u Kninu govori o ratu u Hrvatskoj 1941. i 1991. godine:

Predsjednik Milanović je u svom govoru u Kninu prigodom proslave Dana pobjede istaknuo i posebno naglasio jednu činjenicu koja je u javnosti prešućena i o kojoj se u Hrvatskoj malo govori, a radi se o bitnom razlikovanju karaktera ratova od 1941.-1945. i 1991.-1995 godine. Milanović je vrlo precizno detektirao razliku ta dva rata jer je rat u NDH točno nazvao građanskim ratom, a Domovinski rat je točno nazvao agresijom Srbije na Hrvatsku.

Smisao ovog teksta je da ne odlazimo u preduboke analize zamršenog vremena II. svjetskog rata na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a niti Domovinskog rata, nego da pojednostavimo i pokušamo objasniti Milanovićevu izjavu.  Hrvatska ima niz eminentnih povjesničara i znanstvenika koji su specijalizirali ili doktorirali na temama iz II. svjetskog rata i NDH, kao dr. sc. Zlatko Begonja (tema ustanak u Srbu i njegov karakter i dr.), dr. Nikica Barić (tema Kozara, mornarica NDH nakon pada Italije i dr.), dr. Ante Delić (doktorirao na temi posljednjih dana rata i odlaska Ante Pavelića u emigraciju), dr. Jere Jareb (hrvatski narod u II. svjetskom ratu i dr.) i brojni drugi. Nažalost, oni gotovo nikada ne dobivaju prostor na državnoj televiziji ili medijima, za razliku od povjesničara koji nemaju nikakvih specijalističkih dodira s II. svjetskim ratom, već srednjim vijekom i slično.

Ali su zato neprestano u medijima u svezi tema II. svjetskog rata i NDH.

Zato ćemo kratko i jasno: koja je razlika građanskog rata i agresije?

Građanski rat je oružana borba antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih i dr.) društvenih skupina unutar jedne države. Javlja se kao posljedica nagomilanih i neriješenih društvenih problema. Razlikuje se od oružanog ustanka duljim trajanjem i boljom organizacijom zaraćenih strana. Građanskim ratom se, u osnovi, ne pokušava pripojiti teritorij jedne države drugoj.

Tipičan primjer građanskog rata je američki građanski rat Sjevera i Juga u 19. stoljeću i Španjolski građanski rat 1930-ih godina.

Agresija je u međunarodnome pravu, neizazvan napad na tuđu zemlju, osvajanje tuđeg teritorija, odnosno protupravna uporaba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne. cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države; oružani napad na teritorij druge države, kojim se krši međunarodno pravo.

Tipičan primjer je ulazak Hitlerove Njemačke u Čehoslovačku 1938. godine ili ulazak Njemačke i Staljinovog SSSR-a u Poljsku 1939. godine i podjela te zemlje.

Milanović u Kninu je jasan.

On jasno ističe da je rat na području NDH imao jaka obilježja građanskog rata. Premda je bitno istaknuti da je ovaj građanski rat bio vođen u vrijeme i unutar II. svjetskog rata i ratnog sukoba sila Osovine i Saveznika, što je imalo i utjecaja na karakter građanskog rata u NDH. U građanskom ratu u NDH borbe su bile vođene između nacionalnih skupina Srba i Hrvata, kao Srba i muslimana (tada Hrvata). U tom smislu to je bio nacionalni građanski rat. Međutim, postojala je i politička osnovica građanskog rata. U sukobu su sudjelovali vojne snage NDH koje su bile u savezništvu sa fašističkim silama Osovine, u kojima su nacionalno većinom ratovali Hrvati i muslimani. Zatim, bile su snage četnika (Jugoslavenska vojska u otadžbini) sastavljene većinom od Srba koje su u prvom dijelu rata bile formalno na strani Saveznika, ali su blisko surađivale s fašističkom Italijom i kasnije Nijemcima. Treća strana bili su partizani, u kojima je bilo Srba, Hrvata i muslimana, a čije su vodstvo činili boljševici u bliskoj suradnji, pa i pod nadzorom, Moskve i SSSR-a, te kasnije priznati i od strane Saveznika. U tom građanskom ratu postojale su nacionalne skupine (Hrvati, Srbi i muslimani – tada Hrvati), ali i političke skupine vezane uz ideologije kao: boljševizam, velikosrpski monarhizam ili fašizam. Ratovali su samo građani ili narodi unutar jedne države, premda je bitno ponoviti da se to događalo unutar svjetskog ratnog sukoba, što situaciju čini kompleksnijom i jako dobrom osnovicom da se gore navedeni povijesni eksperti o tome javno očituju na javnoj televiziji i medijima.

