Karačić: ‘Zastrašujući je pokušaj svjetonazorsko politički opredijeljenih medija da sebe postave u ulogu arbitra’

“Da zaključimo. Jedino što u ovoj priči smatram spornim i zastrašujućim je pokušaj svjetonazorsko politički opredijeljenih medija da sebe postave u ulogu arbitra, da sami donose zaključke o imovinskopravnoj te kaznenopravnoj osnovanosti ili neosnovanost nekog djelovanja, a po kriteriju svjetonazorskih afiniteta. Da je predmetna novinarka doista poštivala pravila struke te da je uistinu htjela izvještavati nepristrano, nazvala bi Marka, upitala za njegovu stranu priče, možda bi i hodala po njegovom domu da je došla časno i dostojanstveno.” , napisao je na svom Facebook profilu odvjetnik Marka Perkovića Thompsona, Davorin Karačić.

> RTL priznao da je Thompson vlasnik terase na koju je Derifaj provalila, pa onda opet promijenili priču

> Pupovčeva supruga i Anto Nobilo stali u obranu Derifaj: ‘Ne daj se, Dančilo’

> Sud odbio zahtjev za pristup Thompsonovoj terasi čovjeku s kojim je RTL-ova Derifaj provalila u dom Perkovićevih

Njegovu objavu prenosimo cijelosti:

“Iako sam prije nekoliko dana najavio daljnja pravna pojašnjenja u slučaju Marka Perkovića, koji već skoro dva tjedna trese domaću javnost, ipak sam odlučio malo sačekati, ponajviše da gledam medijske pokušaje relativizacije i pokušaja opravdanja novinarske ekipe RTL televizije , sistemom protunapada i galame.

Čekanje mi se isplatilo jer sam time mogao dobiti bolji uvid u stanje svijesti i argumentaciju druge strane, kojoj se je pridružila i srodna svjetonazorska ekipa iz tiskovno elektroničkih medija Jutarnjeg lista te Slobodne Dalmacije, koje neskloni im pojedinci, posprdno zovu Ranka & Slobodanka, uz poslovično pristranu cehovsku udrugu novinara lijeve provenijencije kao i društveno sitnijih pojava s lijeva koje pokušavaju malo poentirati.
Napokon su me zvali i iz RTL televizije ali dosadašnje iskustvo, u gledanju skraćenih priloga samoga sebe, gdje se objavi samo ono najmanje bitno a svjesno preskoči ono doista bitno, me je ponukalo da koju riječ ipak kažem, u formatu koji meni odgovara.

Medijska galama koja ovih dana tutnji hrvatskim medijskim prostorom, je mahom usmjerena protiv Marka Perkovića pa to navodno „izvještavanje javnosti“, koji izraz koriste određeni novinari da pobjegli od kaznene odgovornosti, više djeluje kao propagandno djelovanje, po kojemu je Marko Perković u krivu već samim time što je Marko Perković, a njegove protustranke u pravu jer, Marko nema „antifašistički certifikat“ po kojemu se u zadnje vrijeme od strane određenih medija, stvara sud o ispravnosti ili neispravnosti postupaka, pa medijski djelatnici koji ne razliku pojam vlaha od vlasništva ili posjed od dvosjeda, suvereno daju svoje ocjene pravnog stanja imovinsko pravnih odnosa u koje se ne razumiju ali razumiju da je dobar trenutak da makar i na ovakav način, moralno pokopaju svog političko svjetonazorskog oponenta.

Ne radi se dakle o izvještavanju javnosti nego o povlačenju javnosti za rukav i uvjeravanju da je Marko u krivu zato jer to Marko.

