Jonjić: Tomašević, ako se mene pita, čak i Đikiću nabija komplekse i gura ga u drugi plan

Znam kako su u pitanju bile devedesete
Slavne
Meni najdraže

Znam kako smo i tu noć bili u našem velikom društvu
Iz neki svata svratili smo svi zajedno, po običaju, na piće u naš disco
Onaj na nizbrdici kad ideš za Hercegovinu

Smij
Okolo nas bila imitacija oni antički stupova, neonsko plavetnilo svitla
Glazba treštala, naravski, kroz nju tako glasnu, ipak san uspila čut

– Znaš li da se sićam kad sam te prvi put ugleda?

Smijala san se

– Ozbiljno? Sićam se i ja kad sam prvi put vidila svakoga od nas ovdje

I nisan lagala

Čuo se dodir čaša o stol, glasni, tada najpopularniji ET iz zvučnika i dovikivanje kako bi se nadjačalo glazbu
Morali smo jedni drugima doslovce na uvo govorit
Ipak, čula san

– Došla si kod nas s materom. Znaš, tvoji su u moga ćaće posudili šprajcove za vašu kuću

Gledala san snimku oni srušeni kuća po Banovini i sitila se baš te noći, moje ekipe iz mladosti i šprajcova

Moje selo, selo je branitelja, poginuli i živi, selo politički zatvorenika i političara, intelektualaca, građevinara, gastarbajtera, bagera, poljoprivrednika, teretni auta, traktora, freza i mercedesa

Kažu kako bagerom lovimo ribu i rake po Vrljici
I kako imamo po tri auta isprid svake kuće
Jerbo je jedno za polja i posla
Drugo za grada, Varuša
I ono treće, za osvaki je dan
Najveća stavka u rubrici rashodi
Nama su registracije voznoga parka i održavanje istoga kod mehaničara
To uspješno pokrivamo, jerbo nas rećemo, ne ubijaju rashodi za posjete kazalištu
Kazalište nemamo
Jedine predstave i koncerte koje smo imali dok san odrastala, sami smo organizirali po balaturama našega staroga sela
Nemamo civilne udruge na proračunu
A niti Vijeća manjina
Zato bez problema registriramo sve ikad, školujemo dicu
I kupujemo koce za vinograde

Kažu kako kod nas i mačka vozačku ima
I dite dočim prooda
Manje, više takav vam je cili
Imotski kraj

Cilo moje ditinjstvo i mladost obojala je gradnja naše obiteljske kuće na glavnoj cesti

Nikla je doslovce iz kamena i drače
Kako to jedna pisma poetski zna kazivat
A bilo je baš tako
Trevilo se
Petarda, Petrada, tako nekako, zvalo taj naš teren opasan dračon žesticon iz kojega se kamen kopa
Mejaši od starina bile pole su ucrtanin križon
Za svaki mejaš znala je prababa Anica
Nju se okolo toga uvik pitalo
A ja san bila prikoponosna što je baš moga ćaću zapa teren koji gleda na našu kapelicu svetoga Ante
Onu, koju su za zavita, još davni dana podigli ćaćini stričevi iz Belgije

Kod nas van ljudi potroše vriće kuna na bagere i mine dok samo iskopaju misto di će temelje svoje kuće nalit
Zato nema Imoćanina koji ne zine u čudu kad vidi kako one kuće po Ameriki vitar u komadu nosa
Tamo, amo
Kod nas bura zna derat brzinon
Japanskoga vlaka
Al’ nema naše kuće koju je okolo vitar u komadu nosa

Kuće su se gradile i grade se i po trijestak godina
Svaki koji kuću ima znade kako kuća nikad, ali baš nikad do kraja gotova nije
Tek se useli u nju kad se procjeni kako je kraju ono osnovno što ti triba
A unda se nastavi u njoj do smrti gradit i u nju baš svaku lipu ušparanu ulagat

