Kuzma Kovačić: Kuna – nezamjenjiv hrvatski novac

Pišem ove ispovjedne retke kao autor hrvatskoga kovanog novca – kune i lipe, kao Hrvat i hrvatski državljanin, s velikom tugom u srcu, jer mi je žao naroda. Ali i zbog tolike ljubavi koju sam s kunom utkao u taj blistavi hrvatski povijesni čas, piše Kuzma Kovačić.

Prisjećam se na početku jednog obiteljskog događaja od prije pedesetak godina. Bio sam s mamom u Trstu u posjetu njezinoj prvoj rodici iz Hvara. Muž mamine rodice, Talijan, u razgovoru za stolom počeo je govoriti o „talijanskoj Dalmaciji”, na što mu je moja majka, misleći na talijanske okupacije hrvatske zemlje, odgovorila: „Došli ste dva puta, ali treći put ne ćete!”

Prisjetio sam se toga, nemojte se čuditi, nastojeći shvatiti prežalosnu odluku hrvatskih državnih vlasti da ukine kunu i prihvati euro kao službeni hrvatski novac. Naime, u novijoj hrvatskoj povijesti do sad je dva puta uvedena kuna kao hrvatski novac i zatim – dva puta ukinuta. Samo, prvi put ukinule su je nasilno jugoslavenske, protuhrvatske vlasti, a ovaj put, elegantno, hrvatske državne vlasti.

„Mendacium incarnatum!”

(„Utjelovljena laž!”, riječi bl. Alojzija Stepinca kojima je označio komunizam)

Ukinućem kune darovan je hrvatski monetarni, a slijedom toga i financijski suverenitet drugima i time je napravljena za sad nesaglediva šteta hrvatskoj državi i narodu, posebno mladom našem naraštaju koji će zbog toga svoj život vjerojatno morati živjeti za stranca. Osim prikrivene želje i organiziranog nastojanja posttuđmanovskih vlasti da se ukloni ime našeg novca, razlog ukinuća kune i uvođenja eura podupiratelji te neshvatljive odluke, hrvatski komunistički kapitalisti, javno su i bez srama objasnili i opravdavali – svojim boljim poslovanjem (ta tko drugi osim njih uopće može i smije poslovati?).

To, a ne čuvanje nacionalnog blaga i bogatstva koje će nam još jednom operušati stranac, bila je njihova zvijezda vodilja u tome „velikom pothvatu”. Stoga ne mogu shvatiti, kao ni većina hrvatskih ljudi, ponavljam, tu strasnu želju sljedbenika „Utjelovljene laži” da izbriše ime kune, odustajući zbog toga cilja čak i od bitnog dijela hrvatskoga suvereniteta. Takva odluka opravdava se praktičnim razlozima kao što su financijska stabilnost, lakše trgovanje, nestabilnost u svijetu, bankarska sigurnost Europske unije i slično, ali ne spominje se nikad i skriva se činjenica da je to čin političke samovolje posttuđmanovskih i, dakako, stranih politika – po potpisanom, skrivenom od hrvatske javnosti, obveznom pristanku Hrvatske na uvođenje eura u pregovorima o ulasku u Europsku uniju (direktiva!), i po očitovanoj odlučnosti da se ne dopusti nacionalni referendum o tom pitanju.

>Akademik Kuzma Kovačić o spornom dizajnu eura: Razočaran sam, kao i većina naših ljudi

Još žalosnija je činjenica da pokušaj prikupljanja potpisa za održavanje takvog referenduma nije, zbog svoje kratkovidne sebičnosti, podržala sva politička javnost i stranke od kojih se to očekivalo, pa je u tome pokušaju nedostajalo tek tridesetak tisuća potpisa hrvatskih državljana.

Bio sam svojedobno svjedokom sramotnog događaja u Hrvatskoj narodnoj banci, čudnog raspoloženja naših političara na proslavi (zamislite!) 20. obljetnice uvođenja kune, kad su se tada najviši državni politički i financijski dužnosnici tajnovito smijuljili na spomen kune, znajući što nam se sprema – polagani rasap našeg nacionalnog suvereniteta.

