Kako uspjeti u Hrvatskoj, a ne emigrirati?

Matija Kopić, 29-godišnjak iz Viljeva, naizgled se ne razlikuje mnogo od svojih vršnjaka. Osim po tome što je samostalno razvio posao vrijedan nekoliko milijuna eura i zapošljava 45 ljudi, od toga desetak u SAD-u.

Mladić iz Viljeva, sela kod Donjeg Miholjca, nosi tenisice i Adidasovu trenirku kao svojevrsnu „uniformu“ generacije, a mladenački izgled prikriva bradom. U razgovoru odmjeren, odaje dojam čovjeka s unutarnjim mirom, ali prodoran i znatiželjan pogled otkriva da nipošto nije riječ o statičnoj osobi. Činjenica da vodi posao vrijedan nekoliko milijuna eura i zapošljava 45 ljudi, od toga desetak u SAD-u, izdvaja ga iz mase njegovih vršnjaka koji zadnjih godina sreću i uspjeh traže po Njemačkoj ili Irskoj, piše Deutsche Welle.

Matija Kopić tu činjenicu ne uzima kao dokaz o vlastitoj uspješnosti, jer je odlučio uspjeh ne mjeriti novcem. Usprkos pitanjima na koja je lako mogao odgovoriti brojkom, ne precizira i ne procjenjuje ni vrijednost Farmerona, tvrtke koju je pokrenuo 2011. godine i koja danas isključivo na američkom tržištu „vodi brigu“ o gotovo milijun krava. A krave su nešto oko čega je Matija Kopić vrlo strastven i o njima priča radije nego o novcu.

Za sebe kaže da je „dečko koji je došao s farme i nada se da će se jednog dana na farmu i vratiti“. „Mislim da smo krivo shvatili uspjeh i za svakoga ponaosob to može značiti krajnje suprotne stvari. Ali O. K., društvo je usmjereno na taj način, pa se valjda podrazumijeva da svi trebaju trčati u istom smjeru. Vjerujem da u svakome od nas čuči jedna kreacija i poriv za stvaranje i ako se usudimo odazvati tom pozivu, mislim da svatko od nas može biti poduzetan, ne mislim pri tome na poduzetnika u klasičnom smislu te definicije“, opisuje Kopić svoju „filozofiju“ za koju ne taji da su joj korijeni u kršćanstvu.

Sve je počelo sa stadom koza

Korijene svog uspjeha vidi još u djetinjstvu kada je dobio zaduženje da se brine o manjem stadu koza. Njegova obitelj se bavila malim biznisom proizvodnje sira. Još se kao srednjoškolac zaljubio u poljoprivrednu proizvodnju i informacijske tehnologije. Taj spoj dviju stvari koje na prvi pogled nemaju puno veze jedna s drugim, pokazao se kao pravi put k uspješnom biznisu.

Farmeron je usmjeren na krajnjeg korisnika – velike farme krava koje proizvode mlijeko. Radi se o velikim korporativnim sustavima, farmama s prosječno pet do deset tisuća životinja. Tvrtka prodaje „pametna“ rješenja i pristup upravljanju kako bi se riješili konkretni problemi koji se pojavljuju na farmama. Tehnologija omogućuje promjenu načina razmišljanja i načina upravljanja resursima na farmi. Tako se postiže najveća moguća optimizacija uz smanjenje troškova i povećanje proizvodnje. No nije samo profit ono o čemu brinu u Farmeronu. Njihovi principi rada i upravljanja su postavljeni prije svega na tri „sveta grala“ na kojima inzistiraju. Ekologija, održivi resursi i etično ponašanje prema životinjama ono je od čega ne odstupaju, pa iako postoji predrasuda da ti principi ne idu zajedno s visokom profitabilnošću, u Farmeronu su dokazali upravo suprotno.