Svi koji su gradili i grade
Sriću se s majstorima i argetima
Nji, to se znade, ima stvarno svakakvi
Isto ko što svakakvi ima frizera, doktura i baš svake struke
Frizer te more naskalinat, ili ošišat pri kudi, spalit ti kosu trajnon ili bojon
Pa unda
Masno sve zajedno naplatit
Ae, more
Doktur te more i ubit kad zabrlja
More, živa istina
Ili rećemo ostavit te brez noge
Reć ti more kako ti je srce ok i kako te oće podržat, ali samo dok si živ
I kako to, što ti se uzlupa svako zeru, nije aritmija, nego stres, jerbo siguro te sikiraju čovik i dica
Kad skonta kako ipak nemaš čovika i dicu
Za tren se taki snađe

– Eto zašto ti srce tako lupa, kako ti se ne bi uzlupalo kad si u veliku stresu? Godine ti iđu, a ti neudata

Frizer zna zabrljat, al’ zna brate i dobit nerealne želje svoji mušterija
Ae
Dođe seka na uranku s idejon šta i kako
Ona je vidila kosu Dženifer Lopez u sliki
Super joj je
I oće istu taku
Nema veze što nema taku facu, što joj je kosa k’o paučina, a tuđu kosu po sebi ne bi. Ne voli umetke
Isključi sve alternativne opcije
Jerbo
Ona zna šta oće, zna kako to more i samo tako mora bit
Sasvim opravdano je vrlo bučna kad njezine maštarije ne ostvari “nesposobna” frizerka
Eto, tako ni doktur nije Bog
Ne more ni on nemoguće
Neka to nekima nikako rastumačit ne moreš

Nema čovika koji ne griši u svojoj rađi
A koji je čovik pošten zaprave
Znade se tek kad turiš veliku vrpu tuđi kuna prid njega
Vrpu za koju je baš sigur kako niko živ znat neće, ako se on s nje maši

Postoji svojevrsni registar fora iz našega nekadašnjega Autopoduzeća Imotski
Naši ljudi redom su opisivali zgode sa svoji putovanja našim autobusima
I na loko relacijama i na onim daljim
Na vožnji za Split, Zagreb, Osijek, Frankfurt

To čitat, a ne zacenit se?
Nemoguće

Mislim kako zaslužujemo registar i sa forama vezanima uz građevinu i građevinare
Nema manitošćine kakva se kod nas u građevini trevila nije
Od prozora koji gleda iz kupatila na sobu
Do balkona i teraca koji imaju taki pad da ti svu kišu slivaju u kuću

Kad san jednon zgodon pričala s prijateljem na tu temu
Ispriča mi je kako su prije sto godina majstori iz moga kraja njegovin roditeljima izgradili pravu, pravcatu kosu kuću
Ukoso u điru kosoga
Tornja u Pisi
Ono, moga si to okon vidit
Trevilo se baš tako
Ćaća mu bio gastarbajter
Doveo majstore, platio i dogovor je bio kako sve triba bit gotovo kad on za Božić dođe kući
Kaže kako se teško more opisat ćaćina faca kad je ugleda kuću koja iđe ukoso
Sve ikad na njoj bilo napravljeno nakaradno

Pitala san ga šta mu ćaća na to, šta je napravio

– Pa on je nju, kuću, kao popravlja cili život, a u biti najpametnije mu je bilo stuć je čekićem do temelja

Svega je bilo
Naliveni deka koje propuštaju k’o sito
Majstora s kojima moraš zaratit kako bi ti oziđali po nacrtu
I keramičara koji ti uguron odbijaju postavit pločice onako kako ti oćeš
Jerbo je njima tvoja ideja jednostavno manita i nije po njiovom ukusu

– Bezveze ti je to! Niko normalan ne bi metnio pet crni pločica u srid bili. Metni lipo ili crne ili bile i amen

Otpadale su fasade na zemlju i plivale po moru
Nekad znalo bit do materijala
Nekad i do majstora
Svaki koji radi, taj i griši
To se znade
Isto k’o što se znade koji je u kojemu poslu sposoban, a koji nesposoban
Koji je pošten, a koji nepošten

I prije potresa na Banovini
Znala san kako postoje oni koji kradu mate iz deka
Željeza iz cerklaža
Ukradu ti šalonge i lipilo za parket i smjesu za pločica
Ne događa se to samo u obnovi ratom porušeni područja
Ni blizu