Samouvjerenost je znala zeznuti i jače igrače od domaćih medija, pa osokoljeni svojom privilegiranom pojavom u društvu, prestali su paziti na ove banalne stvari kao što je zakon i red a kako u ovoj zemlji još uvijek barem na papiru vlada zakon i red, za vjerovati je da će predstavnici zakona i reda ipak biti manje osjetljivi na medijski pritisak koji je barem u ovom slučaju izjednačen s galamom, po glasnoći i nestručnosti al pari galami koju su srećom bezuspješno, mediji stvarali prošle godine kad je isti akter oslobođen optužbe zbog korištenja određenog izraza iz Domovinskog rata, a kojega bi propagandno medijski djelatnici htjeli proglasiti fašističkim te slijedom toga, po principu kuhane žabe, i cijeli Domovinski rat.

Silni traktati oko spora oko vlasništva, „prisvajanja parcele“, „nedopuštenih zahvata“ su tu tek da skrenu pažnju s onog bitnoga a to je da su pri pokušaju propagandnog djelovanja na štetu Marka Perkovića, došlo do ostvarenja bitnih obilježja kaznenog djela iz čl. 141. Kaznenog zakona a i još nekih.

Za egzistenciju ovog kaznenog djela, nije bitan ni pojam vlasništva a pogotovo ne, novinarsko izvještavanje, nego je bitno jedino je li predmetne zgode došlo do povrede nepovredivosti prostora koji je po svojoj prirodi – dom (Ustavna kategorija koju novinarstvo očito ne šljivi).

Stavak 2. predmetnog članka govori o npr. sudskim izvršiteljima ili policijskim djelatnicima u provođenju radnji na koje ih ovlašćuje zakon a ne o novinarima željnima propagandno političkog rada.

U taj prostor ulazi, po samoj definiciji i „ograđeni prostor“ koji pripada tom domu a radi li se o prostoru u koji se može ući bez ikakvih prepreka s ceste, ostaje na vama, koji ste imali prilike gledati stanje stvari i lice mjesta, putem TV ekrana ili aparata s kojima se može prišarafiti na Internet.

U konkretnom slučaju bitan je posjed određene nekretnine (jedan od pojmova koji također ništa ne znači medijskim pravnim „lumenima“.

Posjed dakle nije ono što laici misle, nego je posjed zaštićena kategorija. Smetanje posjeda se sprječava sudskim putem u građanskom postupku a kada se radi o prostoru doma- Ustavne kategorije, zaštita istoga se podiže na kaznenopravnu zaštitu.

Pitanje vlasništva u tom smislu uopće nije bitno, na što se love medijski somovi i koji o tome vlasništvu pričaju s istom nestručnošću kao što će u nekim drugim slučajevima, pričati o vlasima.

Doduše, kao što se može vidjeti iz dokumentacije koja je također priložena javnosti te koja ide u korist Marka Perkovića, on nije ništa uzurpirao nego je kupio u stanju kakvom je danas te je uveden u posjed od strane prodavatelja, pa dakle uživa nešto za što je platio i što mu je prethodni vlasnik predao.

Susjed odozdola, Branko kojega neskloni mu ljudi, a što sam imao prilike čuti, a da ne znam zašto, zovu i Barikadrag, unatoč svom do sada pravomoćnom presudama na svoju štetu u sporu s Markom, ne odustaje pa jedna čudna okolnost upada u oči.

Iako pojmovi vlasništva i sudskog spora, nemaju nikakvog utjecaja na mogućnost počinjenja kaznenog djela za koje Marko a i ja, smatramo da je počinjeno, za bolje shvaćanje potrebno je reći i sljedeće.

Da susjed odozdola smatra da mu je Marko oduzeo posjed nad uživanjem zajedničke nekretnine, kao što tvrdi, a Marku političko svjetonazorski neskloni mediji, sretno i veselo unaprijed prihvaćaju, mogao je komotno podignuti posjedovnu tužbu, međutim, ja nisam upoznat s postojanje takvog spora. Ni to mu doduše ne bi davalo pravo za neovlašteni pristup, jer kad se posjed umiri, čak ni vlasnik određene nekretnine ili stvari, u određenim slučajevima ne može uznemiravati posjednika, sve dok stvar ne raščisti na sudu.

