‘Ustavno-pravno nije dopušteno unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi‘, stoji u odluci Ustavnog suda od 29. srpnja 2011. Tada je pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koji je po tadašnjim izmjenama trebao jamčiti tri mjesta u Saboru zastupnicima srpske nacionalne manjine, na zahtjev Srpskog demokratskog foruma, HHO-a, GONG-a, Socijalističke partije Hrvatske i Đure Kalanje kao privatne osobe.
“Nikome nisu unaprijed zajamčena mjesta u Saboru”
Tadašnja Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec rekla je tada kako tom odlukom Suda nije promijenjeno načelo iz Ustavnog zakona po kojemu manjine u Sabor biraju osam zastupnika (tri srpska, a pet ostale manjine) na način kako se to činili na ranijim izborima 2000., 2003. i 2007., po pravilima koja su, rekla je, “prihvaćena i legitimna”.
No, dodala je, zakonodavac pri izmjeni Ustavnog zakona nije imao u vidu kako ustavno-pravno nije dopušteno da se u okviru općeg biračkog prava, dakle izbora u deset izbornih jedinica, bilo kome unaprijed osiguravaju zastupnička mjesta u Saboru.
Tada je Milorad Pupovac pokušao od HDZ-a dobiti – u sklopu političke trgovine – jamstvo za tri svoja zastupnika u Saboru. Po ukinutim odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, HDZ-ovu koalicijskom partneru SDSS-u bila su zajamčena najmanje tri saborska zastupnika, dok su sve druge nacionalne manjine, osim srpske, imale dvostruko pravo glasa. Doduše, SDSS ionako uglavnom ima tri zastupnika u Saboru i bez toga, ali ovako bi bilo – institucionalizirano.
Pupovac tražio i više nego što smije dobiti
Kako se radilo o osjetljivom političkom pitanju, tako je Ustavni sud dugo odlagao tu odluku. Problem je što Pupovac i dan danas, sedam godina nakon odluke Ustavnog suda kojom je pored rečenog odlučeno i o nekim drugim pitanjima u vezi ustavnosti njegovih zahtjeva, odnosno “srpske manjine” kojoj je on svojevrsni doživotni lider i tumač njenih zahtjeva, traži od Plenkovića isto ono što mu je već jednom na ustavnom sudu odbijeno kao neustavno.
On je tako nedavno ponovo iznio zahtjev da “institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina (ZVO), moraju dobiti status manjinskih samouprava”, pri čemu se poziva na Erdutski sporazum i Pismo namjere Vlade iz 1997. Ustavni sud još 2011., istom gore spomenutom odlukom, rekao da se Erdutski sporazum i Pismo namjere više ne primjenjuju jer su apsolvirani Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina iz 2002. Ta odluka Ustavnog suda izričito kaže da SNV ne može imati ulogu koordinacije vijeća srpske nacionalne manjine za područje Hrvatske. No to Milorada Pupovca ne ometa u tvrdnjama da je odluka Ustavnog suda u nizu zaključaka faktički netočna, posebno u stavu da je Erdutski sporazum privremenog karaktera.
No zanimljivo je što su te 2011. ostali akteri hrvatske političke scene rekli o Pupovčevim zahtjevima i pravu glasa srpske manjine.
Prof. Smerdel je te 2011. godine, u travnju, rekao kako je Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, koji Srbima daje opće pravo glasa i usto im jamči tri zastupnika u Saboru, protuustavan, i kako je argument SDSS-a o tome da se pravilo da se Zakon o izbornim jedinicama ne može mijenjati godinu ili manje prije izbora , mora primijeniti i na Zakon o nacionalnim manjinama, odnosno da je prekasno da bi sud poništio novi zakon i proglasio ga neustavnim.
“Ono što je protuustavno nije i ne može niti biti zakon. Nikakav rok u takvim slučajevima ne vrijedi”, rekao je tada Smerdel. A tadašnji, kasnijom odlukom ustavnog suda ukinuti Zakon o manjinama, rekao je, “protuustavan je jer ne jamči ravnopravan položaj svim manjinama”.
No problem je što ni ovakav zakon zapravo ne jamči ravnopravan položaj svim manjinama – paradoksalno, manjine su majorizirane od strane srpske manjine koja je manjina unutar Hrvatske, ali većina unutar manjina u Hrvatskoj. I oni svoj većinski položaj unutar manjinske zajednice koriste do maksimuma.
