Ovo im nije prvi put. Živi zid, najživopisnija stranka u Hrvatskoj, je već jednom, nakon parlamentarnih izbora 2016., bila pred raskolom. Tada su Pernar i Sinčić bili na istoj strani: Otišao je Hrvoje Runtić, jedan od četiri supredsjednika stranke i saborski zastupnik koji je u “Jutarnjem listu” optužio profesora Ivana Lovrinovića za pokušaj podmićivanja kako bi šutio o neprijavljenim donacijama. Usput, on je tada prvi spomenuo da Vladimira Palfi de facto upravlja strankom – Pernar nije kapacitet za to, a Sinčićem ionako upravlja ona. Tako je i Tihomir Lukanić tada po njenoj želji došao na izbornu listu, isti onaj Lukanić koji bi sad trebao, po navodnom dogovoru sklopljenom prije izbora, u Bruxelles.
Valja priznati da su, neovisno sad o tome kako je došlo do dogovora da Lukanić ide u Bruxelles u ime Živog zida, Palfi i njen suprug u pravu kad kažu da ih se – ovaj put – neopravdano optužuje za pohlepu i da se žele ubaciti na briselsku plaću. Naprotiv, pohvalno je da mladi ljudi žele ostati u Hrvatskoj i podizati djecu ovdje, a imaju priliku otići, pa bili to i Živozidaši.
Čija je briselska fotelja?
Naime, da razjasnimo: Briselsku fotelju je, prema izbornim pravilima, osvojio suprug Vladimire Palfi, i jedino on ima pravo odlučiti prepustiti je nekom drugom ili sam otići u europarlament.
Odlučio je prepustiti je, što znači da se tu ne radi o pohlepi za novcem ni foteljaštvu, ali Lukaniću (vjerojatno na zahtjev supruge), ne Bunjcu. Bunjac je međutim drugi po broju preferencijalnih glasova. Suprug Vladimire Palfi za to ne želi niti čuti, a niti ona, i zapravo su s moralne strane u pravu: Ako prepuštate nekom svoju na izborima osvojenu fotelju, onda vi odlučujete kome je prepuštate. Bunjac je ne može dobiti, iako je slijedeći po broju preferencijalnih glasova – bude li inzistirao, u Bruxelles će mimo svoje volje otići Vilibor Sinčić, da je ne da njemu.
No na stranu Bunjca je stao Pernar, jer je on njegov osobni izbor kao što je Lukanić izbor Vladire Palfi, i epilog znamo: Završilo je njihovim izbacivanjem / izlaskom iz stranke.
A počelo je s otkrivanjem prljavog rublja stranačkog vodstva, gdje su Runtić i njegova nevjenčana supruga Mihaela Varga – koju je oženio 2017., nakon 18 godina veze! – napali Vladimiru Palfi i njezinog supruga, ali i Ivana Pernara, optuživši iz za pohlepu i opsjednutost osobnim interesima i novcem. Iz Živog zida, pak, su Runtića i Mihaelu Vargu na facebooku opisali kao ljude koje pokreće isključivo želja da žive iznad svojih mogućnosti, te ih dodatno optužili i za financijske prijevare te se ispričali svojim biračima i javnosti “jer su to prekasno saznali”.
Ispada, dakle, da oni ili uopće ne provjeravaju koga stavljaju na liste, pa se tamo nađe i prevaranata, što ih čini šarlatanima u politici, ili jednostavno lažu o bivšim stranačkim suborcima te im podmeću kad dođe do razlaza, što ih čini ljigavcima. A birače stranke, koji su sve optužbe na račun Živog zida odbacivali kao podvalu SDP-a i HDZ-a, naivcima.
