M. Koić i Nikola Banić: Jasenovački „trogodišnjaci“

Foto: Fah

U izvješću poslijeratne komunističke tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina između ostalog glede jasenovačkog logora navodi se i ovo: „Zatočenici su primjetili, da su ustaški zapovjednici prigodom preuzimanja novih zatočenika postupali neobično strogo s nekim zatočenicima, te ih odmah izdvojili od ostalih. Ispočetka zatočenici nisu znali, po kojem kriteriju ustaše izdvajaju stanovita lica i izdvojene ne uvode u logor.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Konačno se saznalo, da se izdvajaju ‘trogodišnjaci’, t. j. ona lica koja su po ustaškoj policiji bila presuđena na kaznu zatočenja u trajanju od 3 godine“. [1] Zatim se u izvješću gore spomenute Zemaljske komisije spominje neki navodni transport od 300 „trogodišnjaka“ dovedenih u Jasenovac u lipnju 1942. godine. Navode se i dva svjedoka: „Svjedoci Habijanec Josip i Danon Jakob iskazali su, da su vidjeli, kako je ove zatočenike preuzeo zapovjednik Maričić Jerko te ih dao odmah odvesti na Gradinu, gdje su ih Cigani pobili.

Od tada su zatočenici znali, da će ustaše sve ‘trogodišnjake’ pobiti odmah po dolasku u logor, pa se tako doista i događalo, kako nam potvrđuju gornji svjedoci’“. Kao u pravilu kad je u pitanju komunistička interpretacija događaja u Jasenovcu, nikakva pravila ne vrijede pa tako svjedočenja mogu biti potpuno kontradiktorna, ali koriste se prema potrebi. U ovom slučaju postavlja se pitanje kako su svjedoci Habijanec i u prethodnim tekstovima više puta spominjani sveprisutni Jakob Danon mogli svjedočiti događaju iz ljeta 1942. godine u kojem „Cigani“ ubijaju „trogodišnjake“ kad je prema nekim drugim svjedocima, primjerice prema još jednom „dežurnom“ svjedoku Josipu Erlihu, tek 1943. godine u Jasenovac dovedeno oko 200 Roma iz Perušića u Lici. [2] Prema tom svjedoku od njih je stvorena grupa grobara koji su navodno i sami ubijali zatočenike, a oni su zamijenili prethodnu grupu grobara predvođenu Židovima.

Prema navodima Egona Bergera lički Romi dovedeni su godinu dana prije nego što su navodno 1945. godine poubijani od ustaša. [3] To znači da su po toj verziji dovedeni 1944. godine. U svakom slučaju prema oba navedena svjedoka ta grupa Roma grobara nije mogla ubijati druge zatočenike 1942. godine, osim naravno ako nisu postojale starije grupe Roma grobara. U izvješću tzv. Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi se: „Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i cigani“. [4] Prema opisu iz izvješća Zemaljske komisije i ti Romi koji su ubijali 1942. godine su također bili i grobari, a to je u kontradikciji sa svjedočenjem gore navedenog Jakoba Danona prema kojem su tijekom zime 1942. godine radili grobari iz tzv. grupe D, a među njima je Danon poimenično spomenuo svog poznanika Židova Dudicu Barara i naveo je da su svi oni kasnije likvidirani. [5] To bi značilo da su likvidirani najranije te zime 1942. godine. Već je u prethodnim tekstovima detaljno razmatrana nepouzdanost iskaza nekih svjedoka pa tako i Jakoba Danona te mogući motivi za takva svjedočenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U ovom primjeru vidljivo je da svjedok u svojim navodima proturječi sam sebi. Primjerice Jakob Danon u svom iskazu navodi: „Daljnja masovna zločinstva izvršena su od proljeća 1942. godine do kolovoza iste godine nad Ciganima i Cigankama, te njihovom djecom“. [6] Ako su izvršena ta masovna zločinstva nad Romima do kolovoza 1942. kako su Romi ubijali druge zatočenike već u lipnju 1942. godine i to dok još uvijek egzistira druga grupa grobara predvođena Židovima? To bi značilo da su Romi istovremeno masovno ubijali i bili ubijani. Znači li to da su Romi masovno ubijali Rome kako se može zaključiti na temelju izvješća tzv. Zemaljske komisije? Cijela ta priča zvuči nevjerojatno.