Novac i opstanak

Iz povijesti znamo da je gubitak monetarnog odnosno financijskog suvereniteta presudan za opstanak neke države. Nije, dakle, teško reći zašto još tolike države članice Europske unije nisu prihvatile euro – upravo zato da bi sačuvale svoj nacionalni, državni suverenitet. Te države, poput Poljske ili Danske, ostvarile su gospodarski i svaki drugi boljitak i napredak više od ostalih, jer su znale što znači imati vlastiti novac.

Svjedočimo, prije i nakon prihvaćanja eura, velikoj predvidljivoj i očito negdje isplaniranoj inflaciji, koju nam je donijela ta novost, valuta pripremljena za velike operacije bogatih država i svjetskih bogatuna koji bi htjeli biti, umjesto Boga Jedinoga, naši novi bogovi, a ne za dobro manjih i siromašnijih država i naroda. Euro, uostalom, nije svugdje isto vrijedan iako je financijska vlast u Europskoj uniji centralizirana. Novčanice „važnijih” država euro-zone su, doznajemo, čak i tajno označene. Sav njihov dotadašnji novac, njihova valuta, spremljen je i trajno čuvan, a naše kune bit će uništene, kako su se odmah „pohvalile” naše vlasti – novčanice izrezane i korištene za građevinski materijal („specijalni laki beton”!), a kovanice rastopljene – da ne propadnu. Kakvo poniženje naroda!

U publikacijama vezanim uz obljetnice izdavanja kune, u naoko objektivnim a zapravo vrlo tendencioznim tekstovima („Dva desetljeća hrvatske kune”; Zagreb, 2013., Hrvatska narodna banka i Arheološki muzej u Zagrebu) i „KUNA, 25 godina novčane jedinice Republike Hrvatske”; Zagreb, 2019., Hrvatska narodna banka) dovodi se „između redaka” zapravo u pitanje ispravnost svojedobne odluke o nazivu hrvatskog novca – kuna umjesto kruna. Ti su tekstovi očevidno „nadahnuti” političkim pogledom koji je zavladao nakon preminuća tvorca suvremene hrvatske države Franje Tuđmana, pogledom koji se grusti svakog jasnog izraza hrvatstva. Eto, zato smo ostali bez kune, stabilnijeg i puno ljepšeg novca od eura, a pravi je cilj „operacije euro” bio, zapamtimo, brisanje imena KUNA.

Radost stvaranja KUNE

U središtu smo ratnih zbivanja u Hrvatskoj, srpske agresije na Hrvatsku, zima na proljeće 1993. Raspisan je pozivni natječaj za oblikovanje hrvatskog kovanog novca, kune i lipe, na koji su bila pozvana sedmorica kipara (Kosta Angeli Radovani, Kažimir Hraste, Želimir Janeš, Kuzma Kovačić, Velibor Mačukatin, Damir Mataušić i Stipe Sikirica), u času u kojemu sam u rodnome Hvaru klesao novi oltar naše katedrale, tri godine nakon oblikovanja brončanih vratnica iste stolnice. U vremenskoj stisci, ali u posebnom duhovnom ozračju, navečer, zamijenivši dlijeto olovkom, crtao sam prve skice za likovno rješenje hrvatskog kovanog novca. Vjerujem da je lijepo duhovno raspoloženje u kojemu sam oblikovao oltar bilo ono nadahnuće koje je urodilo dobrim plodom i u toj novoj zahtjevnoj kiparskoj zadaći. Uz crteže izradio sam i gipsane modele, kako se u natječaju od nas tražilo, te na natječaju pobijedio.

Osim radosti koju nam je donio naziv hrvatskoga novca, radosti koju sam prigodno izrazio poetskom slikom „hrvatskog novčića koji će odsad zvoniti u rukama i džepovima naše djece”, veoma sam se radovao, naravno, tome da ću naš kovani novac imati čast napraviti i, konačno, da sam ga uspio lijepo oblikovati.

