Kroz “Slučaj Bauk”, odnosno “štednja bivšeg ministra uprave” otvara se puno dublje pitanje od onoga koliko kuna primaju određeni saborski zastupnici, a vrti se oko samih temelja demokracije i parlamentarnog predstavljanja glasača u izbornim jedinicama.
Tko predstavlja koga i kako se ponuđeni kandidati biraju/postavljaju na liste?
Imaju li saborski zastupnici obavezu biti u izravnom doidru sa svojim biračima i koje usluge oni, kao zastupnici, pružaju tim biračima?
U razvijenim demokracijama nije sporno plaćati zastupniku putovanje i (skromni) boravak u blizini parlamenta tijekom saborskih sjednica. Podrazumijeva se da se zastupnici vraćaju kući svakog vikenda kako bi bili u dodiru sa svojim biračima.
U Australiji je, tako, zračna luka u Canberri poznata po odlascima zastupnika kući četvrtkom navečer ili petkom ujutro i vraćanju nedjeljom navečer ili pčonedjeljkom ujutro…
Parlamentarci, njihovi tajnici, savjetnici i prtljaga dolaze i odlaze, svaki tjedan tijekom dva godišnja razdoblja kad Parlament zasjeda…
A kad parlament ne zasjeda, onda ti isti parlamentarni zastupnici žive u svojim izbornim jedinicama i obilaze svoje birače i svoju izbornu jedinicu….
Uostalom, može ih se kontaktirati u njihovom uredu u toj izbornoj jedinici, jer svaki je obvezan tamo imati ured za građane/birač te tajnika/cu koja prima stranke iz te izborne jedinice. Uloga tog ureda, tajnice i samog zastupnika je, uz ostalo i pružanje pomoći građanima u pronalaženju rješenja za njihove probleme, snalaženju u sustavu, razumjevanju zakona, itd…
U Canberri nije ni sporno da nekoliko parlamentaraca dijele isti stambeni objekt sa svojim kolegama (kuća sa tri-četri spavaće sobe), jer su im ionako obitelji tamo gdje inače žive – u onom dijelu države koji taj parlamentarni zastupnik i predstavalja. Smještaj u Canberri služi više kao spavaonica.
Medjutim, čim se obitelj preseli u grad u kojem je smješten parlament, kako bi živjela zajedno sa parlamenternim zastupnikom ili zastupnicom – tada prestaje princip “odvojenog žvota”… i sve novčane povlastice koje s time dolaze.
Rijetki su takvi slučajevi – jer to znači prekidanje zakonske obveze boravka u izbornoj jedinici koju taj zastupnik predstavlja.Jedna je takava iznimka premijer države.
A gdje, kome i kako se hrvatski birači mogu izravno obratiti svojim zastupnicima? Kada hrvtski birači vide svog predstavnika u Saboru? Zna li većina građana tko ih uopće predstavlja – kad se već zastupnici u Saboru zamjenjuju kako odgovora stranci, po političkoj potrebi? Koliko ti zastupnici poznaju svoju izbornu jedinicu i probleme i potrebe biračkog tijela koje u njoj živi?
Na koja vrata mogu hrvatski državljani pokucati, da bi se obratili svojim zastupnicima, bez da putuju na prosvijed na Trg sv. Marka?
Stoga, slučaj Bauk otvara mnogo više pitanja od samih financija – o propisima, etičkim standardima, obvezama i odgovornostima saborskih zastupnika,
te što je točno svaki od njih dužan raditi i kako će zastupati, odnosno predstavljati svoje biračko tijelo? Kako opravdavaju hrvatski zastupnici svoje saborske plaće? Kako razumiju svrhu svog saborskog mandata?
U razumijevanju demokracije, potrebno je i razumijevanje parlamentarizma. A u proteklih 25 godina hrvatske samostalnosti, to niti jedna nevladina udruga nije hrvatskim gradjanima pojasnila… iako su navodno primale novac za upravo takvo educiranje – za “razvoj civilnog drustva”.
Nadam se kako će se u doglednom vremenu Predsjedništvo Hrvatskog Sabora pozabaviti ovim važnim pitanjima te razraditi pravilnike, zakone i propise koji će pomoći zastupnicima da odgovorno i profesionalno obavljaju svoj posao – zastupaju one koji su ih izabrali u Sabor te koji će građanima omogućiti da bolje razumiju što imaju pravo očekivati od “svojih” izabranih predstavnika i kako im se mogu izravno obratiti.
Europska parlamentarna demokracija zahtijeva i nalaže takav razvoj svijesti i parlamenterizma….
Katarina Brozović-Bašić rođena je 1965, u Melbourneu, u Australiji. Završila je Santa Maria College te studirala filozofiju, sociologiju i književnost na Sveucilištu La Trobe. Nakon 1986. profesionalno i volonterski radi kao istraživač, instruktor, lobist te glasnogovornik za ljudska, civilna i stanarska prava. U prosincu 1991., sa suradnicima pokreće volonterski Hrvatski radio Vukovar na postaji 3CR u Melbourneu, gdje osim pružanja vijesti iz Domovine hrvatskim iseljenicima, aktivno radi na prikupljanju humanitarne pomoći. Početkom 1992. dolazi u Hrvatsku, upoznaje budućeg supruga, te se 1994. odlučuje na brak i preseljenje u Zagreb, gdje su joj se 1995. i 1997 rodili sinovi. Krajem prosinca 1998. vraća se s obitelji u Melbourne. Obavlja dužnosti u Darebin Ethnic Communities Council, nevladinoj ustanovi za zaštitu civilnih i ljudskih prava etničkih zajednica u sjevernom dijelu Melbournea. Ima dvojno državljanstvo; i pozorno prati zbivanja u Hrvatskoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
