U demokracijama se smatra nedopustivim da političari izravno kadroviraju po novinama, pa čak i medijima u javnom vlasništvu poput HRT-a, s izuzetkom postavljanja Uprave i programskog vijeća, a još manje da bi se petljali u to tko će pisati u jednim novinama u privatnom vlasništvu.
A Bojan Glavašević je odlučio učiniti upravo to – “otvorenim pismom” uredniku Večernjeg lista. Razlog? Povrijeđen ego čovjeka koji je u svom mandatu kao pomoćnik ministra branitelja ostao zapamćen uglavnom po dvije stvari. Prva je izjava koju je dao na tribini projugoslavenske i antibraniteljske “Documente” kako Srbi za razliku od Hrvata ne pobolijevaju od PTSP-a insinuirajući da su hrvatski veterani oboljeli od PTSP-a ili simulanti ili ratni zločinci koje muči savjest, a zanemarivši kako veterani od Srbije odavno traže da im, kako rade i sve ostale države svijeta još tamo od pretprošlog stoljeća, prizna PTSP što Srbija ne želi. Ta izjava je bila okidač braniteljskog prosvjeda koji je trajao preko godinu dana. Druga stvar po kojoj je zapamćen je prostačko i primitivno izrugivanje tih istih veterana: “Busovača, zdravo!”
Svoje pismo Bojan započinje lamentiranjem kako je njegov znanac (nismo sumnjali) Ante Tomić jedan jako neutralan i neovisan novinar jer se ne želi družiti s političarima, valjda kako oni ne bi utjecali i vršili pritisak na njega, a to mu je uvod u ono što slijedi – pritisak na novinare, odnosno kolumniste Večernjeg lista Milana Ivkošića, Matu Mijića, i Marinka Jurasića da se odreknu svojih stavova.
Što smeta Bojanu?
Kod Marinka Jurasića, Glavaševiću smeta što je u tekstu „Zašto plaćamo nekoga tko širi vjersku mržnju?” parafrazirao teze, tekst i naslov članka objavljenog na portalu liberal.hr pod naslovom „Zašto država plaća ovakve širitelje mržnje?” u kom se Mario Nakić kritički osvrnuo na Glavaševićevu tezu kako su kršćanski vjerski fundamentalisti jednako opasni kao i islamistički, odnosno, kako u najvećem broju slučajeva oružanog nasilja u SAD počinitelji nisu muslimani nego kršćani.
Nakić je napisao, “Kršćani su najčešće žrtve nasilja, a ateisti ispadaju češći nasilnici. Profil masovnog ubojice u SAD-u daleko je bliži Bojanu Glavaševiću nego bilo kojem ʺkatolibanuʺ u RH, pogotovo kad Glavašević tako otvoreno iskazuje mržnju prema ljudima isključivo zbog njihove vjeroispovijesti.”
Usto nabrojao sve viđenije slučajeve masovnih ubojstava i pucnjava u SAD u zadnje vrijeme i zaključio kako se teško i jedna od njih može povezati s kršćanskim vjerskim fanatizmom, ali može čak i s ateističkim odnosno antiteističkim fanatizmom. Na stranu sad što nigdje nije zabilježeno da su se časna sestra ili redovnik raznijeli dinamitom usred mase vičući “hvaljen Isus”, dok se često događalo da se islamski vjerski fanatici raznesu uz povike “Allahu akbar”. Glavašević naime silom, kao i brojni drugi militantni ljevičari, želi silom povući znak jednakosti ispred svih religija, tvrdeći kako su sve jednako pogubne svugdje u svijetu i kako je naspram religioznosti ateistički diskurs onaj koji jamči mir i blagostanje (što uostalom povijest 20. stoljeća, koja uključuje komunizam, fašizam i nacizam, pa i antifašizam socijalističke provenijencije Slobe Miloševića koji je ubio njegovog oca, jasno demantira).
Zanimljiva je i teza koja se često provlači na “antifašističkoj” ljevici kojoj nedvojbeno pripada Glavašević da su sve religije jednako opasne i zle, ali pritom je kritiziranje islama fašizam, rasizam i ksenofobija, dok je kritiziranje kršćanstva uvijek dobrodošlo.
Glavaševića pritom smeta i to što je kolumnist preuzeo teze s “opskurnog” portala, ne tumačeći pritom što je “opskurno” kod jednog portala kojem je zapravo jedina ideologija slobodno tržište (slagali se s tim diskursom ili ne) i zašto on kao političar misli da je kvalificiran određivati koji su portali “opskurni” i s kojih mainstream mediji ne bi smjeli prenositi teze, ali i to što je kolumnistima zasmetala njegova izjava da “država financira radikalne vjerske skupine našim novcem” pri čemu Glavašević zanemaruje da država ne financira ništa njegovim novcem jer on nije neto platitelj poreza već korisnik proračuna, i da su daleko najradikalnije i najmilitantnije, najagresivnije i najmanje tolerantne skupine koje država financira one antiteističke i razni LGBT i feministički NGO-i.