Abeceda muljanja
Sve je završilo na sudu, gdje se Pernar od sudskog poziva odlučio braniti – zastupničkim imunitetom. Kako znamo, došlo je i do raskola, Pernar je u Sabor na kraju ušao pod kapom stranke “Abeceda demokracije”, a ne svog matičnog Živog zida, a kod te u stvarnosti nepostojeće stranke je završio i novac koji država daje svakom parlamentarnom zastupniku. Pernar se na kraju ipak vratio kući, u Živi zid, da bi sad ponovo otišao u “Abecedu demokracije”, a tko će za njim vidjet će se. Hrvoje Runtić je pak završio u Mostu, kao njihov zastupnik.
Uglavnom, iznenađenje parlamentarnih izbora 2016., Živi zid, se raspao u osam dana po izborima, da bi ipak došao k sebi. Ponavlja li se povijest, hoće li se i ovog puta Živi zid sastaviti sam sa sobom? Zanimljivo, za tu, jedinu pravu populističku stranku u Hrvatskoj (Kolakušić još nije osnovao stranku), se taj pojam gotovo nikad u medijima ne vezuje: vjerojatno su previše lijevo.
Vratimo se na trenutak parlamentarnim izborima 2016. Svađa je izbila neposredno nakon što je Živi zid osvojio čak osam zastupničkih mandata – a do tad su imali samo jedan, onaj Vilibora Sinčića. Pomalo prkoseći javnoj slici o Živom zidu kao nakupini političkih šarlatana, teoretičara zavjera i besprizornih populista bez znanja i edukacije, Sinčić, student FER-a koji je studij zamrznuo nakon završenog trogodišnjeg preddiplomskog, je taj mandat odradio ozbiljno i uglavnom profesionalno, trudeći se provesti dana obećanja, i svakako je najzaslužniji da je Živi zid digao iz mrtvih u jednu parlamentarnu stranku s respektabilnim brojem zastupnika. Pridružio im se kao koalicijski partner sa svojom strankom “Promijenimo Hrvatsku” i bivši dekan Ekonomskog fakulteta i bivši ekonomski guru Mosta, Ivan Lovrinović – što je malo neobično obzirom na nekompatibilnost ekonomskih gledišta Mosta i onih Živog zida. A još je neobičnije da se netko tko i zna nešto o ekonomiji našao u društvu ljudi koji bi ekonomske probleme riješili tiskanjem novca i istjerivanjem stranih banaka, poput Madura u Venezueli.
Naime, stav ekipe oko Penara je u početku bio vrlo jednostavan: Nitko neće morati raditi i svi će sve imati. Besplatno će biti sve i svima, pogotovo struja i voda. Porezi će biti manji ili ćemo ih ukinuti, socijalna davanja veća, a država se neće zaduživati, nego će narodna banka štampati novce. NATO i EU ćemo odbaciti, izaći ćemo iz njih bez ekonomskih i političkih posljedica i bit će super, kao u susjednim, prijateljskim i nesvrstanim državama BIH i Srbiji.
Uz to ide besplastno zdravstveno uz razinu zdravstvene zaštite kao SAD-u gdje se plaća tisuću dolara mjesečno za kvalitetno osiguranje. Stanove ćemo dati svima da ne moraju dizati kredite od banaka i omogućiti svakom tko ne može ili ne želi vraćati kredit, da ga ne vraća, i nadati se da će banke, unatoč tome, i dalje dijeliti kredite. A što s građanima čiji je to novac, što kad dođu u banku po svoj novac i ustanove da ga nema? Ma naštampat ćemo još! To sve smo mogli, naravno, imati i prije, samo se nitko toga nije sjetio prije Živog zida. Dobro, i Castra na Kubi.
Sinčić – cigla koja strši iz zida
Pa ako je i za razumjeti da je jedan Pernar, medicinski brat u čije dobro mentalno zdravlje brojni sumnjaju, sklon teorijama zavjera David Ickea, suprug Vladimire Palfi se tu ne uklapa. Istina, današnji obrazovni sustav proizvodi fah-idiote, pa možete biti i inženjer elektrotehnike, kamoli student koji je otkrio da ga od tehnike više zanima politika, a pritom nemati nikakvu širinu obrazovanja i ne znati baš ništa o temeljnim stvarima iz ekonomije. No spram većine cirkusanata koji čine Živi zid, suprug Vladimire Palfi izgleda kao Yoda. Mudri starac.