Ružičasti slak

Prema redarstvenoj vlasti u Banjoj Luci od 30. travnja 1942. godine predlaže se da se izvjesnom Zvonku Odiću izreče odluka o prisilnom boravku u logoru, u trajanju od tri godine. [7] Odić je uhićen kao komunist, s Milanom Radmanom i grupom drugih pokušao je bijeg pri čemu je teško ranjen jedan stražar. Ime Zvonka Odića ne nalazi se na jasenovačkom popisu pa se može pretpostaviti da je vjerojatno uspio pobjeći. Njegov sudrug u bijegu Milan Radman također se ne nalazi na jasenovačkom popisu pa to ukazuje da je vjerojatno i on uspio pobjeći. To znači da „trogodišnjaci“ nisu ubijani odmah pri dolasku u logor kako se navodi u izvješću komunističke komisije za utvrđivanje zločina, već su boravili u njemu dovoljno dugo da mogu isplanirati uspješan bijeg.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zanimljivo da se koincidentno na jasenovačkom popisu nalazi čak petorica Milana i dvojica Mile svi vrlo sličnog prezimena Radmanović. Uobičajeno ima tu svega. Dvojica Milana Radmanovića su navodno iz sela Vrbaška. Ime otca kod obojice je Nikola, a rođeni su prvi 1914., a drugi 1917.* godine tj. prema napomenama 1911. godine. Ostalo sve izgleda klonirano isto pa čak i „subnorovski“ izvor. Zanimljiviji je drugi „par“ Milana Radmanovića, obojica su iz sela Božići kod Bosanske Dubice ubijeni navodno 1942. godine u Jasenovcu. Kod navodno mlađeg rođenog 1942. godine ne navodi se ime otca, ali kod starijeg rođenog 1937. godine može se vidjeti sva složenost jasenovačke problematike.

Naime njegov otac se prema tim podatcima zove SLAK. Ne radi se o šali, već o sasvim ozbiljnim podatcima iz popisa žrtava koji na „znanstvenim“ osnovama radi državna institucija. Kakva je to znanost i u ime koje države se to radi? Osim psihodeličnog imena otca prema jedinom izvoru podataka u napomenama se navodi alternativno prezime Radanović pa nije jasno na temelju kojeg izvora je onda na popisu Radmanović. Takav pristup kreiranju popisa mogao bi se opisati različitim atributima, ali svakako ne znanstvenim. Inače izvor podataka je u prethodnim tekstovima već diskreditirana monografija Bosanske Dubice. Naravno kao što je za očekivati na jasenovačkom popisu se nalazi i Mile Radanović. On je prema navedenim podatcima znatno stariji od imenjaka mu Radmanovića/Radanovića. Rođen je nepouzdano određene 1872.* godine, a ime otca je Jovo u već poznatom XXXO stilu. Opet slučajno kao što je već uobičajeno na popisu se nalazi i Mila Radanović, ona je prema nepouzdano određenoj godini rođenja 1873.* tek neznatno mlađa, a ime otca Tomo također je u XXXO stilu.

Matematičko čudo

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema Miji Gecu, svjedoku sa suđenja Andriji Artukoviću: „U samu nedjelju poslije posjete međunarodne komisije logoru Jasenovac (…)“ ne navodeći pobliže vremenski okvir pa čak ni godinu te posjete svjedok navodi da su pozvani svi Hrvati katolici i muslimani osuđeni na tri godine da se jave za premještaj u „čvrste zatvore“ kao što su primjerice Stara Gradiška, Lepoglava, Zenica i Srijemska Mitrovica. [8] Navodno se za odlazak iz Jasenovca javilo između 600 i 800 logoraša. Svjedok Gec navodi da su u kuhinji dobili kruh, kobasice i sljedovanje suhe hrane za tri dana puta. Zatim su se oprostili od ostalih: “logoraša s kojima su bili nekoliko mjeseci ili godinu dana”. Svjedok zatim navodi da su tzv. krpari nakon odlaska te grupe „trogodišnjaka“ u logor donijeli odjeću: „(…) koje smo jučer vidjeli na logorašima (…)“ implicirajući da to znači da su ubijeni. Nešto dalje u iskazu to i eksplicitno potvrđuje: “Poslije smo saznali da ih je čitava jedna ustaška satnija dočekala odmah na obali rijeke, sa žicom povezala i na licu mjesta pobila jer su krpari još vidjeli krvavu obalu i slično”.

Iz iskaza primjerice nije jasno je li odjeća koju su navodno „krpari“ dopremili u logor bila krvava. Nije navedeno od koga su logoraši saznali takve precizne detalje o lokaciji, broj egzekutora i pogotovo onaj detalj o vezanju žicom, ali iz konteksta se može zaključiti da bi to mogli biti tzv. krpari.