„Ima puno motiva, od priznanja, novca, samoostvarenja, ali na kraju dana ostaje jedna želja da se pomogne tom proizvođaču u jednom turbulentnom periodu za svjetsku poljoprivredu gdje je potrebno proizvoditi više, ali pametnije i s manje potrošenih resursa, a opet držeći se nekih prirodnih i u mome svjetonazoru Božjih zakona, koji osiguravaju da se jedni prema drugima, prema zemlji i životinjama ponašamo odgovorno zbog budućih generacija“, priča Kopić o motivima koji ga tjeraju naprijed.

Njihov kompleksan posao zahtijeva znanja koja izlaze izvan okvira programerskog posla pa Farmeron zapošljava ljude i koji su vodili neke od najvećih farmi u jugoistočnoj Europi, doktore životinjskog nutricionizma… No i uz vrhunski obrazovan kadar, prosjek starosti zaposlenika je oko 30 godina. Kopić kaže kako u tvrtki vlada poprilično „obiteljska atmosfera“ i da skoro nemaju veliki protok ljudi – tko jednom dođe, taj uglavnom i ostaje. To govori dovoljno o uvjetima rada u Farmeronu.

„Uopće se ne fokusiramo na Europu, jer smo se odlučili baviti najvećim i najkompleksnijim sustavima na svijetu“, kaže Kopić i objašnjava odluku da odmah „pokore“ Ameriku jednostavnom logikom da će oni standardi koje prihvate veliki igrači na tržištu ubrzo stići i do onih srednjih i manjih kada se pokažu kao efikasni.

Usprkos uspjesima, u Farmeronu ne miruju i trenutačno imaju nekoliko pilot-klijenata u Kini koja je golemo tržište u konstantnom usponu. „Na tom tržištu vidimo golem prostor i potencijal za suradnju“, kaže osnivač Farmerona.

Uspjeh bez države

Prosječan hrvatski poduzetnik uglavnom očekuje „da država nešto napravi“ i stvori „okvir za poslovanje“. Matija Kopić od države ne očekuje ništa, osim da se što manje miješa u njegov posao. „Toliko sam udaljen od naših hrvatskih prilika, da uopće ne mogu dati odgovor na to pitanje. Budući da poslujemo u Americi, nisam uopće bio ‘umočen’ u te priče o nastojanju države da nam pomogne ili ne pomogne. Iskoristili smo neke poticaje kod zapošljavanja mladih ljudi i oslobođenja od davanja kroz neko vrijeme i za to sam zahvalan. Ne očekujem od države ništa više. Ne mislim da je država dužna ili da mora nešto učiniti za mene. Da se bavim tim stvarima i takvom vrstom frustracija, to bi pojelo puno moje dnevne kreativne energije“, kaže Matija Kopić.

Njega više zanimaju investitori koji su ih pratili od početka. Neki od njih su klasični investitori, neki su došli iz poljoprivredne industrije i prepoznali njihov proizvod kao nešto za što postoji potreba. Neke zanima profit, a neke zanima unapređenje proizvodnje. Najveći proizvođač stočne hrane u Americi je investirao u Farmeron jer je prepoznao vrijednost onoga čime se bave.

Tvrtka i jest napredovala zbog vrijednosti same ideje, ali ona je počela kada je Matija Kopić s prijateljem Markom Dukmenićem krenuo pisati kod, a ubrzo im se pridružila i Ana Herman, što čini inicijalnu ekipu. Tvrtka je registrirana 2011. a ubrzo i američka „podružnica“ 2012. godine. Od onda je čovjek koji je uspio prije tridesete i koji je završio osnovnu školu u rodnom Viljevu, srednju školu u Donjem Miholjcu i Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu daleko dogurao, ali nema još velikih planova. Ne zna što će raditi s 40 ili 50 godina. „Nisam tip od velikih planova. Ne volim ni poslovno planiranje, imam ljude koji to rade. To ne znači da ne treba planirati i da to nije važno u poslovnom kontekstu. Ja ustvari živim po jednostavnoj filozofiji da je sada i danas trenutak koji treba iskoristiti. Sve što napraviš danas ono je što je važno. Moja budućnost je otvorena i ne želim se zatvarati u takve okvire“, kaže Matija Kopić.