Kadikad niti ne tribaš potres kako bi ti se cili kvadrat pločica odvojio od zida
Odvoje se na čistu miru i šuškaju
I to je odlično, nije velik problem, ako su na podu
Problem je veliki, ako su na zidovima
Padne ti na pamet, kako vrlo zgodno moreš, za vrat pločicu dobit
Od pločice te ne more obranit ni maska koju nosiš po uputama našega Stožera

Zamjetila san kako je masku ovi dana po Banovini malo ‘ko nosa
A brojevi nam, Bogu hvala, svejedno u padu
Naši pošteni mediji javljaju nam kako je velika potražnja nastala za anti kovid cjepivom
A di ne bi
Najbolje kako ono javno cijepljenje Stožera i Predsjednika Milanovića neće dati rezultate
Ako je slučajno i postoja koji skeptik i njega je ministar Marić razoruža onin svojin mišićima i malešnon majicon

Isto je brate sramota da čovik na tlikoj plaći nema za poštenu majicu, nego nosa uokolo onu skupljenu u pranju
A slike mu obaigrale baš cili svit
Žene popadale od ushita
Nastala histerija ravna onoj kad kakav boj bend sleti u zračnu luku
Valilo samo bacanje ređipeta i plišani meda
Tek su mi te oduševljene žene objasnile kako nam ministar ne nosi robu skupljenu u pranju, nego kako se to tako sada nosa
Moda, moderno
Jerbo, šta će ti vježbanje i mišići koje niko ne vidi u tvojoj širokoj majici
Jasno
Napokon mi je jasna cila nova moda kod muški
Moda uprani majica i rabatinki koje bacaju na tajice/gege koje niti zimi ne pokrivaju šljuke

Vidim Maja Sever nam je našla babu koja ne želi od svoje kuće na Banovini
Čudo neviđeno
Ako se mene pita
Izravnala se s tim otkrićem su onom ekipom za zaštitu životinja koji su tek u potresu otkili kako ljudi na selu ne drže životinje u dnevnin sobama, na izvezenin jastučićima
Nego isprid svoji kuća, što je jasno, čisto zlostavljanje jadni životinja
A ne tek uobičajen način života na selu

Našoj Maji ta baba izokrenila svit
Suza suzu goni, psikički ubilo njezinu ekipu i gledatelje
Čak i čitatelje naše Slobodanke
Zbog krava baba ne želi s Banovine
Eto
Neće uzinad
Bogu hvala moj Imotski se ne trese
Za sad
Al’ virujte mi
Kako do jedna baba i do jedan did iz Imotskog, ne bi rada ić od svoje kuće
Bez obzira, ima li, ili neima kravu
I oni na kraču, rada bi umrit u svojoj kući

Al’ ajde ti to Maji objasni
Objasni joj kako to nikakve veze s potresom nema
Kako Plenković i njegova Vlada mogu bit i jesu krivi za masu toga
Al’ zasigurno nisu krivi zato što neka baba nije odvedena na sigurno, jerbo ne želi od svoje kuće

Nakon Maje u kadar se redovito ugura onaj Tomašević
Trust mozgova opće prakse
Sve taj razumi i sve znade
Objasnio mi je kako su se kuće po Banovini na priko šest stupnjeva srušile gotovo isključivo zbog lopovluka i loše obnove
Eto
Gotovo sve mi je sad jasno
Meni tek iznad glave ostali upitnici zašto su se rećemo masovno rušile kuće i zgrade po Zagrebu prolitos na pet stupnjeva
Ne sićan se neke posebne obnove po Zagrebu nakon rata
Ispada kako je logično da se po Zagrebu ruši na pet stupnjeva, ali na Banovini to ne bi smilo ovako izgledat niti na priko šest
Nu, okolo toga spora nema
Mudrac sve objasnio

Tomašević, ako se mene pita, čak i Đikiću nabija komplekse i gura ga u drugi plan
Jerbo
Nema problema kojega taj potaracat za tren ne more
Tip je doslovce organizacijsko čudo
Ljuta sam k’o pas na onoga ko ga je do sad skrivao od naše javnosti
Od mene
Gušimo se u problemima godinama
A njega smo imali sve te godine
Za nevirovat
Eto