Trebalo je, naime, oblikovati lica i naličja devet apoena optjecajnog kovanog novca s likovima bića iz hrvatske flore i faune, s riječima i simbolima u načelno zadanoj kompoziciji – 1 kuna (slavuj), 2 kune (tunj), 5 kuna (mrki medvjed), 1 lipa (kukuruz), 2 lipe (vinova loza), 5 lipa (hrast lužnjak), 10 lipa (duhan), 20 lipa (maslina) i 50 lipa (velebitska degenija), nominale s likom kune u trku i lipovom grančicom te hrvatskim državnim grbom, imenom hrvatske države, girlandom i godinom izdavanja (otkivanja), sve prema uvjetima i sadržaju koje je odredila Komisija za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske.

>Kuzma Kovačić: Moralna je dužnost svjedočiti o slavnom i teškom dobu stvaranja i obrane nove hrvatske države

Shvatio sam odmah da je bit pravoga rješenja u dosljednoj podređenosti kružnoj kompoziciji, kako je oblikovan i antički novac posijan po hrvatskome tlu, po poljima antičke Salone – Solina, kolijevke hrvatske državnosti, gdje još pjevaju slavuji. I još nešto važno sam shvatio: trebalo je oblikovati te likove na budućim kovanicama kao – živa bića, da budu simboli oživljene hrvatske državne slobode. O tome u katalogu izložbe „Kovani novac Republike Hrvatske”, održane u Modernoj galeriji u Zagrebu 1996. (15. siječnja do 15. veljače), na kojoj je bilo izloženo sve o nastanku kuna i lipa, od prvih skica do modela i otkovanoga novca, piše Igor Zidić, stručni član natječajne komisije, u predgovoru naslovljenom „Kuna iz Kuzmine ruke”:

„… Ništa, dakle, nije priječilo da se zanos posla koji je – na slavu Božju – baš bio obavio prenese i na djelo „hrvatskog novčića”. Čini se da je iluminiranost, obasjanje koje je Kuzma bio stekao radom u katedrali bila, u taj čas, njegova nedostižna prednost: ne mogu se oteti dojmu da je Svjetlo vodilo njegovu ruku stazom dobrote i istine. Tko vidi njegove modele zaista može upitati čime je oblikovan list lipe: dahom ili rukom? Tko na modelima zapazi njegove girlande vidjet će kako je lagan bio dodir prstiju i gline, kako obazriv i kako nježan. Zamijetit će, također, da Kuzma razgovara, s puno pouzdanja, sa svim svojim životinjama, ribama i biljkama poput sv. Franje i da ne uvećava time tek svoju dobrotu, nego da proširuje svijet ljudi u svijet Božjih stvorenja…

Si licet parva componere magnis

Tako sam, pišući 1991. pohvalu Kuzminoj ruci, u povodu izložbe njegovih hvarskih Vrata, dospio napisati i djelomičnu pohvalu hrvatskom novčiću iz 1993. Bog je htio da neki sadržaji Vrata žive i u našem novcu, a Kuzmina se ruka postarala da im životnost, istina i u simboličnu zbilju preobučeni Krist – si licet parva componere magnis – budu isti. Ne mogu se oteti dojmu da je Kuzmu, ovog puta, i prije naše Komisije, bio već izabrao Učitelj.”

Akademik Dalibor Brozović, jezikoslovac i numizmatičar koji je oblikovao koncept hrvatskog kovanog novca, u svome predgovoru katalogu iste izložbe „Predlošci Kuzme Kovačića za hrvatski kovani novac” između ostalog piše: „Hrvatski je kovani novac visoko ocijenjen od međunarodne stručne numizmatičke kritike. Na umjetničku još čekamo, a vjerujemo da će biti dobra. S obzirom na ulogu Kuzme Kovačića u stvaranju hrvatskih kovanica, umjetnička ocjena njegovih predložaka i nacrta sigurno neće škoditi njegovu ugledu suvremenog kipara.”