Struka je tada bila jednoglasna da je taj predloženi zakon neustavan: znanstveni savjetnici koje je o ovome pitao Ustavni sud – Arsen Bačić iz Splita, Zvonimir Lauc iz Osijeka, Branko Smerdel iz Zagreba te Sanja Barić iz Rijeke, premda se u nekim stvarima nisu složili, svi su izrijekom naveli da je dio Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama nesuglasan s Ustavom. Barić je od onda prilično promijenila svoj pogled na Ustavni zakon.
No zanimljivo je da su profesori Smerdel i Lauc naveli da se ‘samim člankom 15. stavkom 3. Ustava, koji govori o tome da se zakonom može, pored općega biračkoga prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju zastupnike u Sabor, narušava načelo općeg i jednakog biračkog prava te da se narušava koncept Republike Hrvatske kao građanske države‘.
Zakon o manjinama kao plod političke trgovine
Lauc je tada naveo da je riječ o ‘rezultatu određene trgovine između dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj‘, a profesorica Barić smatra da je riječ o ‘korespondenciji sa suvremenom teorijom i praksom ustavne demokratske države, otvarajući pitanje je li manjinsko (etničko) glasovanje dobro za demokratsko društvo, pri čemu ona smatra da ono kao primjer strategije glasovanja može biti iskaz određene ravnoteže’.
Profesor Smerdel je također ocijenio da su stavci 2. i 3. članka 1. Ustavnog zakona neustavni i ocjenjuje da bi odluka o njihovom ukidanju značila najveći politički iskorak u povijesti Ustavnog suda, no taj korak ipak nije preporučio zbog, kako je naveo, pravnih, političkih i povijesnih razloga, “jer je neustavnost posljedica dogovora vladajućih i oporbe te je može ispraviti samo Sabor”.
Drugim riječima: Zakon kojim je manjinama dano povlašteno pravo glasa je zapravo neustavan, rezultat je političke trgovine i time se narušava opće i jednako pravo glasa ali to se nitko ne usudi reći jer bi bio veliki skandal dirati u to, odnosno sa svih strana bi iskočili dušebrižnici “manjinskog prava” da određuje tko ima većinu u Saboru.
Istovremeno, nesporno je neustavno i ograničavanje prava dijaspori da bira svoje predstavnike, time su oni de facto proglašeni građanima drugog reda – a to se nerijetko pravda time što “ne plaćaju porez u Hrvatskoj”, pri čemu se zanemaruje da plaćanje poreza nigdje u svijetu nije, niti smije biti, temelj za ostvarivanje biračkog prava jer se time isto tako narušava princip ravnopravnosti građana (a građani su, ne treba nikad smetnuti s uma, svi oni koji posjeduju hrvatsku putnovnicu neovisno o tome gdje se i u kojem dijelu svjeta u kojem trenutku nalaze). Uostlaom, kad bi se plaćanje poreza uvelo kao kriterij u izborne zakone, onda bi vjerojatno velika većina birača koji nisu neto platitelji poreza ostala bez prava glasa, što uključuje studente, političare, zaposlene u državnim i javnim službama, uzdržavane članove kućanstava i tako dalje. A postavilo bi se i pitanje koji je iznos poreza godišnje potrebno platiti da bi se dobilo pravo glasa, imaju li bogati koji plaćaju više poreza i više prava glasa od siromašnih, i tako dalje.
Puhovski: Jesu li Srbi manjina ili izborna jedinica?
Čak je i profesor Žarko Puhovski s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, neočekivano, tada odstupio od svojih uobičajenih stajališta i zapitao se “po čemu su nacionalne manjine, osim Roma, ugroženije od, primjerice, nezaposlenih te “jesu li Srbi manjina ili izborna jedinica?”
A tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović rekao je, podržavši odluku Ustavnog suda, kako u Hrvatskoj postoji “pozitivna diskirminacija manjina koja nadilazi uobičajne europske standarde.” Kad tako nešto dođe s te ideološke strane na kojoj je Josipović, koji je za savjetnika dugo držao prominentnog jugoslavesnkog nacionalista Jovića, onda to nešto govori!
“Smatram da trebamo učiniti i korak naprijed uvođenjem dopunskog prava glasa, ali na način koji je sukladan Ustavu. Mislim da je Ustavni sud donio prinicipijelnu odluku i da su neke od kritika koje mu se upućuju manje motivirane načelnim razlozima zaštite manjina, a više željom da se očuva novokreirani izborni sustav koji privilegira određen dio političke scene, rekao je tada Josipović.
Sustav je vraćen na prethodni, no nesporno da i on, najblaže rečeno, “privilegira određeni dio političke scene”, i, što danas svakako neće priznati niti Josipović niti ostali, da se tu ne radi o zaštiti prava manjina nego o zaštiti tih privilegija određenih predstavnika određenih manjina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