Baš san nekako mirna od kad se on pojavio na političkome nebu
Točno mi on i njegova ekipa ulivaju povjerenje
A di ne bi
Pa zovu se
Možemo
Samo ti se kaziva kako oni mogu
Samo je pitanje oće li oni nešto, ili neće
Ko te pita šta, oni mogu
Dokazano
Isto k’o što su se oni Pametno dokazali ko pametni
Ne znan samo je li on i Banovinu oblazi na biciklu, jerbo baš se sotin nedavno hvalio
Ono, auto mu nikako nije odabir za vozanja
Super
Nema rashode za registracije i opravke
Šparan dečko

Kontam mu u veliki minus samo razlaz s Katom Partizankom Peović
Jerbo samo nju od sve te crvene, antifa ekipe brojin u idealiste
Kakav je to tip i kakva je to ekipa od koje se i naša partizanka Kata odmiče
A jasno je kao dan kako se zasiguro nisu razišli svjetonazorski
Niti je spor nasta okolo toga ko će od nji’ na ranu, a ko na veliku misu nediljon

Kad smo kod potresa i pucanja
Ode i Domovinski kako iman čut na dvi strane
Ne znan šta bi rekla
Samoj sebi davno san obećala kako se neću vrlo mišat u ono u što se malo razumin
A malo se razumin u stranke desnoga centra
Često mi se događa da ji niti ne razlikujen jednu od druge
Unda nije čudno što ne razlikujen niti političare koji ji grade
Mogu reć tek tliko kako me začudilo što je pucanje okasnilo
Bar je pucanje i stvaranje frakcija nekakva naša, politička konstanta

Cilo moje ditinjstvo i mladost moji su daklem, gradili našu obiteljsku kuću
Sritalo ih putem svega
T’liko da san se zarekla kako ću se jednog dana udat u gotovu kuću, ako se ikad udan
Gradnja kuće iz temelja
Još jednon
Nikako nije dolazila u obzir
A u stanu se nikako vidila nisan
Baš nikako

Jerbo

Na najdražoj sliki iz ditinjstva slikana san kod naše stare kuće
Sidila san na okrenutoj, željeznoj bačvi i pila mliko iz tetrapaka od pola litra
Tako su van to radile buntovnice na selu u vrime Juge
Pile iz tetrapaka kupovno mliko
Krijomice od matere i babe
Koje bi ti dale lacu što ne piješ domaće mliko

Nagela san tetrapak
Na meni plava majica i gaće
Smeđe sandale
Bila bi horor na dvi noge svakoga modnoga mačka
Iza mene kočio se u kadru mrčavi katran
Do njega mišalica za beton
A na suvozidu okolo mene
Sušile se crvene, dičije hulahopke
Moje rodice, a ne moje

Danas
Pišen sridu za Narod
Meni to, ko ostvarena maštarija koju zaprave nikad niti nisan imala

Mogu van reć
Sve mi se čini
Kako san daleko dogurala za curu koja dolazi iz sela bagera i freza
I za onu koju se pamti vezano uz šprajcove

I ista san ona baba koja se ne da s Banovine
Ista
Tek se ne dan iz Imotskog

Babi šaljen punu podršku
Meni je ona, uz onu gospoju Vesnu, koja kuva kavu na one dvi cigle, široko nasmijana
Jedino što ću pamtit iz ove nevolje

Pamtit ću taj
Univerzalni duh opstanka i nade
Koji jedini
Nosit triba iz bilo kakve životne nevolje

Sve drugo

Triba ostavit iza sebe
Ne gledat
Ne krećat
Ne privrćat

Pokrit šalongon
Pa samo priko nje, šalonge, gledat nekako pritrčat

U nešto novo i bolje

*Barbara Jonjić, piše na ikavici, diplomirana je pravnica te mama četvero djece. Autorica je knjige Iz ImoCkog s ljubavlju, zbirke s 48-tjednih kolumni objavljenih u razdoblju od prosincu 2016. do prosinca 2017. na portalu Narod.hr. Priče su to pune ljubavi prema obitelji, rodnom zavičaju, jeziku, običajima, vjeri, ljudima, domovini Hrvatskoj, Bogu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.