Prema kontekstu se može zaključiti da „krpari“ nisu nazočili navodnom masovnom ubojstvu pa nije jasno kako svjedok zna detalje o vezanju žicom. Kasnije u iskazu gubi se ta konciznost i sve se svodi na nagađanje: “Cijela ta kolona je po svoj prilici svršila u samoj Savi.”. Prema komunističkoj povijesti u Jasenovcu je ubijeno prema najčešćim verzijama od preko 80.000 do 700.000 ljudi pa nije jasno zašto bi u navodnom logoru smrti uopće bilo potrebno raditi nekakvu predstavu s premještajem. Zna se što je logor smrti. Uđeš kroz vrata, ako te ne ubiju već i prije toga, a izađeš kroz dimnjak. Zašto bi ustaše dijelili obilnu hranu i kobasice ako su prema komunističkim interpretacijama logoraše namjerno morili glađu?

Prema podatcima iz Miletićevih knjiga međunarodno povjerenstvo je bilo u Jasenovcu u veljači 1942. godine. [9] U Popovićevoj knjizi uz svjedočenje Mije Geca navodi se međunarodno povjerenstvo koje je 22. veljače 1942. godine bilo u posjeti Jasenovcu. [10] Ako se radi o veljači 1942. godine, tada je dio iskaza Mije Geca o tome da su se oprostili od logoraša s kojima su bili godinu dana zajedno nevjerojatan jer logor Jasenovac uspostavljen je u kolovozu 1941. godine. Nije jasno koji bi bio motiv u ovom slučaju da se ubijaju samo Hrvati „trogodišnjaci“, a ne i ostali?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema tadašnjoj praksi kako nas poučava komunistička historiografija vjerojatnije je da bi u „vječnu prekomandu“ bili poslani primjerice srpski i židovski „trogodišnjaci“. Teško je za povjerovati da ih se u logoru nije moglo naći s obzirom na navodno stalne transporte istih u logor. Prema tom svjedočenju ispada da je u logoru od 6 stambenih baraka u koje prema međunarodnoj komisiji stane po 100-tinjak zatočenika bilo 600 do 800 Hrvata (katolici i muslimani) i to samo oni osuđeni na tri godine zatvora.

Prema međunarodnom povjerenstvu: „Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Zidovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste“. [11] Znači prema međunarodnom povjerenstvu gotovo u istom trenutku kada će 600 do 800 Hrvata „trogodišnjaka“ biti ubijeno u logoru je od 1000 logoraša oko 750 Židova.

Zato sudeći prema podatcima povjerenstva broj Hrvata nije niti teoretski mogao bit veći od dvjestotinjak, a vjerojatno je bio i puno manji. Kako je onda moglo biti poslano u smrti 600 do 800 Hrvata i to samo oni osuđeni na tri godine zatvora? U ovom slučaju izračun bi trebao biti jasan čak i antifa-trogloditima.

Svjedok Gec je kontradiktoran i u vremenu događanja i u broju mogućih žrtava te u odnosu na druga dva navedena svjedoka Habijanca i Danona. Osim toga prema njegovu svjedočenju „trogodišnjaci“ nisu ubijani odmah, već su u logoru boravili bar godinu dana i to je kontradiktorno svjedočenju druga dva navedena svjedoka koji tvrde da su svi „trogodišnjaci“ ubijeni odmah. Postavlja se pitanje kako je primjerice onda svjedok Danon skoro cijeli Drugi svjetski rat preživio u logoru?

Svjedoci nisu samo međusobno kontradiktorni, već su kontradiktorni i činjenicama. Primjerice u ovom slučaju prikladno je spomenuti poznatog „trogodišnjaka“ Stjepana Sekulića Jucu. Komunist od mladih dana, rodom iz okolice Slavonskog Broda Sekulić je bio među prvim partizanima proglašen za tzv. narodnog heroja. Početkom rujna 1941. godine je uhićen i osuđen na tri godine logora u Jasenovcu, ali bježi u travnju 1942. godine i ponovno se priključuje partizanima.

Vrijeme bijega ukazuje da je Sekulić vjerojatno trebao biti među onih 600 do 800 Hrvata ubijenih i bačenih u Savu kako tvrdi svjedok Gec ili je trebao biti ubijen odmah po dolasku u Jasenovac kako tvrde svjedoci Habijanec i Danon. Očit je raskorak između stvarnih događaja i priča komunističkih svjedoka. Ako nekoga zanima, drug Juco nije ubijen od „Cigana-grobara“ u Jasenovcu, već je poginuo u Turopolju sredinom ožujka 1944. godine u zasjedi Nijemaca i Čerkeza. [12]

Famozni trogodišnjaci

Za ovu priču o trogodišnjacima zanimljivi su neki od najpoznatijih i najagilnijih jasenovačkih svjedoka. Neki su već prije spomenuti u tekstu. Svi su boravili oko tri ili više godina u logorima. Egon Berger autor knjige 44 mjeseca u Jasenovcu bio je u logoru od rujna 1941. godine do kraja travnja 1945. godine. Erwin Miller, autor knjige Izabran za umiranje, suprotno naslovu za cijelo vrijeme boravka u logoru od studenog 1941. do kraja travnja 1945. godine nije bio „izabran za umiranje“. [13] Đorđe Miliša je autor prve publicirane knjige o Jasenovcu U mučilištu – paklu Jasenovac izdane već 1945. godine.