Izložbu je svečano otvorio hrvatski Predsjednik, akademik Franjo Tuđman, koji je konačnu odluku Hrvatskog državnog sabora o nazivu hrvatskog novca i potaknuo, i tom prigodom potvrdio vjeru da će hrvatski novac nazivom kuna, kao izraz i simbol hrvatskog suvereniteta, to ostati trajno, a ne privremeno kako su odlučili njegovi nedostojni nasljednici. Ja sam tome svjedok, a ne oni! On zasigurno nije želio ni mogao očekivati da se nakon dvije (srpske) pljačke hrvatskoga blaga zamjenom valute u Kraljevini Jugoslaviji, i zatim u onoj komunističkoj, može dogoditi nešto slično, sad u suverenoj Hrvatskoj koju je stvarao – ovaj put zamjenom kune eurom.

Katarza

Sad je, naime, jasno da nam ta nova „fujmoneta” (riječ skovao Hrvoje Hitrec) i prateća joj inflacija nije samo podigla cijene kruha i mrkve, nego da je svakom hrvatskom čovjeku od njegove imovine odnijela mnogo, što znači da je i ovaj put zamjena monete neizbrojivo mnogo ispraznila hrvatsku riznicu (novac, zlato i drugo blago i bogatstvo). Euro, valuta nametnuta nam bez našeg otpora, krhka je stvarnost, stablo bez korijena, k tomu i ružan. Nacionalni simboli, hrvatski povijesni velikani i drugi identitetski sadržaji na novčanicama i kovanicama s kojima se svakodnevno u radosti identificirao svaki pojedini hrvatski čovjek, time i čitava nacionalna zajednica, zamijenjeni su bezličnim, sivim zidinama „kule babilonske” ove raskršćanjene Europe, a kovanice nalik su žetonima iz kockarnica.

U odnosu, pak, na hrvatski kovani novac–kune i lipe, redom djela hrvatskih kipara, ne samo euro nego i kovani novac tolikih „velikih država” amaterski je uradak. Prateći zbivanja u današnjem „naprednom”, nestabilnom svijetu lako je zamisliti da se tu ružnoću, opću bezličnost novca i željelo „darovati” državama i narodima, tako da zaborave svoju slobodu i suverenost – svoj glavni teški grijeh. Taj „grijeh” je, međutim, Hrvatima najveće blago, koje su kroz duga stoljeća ispovijedali i branili. Zato mi Hrvati volimo svoju KUNU! Kao što Židovi vole i nikad ne mijenjaju šekel, svoju nacionalnu valutu.

>Kipar Kuzma Kovačić: Žalosti me što je Oltar Domovine izgubio funkciju i što moje kovanice kuna odlaze u povijest

Nekidan, prolazeći postajama Križnoga puta na Svetom Ksaveru u Zagrebu, u vrtu samostana i crkve franjevaca trećoredaca glagoljaša, moleći pod Golgotom, čitam na dvije kamene spomen-ploče uklesane riječi. Na prvoj, lijevoj: „Hrvati 1941. proglasiše Hrvatsku nezavisnom. U krvavom II. Svjetskom ratu izgubiše nezavisnost i od pobjednika bijahu masovno ubijani i nemilosrdno proganjani.” Na drugoj, desnoj: „Hrvati 8. listopada 1991. pod vodstvom Franje Tuđmana proglasiše svoju državu samostalnom i obraniše je čudom Božje dobrote i junaštvom svojih sinova.”

Tad sam se prisjetio one zgode na početku ovog pisma, riječi moje majke upućene „obiteljskom strancu”: „… treći put ne ćete!” Hrvatski novac opet će se zvati – KUNA.

* Tekst je objavljen u časopisu Ogranka Matice hrvatske u Splitu „Hrvatska obzorja“, br. 7, prosinac 2023. Prenosi HKV.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.