Kao jedna od specifičnosti jasenovačkog mita su navodni pokolji logoraša u vrijeme Božića. Kao i inače vezano uz jasenovački mit izjave svjedoka ne samo da nisu konzistentne, već su i proturječne. Zavisno od izvora velike su razlike u broju ubijenih i o nacionalnoj pripadnosti navodnih žrtava.
U pravilu svjedoci Židovi navode da su žrtve Srbi i obratno. Jedina je konstanta da svjedoci izbjegavaju spominjati imena ubijenih. Broj navodno ubijenih za Božić 1941. godine, a to uključuje i Badnjak i Štefanje, kreće se prema različitim izvorima od 30 do 800. [1] Brojka 30 je prema knjizi Miletića i Dedijera iz 1989. godine i može se smatrati kao pokušaj usklađivanja s podatcima iz komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine.
Prema digitalnoj inačici tog popisa dobivenoj od R. Leljaka (L64) 1941. godine na Badnjak ubijeno je devetero osoba i to troje Srba i šestero Hrvata. Hrvate inače nitko od svjedoka ne spominje kao „Božićne žrtve“. Prema L64 na Božić 1941. godine ubijen je 31 jasenovački logoraš. Od toga 23 su Srbi, petorica su Židovi, dvojica su Hrvati i jedan je musliman. Na Štefanje je prema L64 ubijeno šestero logoraša i to jedan Hrvat, dvojica Židova i troje Srba. Dan kasnije na blagdan Svetog Ivana apostola i evanđelista prema L64 ubijeno je četvero logoraša i to trojica Židova i jedan Srbin. Znači na Badnjak 1941. godine prema popisivačima nije ubijen niti jedan Židov unatoč „svjedocima“.
Čini se da ni komunistički popisivači nisu vjerovali komunističkim i nedićevskim svjedocima. Zanimljivo da je prema L64 u četiri dana oko Božića ubijen gotovo isti broj Hrvata i Židova, premda Hrvate kao žrtve svjedoci ne spominju. Nakon puštanja iz zatočeništva iskaz pred Nedićevim komesarijatom u Beogradu dao je Vukašin Žegarac. [2] To je onaj Vukašin koji je u svojem iskazu spomenuo Spasoja Mandrapu činovnika finacijske direkcije iz Sarajeva.
U srpskoj propagandi koja se temelji na tzv. Valerijanovom memorandumu najvjerojatnije kombiniranjem svjedoka Vukašina Žegarca i navodne žrtve Spasoja Mandrape kojeg on spominje nastati će jasenovački svetac mučenik Vukašin. Međutim za ovaj slučaj važniji je dio iskaza Vukašina Žegarca o pokolju 200 zatočenika na Badnjak u Krapju. U iskazu se ne navodi godina, ali kako je Žegarac dao iskaz znakovito 10. travnja 1942. godine moralo bi se raditi o Badnjaku 1941., premda logika ne igra bitnu ulogu u mitovima.
Treba naglasiti da je mali logor Krapje koji je prethodio logoru Jasenovac smješten uz rijeku Savu desetak kilometara uzvodno od Jasenovca. Taj logor je bio rasformiran sredinom studenoga 1941. godine. Znači da već mjesec i pol dana prije Badnjaka nije bilo tog logora. Postavlja se pitanje zašto bi netko vodio u smrt grupu zatočenika desetak kilometara od logora kad se nasuprot logoru Jasenovac nalazi Donja Gradina prema komunističkoj i srpskoj propagandi mjesto gdje su ubijene stotine tisuća ljudi. Da ponovimo, prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata (L64) na Badnjak 1941. godine ubijeno je ukupno devetoro zatočenika. Četiri dana nakon Žegarca u iskazu petorice pred Nedićevim Komesarijatom među kojima je i Drago Hadži-Čolaković navodi se da je grupa od 200 zatočenika odvedena iz Jasenovca u Krapje, ali to je bilo 14. studenoga 1941. godine i prema iskazu ubijeno ih je oko 30. [3] Međutim, prema L64 14. studenoga 1941. ubijeno je 6 logoraša, od toga dvojica Srba. Svjedoci iz Nedićeva Komesarijata su takvi da im nakon čitanja njihovih iskaza čovjek ne bi vjerovao ni kad bi tvrdili da je trava zelena. Narodski rečeno – laže i kad pita.
Tri dana prije Žegarca u iskazu pred Nedićevim komesarijatom Vojislav Prnjatović je naveo da je stigao u Jasenovac na Badnjak 1941. godine. Prema njegovom iskazu na Božić i Štefanje nije bilo rada, pa im je to došlo kao odmor. [4] Nastavni dio iskaza je u potpunoj opreci s navedenim jer potom Prnjatović navodi da je na sam Božić 25. prosinca 1941. godine odmah po dolasku ubijena grupa od 36 Srba iz Pakraca.
Dva mjeseca nakon Prnjatovića svoj doprinos propagandnoj suradnji komunista i četnika dao je Simo Đurković. Komunist Đurković je početkom kolovoza 1941. godine upućen u logor zajedno s devetoricom sarajevskih četnika. [5] Po njegovoj verziji iz iskaza pred Nedićevim Komesarijatom broj ubijenih iz Pakraca smanjio se na 27, ali sada je glavnu ulogu dobio Ljubo Miloš koji ih je osobno zaklao. [6] Prema L64 na Božić 1941. godine su ubijena 23 Srbina, od toga su petorica iz Pakraca. U mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac u odnosu na komunistički popis iz 1964. godine jednome od pakračke „petorke“ je promijenjeno ime, dvojici prezime, a kod četvorice je promijenjena ili kao nepouzdana označena godina rođenja. Nisu to male razlike, već primjerice kod Koste Todorovića/Teodorovića razlika je čak 22 godine (1883. ili 1905.), a kod njegovog „sina“ Milana Todorovića/Teodorovića „samo“ je 13 godina razlike (1911., 1924.). Praktično jedino kod Paje Markovića nema razlike između podataka u L64 i mrežnom jasenovačkom popisu, ali zato su od jednog Vladimira Markovića na mrežnom jasenovačkom popisu nastala dvojica. Točnije, na popisu su Vlado Marković iz Pakraca bez imena oca i godine rođenja .
Prema podatku o mjestu smrti „logor III Ciglana“ koji se navodi kod još dvojice navodno ubijenih na Božić 1941. godine možemo pretpostaviti da se radi o povezanom Vladi Markoviću ekvivalentnom Vladimiru Markoviću iz Pakraca kod kojeg su u mrežnom jasenovačkom popisu tri različite godine rođenja, a u napomenama piše i da se zove Vlado. Kod Đure/Đorđa Blanuše nije sporno samo ime i godina rođenja, već i godina smrti jer je prema napomenama navedena 1942. To u potpunosti derogira podatke komunističkih popisivača da je ubijen na Božić 1941. godine. Znači od 36 prema Prnjatoviću ili 27 prema Đurkoviću za Božić 1941. godine ubijenih Srba komunistički popisivači i kasnije kreatori jasenovačkog popisa uspjeli su naći samo petoricu i to s vrlo različitim vitalnim identifikacijskim podatcima tako da se iz tih podataka mogu kreirati 24 različite osobe od kojih neke i nisu ubijene 1941. godine.
U svom iskazu Prnjatović spominje masovna ubijanja Srba u razdoblju od Božića 1941. do kraja siječnja 1942. godine. Navodi i procjenu od 3.000 do 4.000 ubijenih u tom razdoblju. Prema L64 nakon Božića do kraja 1941. stradalo je sveukupno 55 logoraša od toga 16 Srba. Među navodno tada stradalima je 7 Roma koje su počeli upućivati u logor tek nekoliko mjeseci kasnije. To ukazuje da su podatci o žrtvama „nabildani“. U siječnju 1942. godine je prema L64 stradalo 479 logoraša od toga 327 Srba. Znači da je Prnjatović kao svjedok teoretski pouzdan oko 10%, a praktično i manje. Kako nazvati čovjeka kojem je svaka deseta riječ istinita. Uostalom, na neki način Prnjatović je i sam laž jer kao što je već pisano u Hrvatskom tjedniku od 26. studenog 2015. godine on je jedan od lažnih jasenovačkih žrtava [7] što se danas osim u trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa navodi i u onoj koju su djelatnici JUSP-a Jasenovac poslali u američki United States Holocaust Memorial Museum. [8] Zanimljivo da se za Prnjatovića dok je bio u sarajevskom zatvoru zauzeo odvjetnik i kasnije ministar u vladi Nezavisne Države Hrvatske hrvatski pravoslavac dr. Savo Besarović. Ne znamo je li se Prnjatović nakon rata barem pokušao zauzeti za dr. Besarovića kojeg su smaknuli Titovi komunisti.
Nije navodno klanje za Božić 1941. jedinstven slučaj komunističke i srpske propagande. Slična je situacija i s drugim ratnim Božićima. Primjerice, za Božić 1942. godine se navodi da je tada nakon bijega trojice Židova ubijeno između 25 i 72 logoraša. [9] Prema L64 na Božić 1942. godine ubijeno je 9 Srba. Na katolički Badnjak 1943. godine navodno je strašni Filipović strijeljao tri bjegunca. Ne znamo jesu li to možda ona trojica pobjeglih za Božić prethodne godine, ali prema L64 na Badnjak 1943. godine nije stradao nitko, a za Božić te godine navodno jedan Srbin i dvije Slovenke pa ni to ne odgovara navodima „svjedoka“. Totalna razlika između komunističkih popisivača i komunističkih i/ili srpskih svjedoka. Tako je to kad se stalno laže. U laži su kratke noge, a prema svemu sudeći komunističkim i srpskim propagandistima i njihovim nasljednicima je glava direktno na gležnjevima.
M. Koić i Nikola Banić
[1] Mladen Ivezić, Titov Jasenovac, Samizdat, Zagreb, 2014., s 105 – 106
[2[ Miletić 1, dok. br. 84
[3] Miletić 1, dok. br. 88
[4] Miletić 1, Izvod iz zapisnika o iskazu Vojislava Prnjatovića od 9. travnja 1942. u Nedićevom Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu
[5] Miletić 3, dok. br. 9
[6] Miletić 1, dok. br. 116
[7] http://web.archive.org/web/20200112104134/https:/narod.hr/hrvatska/poimenicni-popisa-zrtava-kcl-jasenovac-1941-1945-i-njegovo-nepodudaranje-s-izvorisnim-dokumentima
[8] http://web.archive.org/web/20200112103536/https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=7562945
[9] Ivanić, s 110
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