Miliša je još dok se zvao Jure od travnja 1941. godine bio u zatvoru, a od prosinca iste godine u Jasenovcu. U knjizi spominje svoju drugu godinu u logorima, znači to bi bilo oko Božića 1943. godine. Nije jasno kada je pušten, ali ako se računa od vremena uhićenja, onda bi to moglo biti približno do travnja 1944. godine. Miliša spominje Dragana Rollera, jednog od svjedoka na suđenju Dinku Šakiću, koji je bio točno tri godine u logorima od veljače 1942. do veljače 1945. godine kad je poslan na rad u Njemačku. Josip Erlih je bio u logoru od 1942. do 1945. godine, a Jakob Danon je bio u logorima od početka kolovoza 1941. godine prvo u Gospiću, nije završio u Jadovnom, a nakon toga je cijelo vrijeme rata bio u Jasenovcu iz kojeg je otišao zajedno s ustašama.

Njegova karijera svjedoka počinje kad su partizani u Sloveniji zaustavili vlak kojim je putovao prema Austriji zajedno s hrvatskim civilima i vojnicima. Berger, Roller i Miliša bili su u logoru kao pouzdanici tajne komunističke organizacije pa je pretpostavka da spadaju u „trogodišnjake“. Kod Millera, Erliha i Danona nije jasno po kojoj su osnovi upućeni u sabirne logore, ali i oni po dužini logoraškog staža vjerojatno spadaju u preživjele „trogodišnjake“. Neki od navedenih „trogodišnjaka“ su prema komunističkim tumačenjima povijesti morali biti ubijeni jer je to navodno bilo pravilo u logoru , a uz to neki i zato što su Židovi. Kao što se može vidjeti iz primjera svi su preživjeli , a neki su cijelo vrijeme rata bili po zatvorima i logorima.

Zaključno se može reći da jedni svjedoci tvrde da su svi trogodišnjaci ubijani odmah po dolasku, drugi da su duže vrijeme boravili u logoru prije nego su ubijeni, a većina navedenih svjedoka i sami su „trogodišnjaci“ koji su živi dočekali kraj rata pa samim time negiraju vlastite navode. Komunistički i srpski mitovi su u svojoj suštini vrlo plitki i dovoljno je samo imati malo volje i zagrepsti po površini i plitko ispod te glazure izmišljotina nalazi se istina. U logoru smrti ne dijele se kobasice i ne pita se logoraše žele li premještaj. Kako izgledaju logorske strahote pitajte Hrvate koji su za vrijeme Domovinskog rata bili u „antifašističkom“ logoru Stajićevo u Srbiji.

Izvor:

[] Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946., Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, za izdavača Jovan Mirković,NIP “Glas” Banjaluka, 1980., D. Pojedini masovni zločini, XI. “Trogodišnjaci” su slani u Jasenovac, da tamo odmah budu podvrgnuti mukama i ubijanju http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html

[2] Ispovest: Josip Erlih jasenovački svedok http://www.krajinaforce.com/

[3] Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966., str. 67.

[4] Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946., Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, za izdavača Jovan Mirković,NIP “Glas” Banjaluka, 1980., C. Sistematsko uništavanje zatočenika, 3. Rad zatočenika http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html

[5] Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Dokument br. 232 Brošura “Jasenovački logor” u izdanju propagandnog odsjeka AVNOJ-a od kraja 1942. o zločinima ustaša u koncetracionom logoru Jasenovac.

[6] A. Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Knjiga III, 1987. Dokument br. 232

[7] A.Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., , Knjiga III, 1987. Dokument br. 58

[8] A. Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Knjiga III, 1987. Dokument br. 2

[9] A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 66

[0] Jovo Popović, Suđenje Artukoviću – I što nije rečeno, Stvarnost Jugoart, 1986. str. 131-132

[1] A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941.-1945., Knjiga I, 1986., Narodna knjiga Beograd Spomen područje Jasenovac, Dokument br. 66

[2] http://www.brodportal.hr/clanak/rodena-mia-corak-slavenska-286

[3] http://durieux.hr/wordpress/knjige/biografije-putopisi/izabran-za-umiranje/

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.