Agresija je drugačija vrsta rata i ona se dogodila 1991. godine. Agresija Srbije na Hrvatsku. Premda postoje oni koji pokušavaju agresiju Srbije na Hrvatsku proglasiti građanskim ratom, više je nego očito da je predsjednik Milanović bio u pravu. Istina je da su u Domovinskom ratu dobar dio neprijateljskih vojnika činili Srbi iz Hrvatske (JNA, paravojne skupine četnici, razne milicije), ali koji su imali jasne separatističke težnje u cilju stvaranja Velike Srbije.

Bitno je ovo: sve je organizirano, planirano i pokrenuto iz Srbije s jasnim ciljem okupacije Hrvatske i pripojenja okupiranog teritorija Srbiji.

Srbi u Hrvatskoj vjerojatno se ne bi niti digli na oružje da im Beograd i JNA nije podijelio to oružje, a cijeli pakleni plan stvoren je i realiziran u Beogradu daleko prije početka rata.

Uz Srbije su dolazile desetine tisuća vojnika i dobrovoljaca, tenkova, oklopnih vozila, teškog oružja, te kompletna logistika, politička organizacija i financijska podrška, te sve ostalo.

Ima onih koji ističu da je u to vrijeme to bila jedna država u to vrijeme, Jugoslavija. I taj tzv. legalistički stav se može lako demontirati.

Prvo, ostaje činjenica da je Jugoslavija, bar formalno, bila federativna država sastavljena od republika s pravom na odcjepljenje, ali ne i pravom dijelova republika na odcjepljenje.

Drugo, JNA je bila samo vojska i nije smjela pomaknuti niti jedan tenk bez zapovijedi predsjedništva SFRJ. Dapače, JNA je sam na svoju ruku,  pod direktnom upravom Beograda, pokrenula rat i agresiju. Tko je naredio JNA da okruži Vukovar, razori ga i pobije ljudi? Tko je izdao tu zapovijed? U Vukovaru je postojala legalna i legitimna vlast izabrana na izborima. Dapače, Kontraobavještajna služba JNA je bila jezgra organizacije rata protiv Hrvatske, tako da ostaje i činjenica i pitanje uloge vojske Jugoslavije u tom sukobu kao one koja počinila vojni puč, djelovala neovisno od vlasti i poduzela rat, pravno-formalno na svoju ruku. JNA je naoružala Srbe u Hrvatskoj, htjela srušiti legalno izabranu vlast i na kraju započela krvavi rat u kojem je izvršila genocid nad Hrvatima.

Treće, Srbi u Hrvatskoj bili su samo oruđe u rukama Beograda koje je poslužilo svrsi i namjeni rata – otkidanje velikog dijela teritorija Hrvatske i pripajanje Srbiji. Danas to, konačno, priznaju i vođe Srba u Hrvatskoj, a prvi čovjek Srba u ratu Milan Babić to je jasno rekao na suđenju u Haagu.

Kada je rat izgubljen, kada je VRO Oluja 1995. nakon četiri godine patnje i rata pomela velikosrpske snove, počinje inverzna velikosrpska igra: Domovinski rat želi se proglasiti građanskim ratom, a ne agresijom. S druge strane, na rat od 1941. do 1945. nastoji se gledati okorjelom terminologijom komunističkog sustava o „oslobodilačkom“ ratu (nekada se govorilo i „klasnoj pobjedi“, „pobjedi revolucije), premda se u stvarnosti baš u tom ratu radilo o – građanskom ratu.

Predsjednik Milanović je bio u pravu: 1991. godine dogodila se agresija, a 1941. građanski rat u NDH.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija