Obiša sam mnoga vrata/ nemam kuda ali moram proći/ u Poljica moga brata/ ovo pismo mora doći./ Ne tuguj mi moj Ivane/ moj Josipe još nas ima/ ne tuguj mi moj Mladene/ ja ostavljam zavjet svima./ I dok padam ja se dižem/ u pomoć vas moram zvati/ uvijek prvi drugog stiže/ gdje će zadnji život dati./ Ne tuguj mi moj Ivane/ Hrvatska je naša nada/ idi dalje liječi rane/ evo Hrvat za dom pade, piše Josip Jović za Slobodnu Dalmaciju.
Ovu pjesmu napisao je mladić koji se zvao Miroslav Migi Gudelj, gledajući doslovce smrti u oči.
Pjesma je nakon ekshumacije tijela u Šarengradu, gdje je Migi poginuo, pronađena u džepu njegove vojničke košulje. Sada je uklesana na spomen-ploči u Poljicima, koja je postavljena na rodnoj kući u kojoj više ne živi nitko. Nema više ni Miroslava ni Ivana ni Josipa ni Mladena. Svi su ili poginuli, ili umrli od posljedica rata. Pjesma je potresna sama po sebi, ali i poučna za spoznaju karaktera Domovinskog rata i branitelja.
Nasuprot pokušajima raznih pisaca ili filmskih autora da se branitelji propagandistički prikazuju kao desperadosi skloni zločinima svake vrste i koji su se borili za svoje privilegije, što je samo izraz dubokog neslaganja s cjelokupnim procesom stvaranja hrvatske države, hrvatski vojnici su u pravilu dobrovoljci, nježni, plemeniti, ponosni i hrabri mladići kojima je život puno obećavao, ali koji nisu sebično mislili o sebi i koji su bili unaprijed pomireni s vlastitom žrtvom za domovinu, ma kako to nekima danas zvučalo patetično i čak smiješno.
Takav je bio Miroslav Gudelj, takvih je više od stotinu drugih poginulih Imoćana, takvi su bili Goran Kliškić, Velimir Đerek, Blago Zadro, Ivan Alerić i brojni drugi poznati i nepoznati.
Njima možemo zahvaliti za, ni manje ni više, nego za slobodu koju uživamo, pa čak i za slobodu da ih blati i razvlači svaka fukara puna mržnje i predrasuda. Rat je, istina, ostavio strašne posljedice.
Petnaest tisuća ubijenih, uništene obitelji, razorena sela i gradovi, na tisuće ranjenih, oboljelih i samoubijenih. I demografsko propadanje dijelom spada u posljedice rata. Ali nije bilo izbora. Valjalo je braniti svoj dom, svoj grob, svoju ženu i djecu, svoj grad, svoju zemlju ili se jednostavno šutke predati jednoj bestijalnoj agresiji, ponižavanju i uništavanju.
I danas, kad se javljaju Inicijativa mladih za ljudska prava, Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i slične instrumentalizirane udruge i pojedinci koji vode kampanju protiv istine, tražeći da se rasvijetle tobožnji zločini Hrvatske vojske počinjeni u “Oluji” i nakon nje, fokusirajući se samo na to razdoblje i na te događaje, tražeći čak ispriku, oni posve svjesno zanemaruju sve ono što je prethodilo tim osloboditeljskim operacijama: i osvajačko komadanje zemlje i zvjerstva nad civilima i rušenje crkava i protjerivanje pučanstva, oni traže, de facto, ispriku za odluku o samostalnosti.
Snažna, umjetna dihotomija fašizam-antifašizam koja funkcionira zadnjih petnaestak godina trebala je poslužiti kao okvir u koji bi bio smješten i Domovinski rat. Zna se na kojoj strani, napisao je Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji.