Relativizira Domovinski rat a buni se što Večernji “relativizira holokaust”
Nadalje, Glavašević se obrušio na Ivkošića tvrdeći kako “negira i relativizira holokaust” što je krajnje licemjerno jer je Glavašević taj koji je više puta, pa i gore navedenom izjavom na tribini Documente, relativizirao Domovinski rat prikazujući ga kao de facto građanski – iako možda za razliku od nekih drugih to nije izravno izrekao, a njegovo “Busovača zdravo” jasno govori što on, koji je inače odrastao u Prijedoru, stvarno misli o hrvatskim ratnim veteranima.
Glavašević nadalje u svom pismu navodi, pozivajući se na podatke iz Hrvatskog državnog arhiva (ne navodeći izvor, kao da je “arhiv” izvor sam po sebi!), da je “u periodu od 1949. do 1956. godine, kroz logor na Golom otoku prošlo je oko 16.000 osoba, a 413 je izgubilo život (bilo ubojstvom, samoubojstvom ili prirodnom smrću). Za usporedbu, prema podatcima Centra Simon Wiesenthal, u Jasenovcu je usmrćeno najmanje, ponavljam, najmanje 85.000 civila.”
Prilično je jasno tko falsificira povijest: Niti je centar Simon Wiesenthal relevantan povijesni izvor, već zainteresirana strana kojoj je u interesu napumpati brojke o stradanju Židova gdje je moguće (što je, da se razumijemo, politički legitiman postupak) a niti je istina da je na Golom poginulo 413 ljudi – i to, kako Glavašević kaže, uglavnom prirodnom smrću ili samoubojstvom. Glavašević tu jasno nastupa kao apologet jednog totalitarnog režima pravdajući ga drugim totalitarnim režimom, odnosno, klasika u Hrvatskoj, pravda zločine komunista zločinima ustaša. S druge strane, takvu logiku ne primjenjuje na Domovinski rat gdje su ne samo debelo preko 90% svih ratnih zločina počinile srpske snage, nego su i slijedom odgovornosti za agresiju posredno odgovorne za sve zločine koji su se u tom ratu dogodili (upravo kao što je Hitler uostalom posredno odgovoran za tragediju Njemačke 1945., što ne opravdava bombardiranje Dresdena no postavlja pitanje odgovornosti za razvoj događaja.)
Slučaj Mate Mijića
Na kraju, Glavašević se spinom obrušio na Matu Mijića. “Građani uglavnom nemaju informaciju kako je gospodin Mijić angažiran kao „pružatelj usluga” konzervativnoj eurozastupnici Ruži Tomašić, budući da ta informacija nije navedena nigdje na stranicama Večernjeg lista, kao niti u tiskanom izdanju. Ta je informacija građanima dostupna isključivo na stranicama same eurozastupnice Tomašić. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako je ta informacija iznimno relevantna i da utječe na način na koji čitatelji valoriziraju mišljenja iznesena u kolumnama gospodina Mijića. Gospodin Mijić u pravilu u svojim kolumnama iznosi stavove koji su u potpunosti u skladu s vrijednostima i političkim stavovima koje promovira eurozastupnica Tomašić”, riječi su kojima Glavašević krajnje manipulativno pokušava diskreditirati uglednog kolumnista.
To je spin nalik onom njegovom nedavnom kad je pokušao diskreditirati prokršćanski orijentirane NGO-e rekavši kako primaju dotacije iz fondova EU i novac iz proračuna, prikazavši to maltene kao veleizdaju RH, a zanemarivši kako se na posve jednak način financiraju i svi lijevi NGO-i. Naime, Mijić nema obavezu – ni zakonsku ni moralnu – pisati samo tu kolumnu i ne raditi ništa drugo, osim ako vlasnik novina tako ne odredi, a niti Večernji ima razloga objašnjavati da Mijić ima svoj stav i kakav je i kojim je političarima blizak. Uostalom i sama Ruža Tomašić može imati ako hoće svoju kolumnu u Večernjem, a može i Glavašević. A može i njegov savjetnik ili PR-ovac. U čemu je problem? Nitko tu ništa prikrivao, uostalom, nije.
Pokušaj cenzure
Ono što Glavašević pokušava je apsolutno nedopustivo u demokracijama i u nekoj razvijenijoj demokraciji bi predstavljalo prvorazredni politički skandal, da jedan političar pokušava kadrovirati po najvećim dnevnim novinama u Hrvatskoj! A i u Hrvatskoj bi to bio skandal do neba o kom bi sve novine i TV stanice pisale i pričale da je tako što pokušao kakav političar iz HDZ-a!
To je primitivan vid cenzure dostojan vremena druga Tita koja očito tako nedostaju Bojanu Glavaševiću. U normalnim demokracijama od Glavaševića bi se tražila ostavka i istupanje iz stranke, ali SDP za sad još nije na tom stupnju unutarnje demokracije. Ipak, netko bi trebao pokrenuti pitanje ima li u demokratskim parlamentima država članica EU mjesta umovima poput Glavaševićevog, umovima koji bi cenzurirali medije zato jer su se njihovi autori drznuli pisati o njemu i povrijedili njegov ego. Ako smatra da je oklevetan, neka kao i svi drugi digne građansku tužbu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