Takvog postupka, kako rekoh, ne vidjeh pa krenemo li korak dalje, dolazimo do sudskog postupka u kojemu vlasnik ili suvlasnik može pute vlasničke tužbe tražiti predaju određene stvari ili nekretnine u posjed.

Takvi postupci se vode kad uglavnom kad se probiju rokovi za posjedovnu tužbu pa je teško pomisliti da jedan tako ažuran pretendent kao odozdolni Branko, ne bi pazio na svoja prava. Da ih kojim slučajem, ima.

Međutim ni vlasničke tužbe ni postupka ne vidjeh, pa u cijeloj priči ostaje misterij, da kako jedan zainteresirani čovjek koji tvrdi da mu nešto propada, ne poduzima pravne radnje koje su primarne pravne radnje u takvim slučajevima?

Vlasništvo je dakle sekundarni pojam u ovom konkretnom slučaju.

Jer kada to ne bi bilo tako, svatko bi mogao, tek šikane radi, podignuti kakvu tužbu kojom se nekome osporava vlasništvo, te vrijeme dok se ne odbije takav u startu neosnovani zahtjev, koristiti za upadanje protivno volji druge strane , u zaštićeni prostor koji se naziva domom, te zaobići pravne propise.

I da je određena stvar u sporu, ni takav trenutak ne daje za pravo pretendentima na takvu stvar da se ponašaju protupravno u smislu kaznenog zakona.

Navode određenih kolega, na koje se pozivaju stručne snage jutra i slobode a koji su navodno isticali da u konkretnom slučaju nema protupravnosti jer da se obavljao novinarski posao, kao i navode o podnošenju kaznenih prijava protiv Marka Perkovića jer da nije spriječio prijetnje novinarki, ipak neću komentirati jer osobnu sumnjam da su tako nešto i izjavili, bilo bi to prebizarno, a već smo naveli i da mediji prenose situaciju manje vjerno nego Ray Charles utakmice NBA lige, pa tko zna što li su moji kolege uistinu rekli te čupaju li kosu od muke gledajući kako su ih prenijeli.

Da zaključimo. Jedino što u ovoj priči smatram spornim i zastrašujućim je pokušaj svjetonazorsko politički opredijeljenih medija da sebe postave u ulogu arbitra, da sami donose zaključke o imovinskopravnoj te kaznenopravnoj osnovanosti ili neosnovanost nekog djelovanja, a po kriteriju svjetonazorskih afiniteta.

Postavljanjem samih sebe u privilegirani položaj u prethodno iznesenom smislu, znači pritisak na institucije te u krajnjoj liniji na ustavnopravni poredak ove zemlje te ovladavanje institucijama, koje mediji očito vide kao svoj servis a svoje neugledne figure i deficitarne intelektualne sposobnosti kao vrh ovoga društva.

Da je predmetna novinarka doista poštivala pravila struke te da je uistinu htjela izvještavati nepristrano, nazvala bi Marka, upitala za njegovu stranu priče, možda bi i hodala po njegovom domu da je došla časno i dostojanstveno.

Umjesto toga, zauzela je odmah stranu, a medijsko prikrivanje vlastite sramote te pristranosti u obliku galame i pritiska, htjeli ne htjeli, neće izbrisati tu mrlju.

O detaljima samog djela, a to je ono što vas najviše zanima, ne bih. Naime, iz poštovanja prema pravnom poretku Republike Hrvatske i najboljem hrvatskom kaznenjaku Zoranu Pilipoviću, sve ono što smo doznali tijekom predistražnog postupka, činjenice u vezi samog slučaja, držat ću kao tajnu, sve dok rasprava ne krene.

Pošto osobno sumnjam da bi medijima koji htjeli koju izjavu od mene, odgovaralo sve ovo objaviti, proslijedite li ovaj tekst, možda više ljudi nešto i dozna.”, napisao je Karačić.