Vjerna sljedba
Većina kritika Živog zida, međutim, nailazi na zid otpora kod pobornika te stranke koja ponekad sliči na sektu. Odgovor na bilo kakvu argumentiranu kritiku je obično “Pa neka vam onda vladaju HDZ i SDP”. Naravno, kritika Živog zida i nekih njihovih nebuloznih prijedloga nikako ne znači da je onaj tko kritizira glasač HDZ-a, već samo da bi Živi zid mogao biti i gori od njih dokopa li se vlasti, ali to se tako u današnjem agresivnom svijetu doživljava.
Živi Zid nikad nije bio na vlasti, pa se njihovi pobornici u njih još nisu stigli razočarati, kao recimo u Tsiprasa u Grčkoj, kojem je popularnost nikakva otkad su se i on i Grci morali pomiriti s činjenicom da dugove treba vraćati i da oni koji se tome suprotstave moraju snositi posljedice. Najmanja posljedica nevraćanja dospjelog državnog duga RH – što je jedna od ideja s kojom je Živi zid koketirao – bila bi blokada svih računa RH u inozemstvu od strane kreditora i, posljedično, nestanak ne samo sve uvozne robe nego i svega što hrvatska ekonomija koristi u proizvodnji a iz uvoza je.
No to su manje bitne stvari. Bitno je da Živi zid većinom čine ljudi bez ikakvih uspjeha u životu izvan politike, skloni ekscesima, pa i laganju: Palfi nije osoba koju bi bilo tko poželio u bilo kojem organu vlasti. Lagala je o svojoj stručnoj spremi, odnosno završenom fakultetu, iako je izletjela na prvoj godini; lagala je zapravo o svemu o svom osobnom životu. Poznato je da je padala razrede u srednjoj, što će reći da nije pretjerano inteligentna osoba (iako očito vrlo manipultativna), usto je poznato da je sklona ispadima bijesa.
Ja ipak ne sumnjam u uspjeh Živog zida na izborima, i to ne unatoč gore rečenom nego baš zato. Oni su autentični, iskreno vjeruju u gluposti koje valjaju, dovoljno su kontroverzni da bi plijenili pažnju javnosti, uvijek „na strani malog čovjeka“, što uvijek pali u politici. Oni su svojim stavovima na granici političkog nadrealizma, pronašli publiku razočaranu Hrvatskom i svijetom, a popularnost će im početi opadati tek kad svi u Hrvatskoj shvate da račune uvijek netko, negdje, mora platiti, ako ne svoje, onda tuđe. I da voda i struja nisu besplatne, pitanje je samo tko ih plaća.
Stranke nastale iz protesta, poput Živog zida, Mosta, ili fenomena Kolakušić, obično ne traju dugo. Živi zid je iznimka – on je i dalje tu, i dalje je popularan. No sad, bez Pernara, ima više izgleda za uspjeh: Pernar je, sa svojim ekscesima koji nisu imali nikakve konzistentne ideološke ili ikakve druge podloge osim očajničke, patološke potrebe za dopadanjem i privlačenjem pažnje, postao teret Živom zidu. Njima je najbolje išlo kad se u javnosti nije vidjelo nikog osim Sinčića.
Njihovo neznanje, neukost, neiskustvo, nepoznavanje stvarnog života – nitko iz vrha te stranke nikad nigdje nije radio, osim kao političar! – i jeftina demagogija su im postali teret, a stranačka nestrpljiva sljedba je počela prelaziti radikalnijem Mislavu Kolakušiću, čije su neke izjave potpuno s one strane pameti.
Racionalnija struja iracionalne stranke
Takve stranke su u u stanju napraviti veću štetu državi nego štetočinski HDZ i štetočinski SDP zajedno. Sinčić, unatoč sili koja upravlja njime i drži ga na koncu, djeluje ipak osjetno racionalniji nego ostatak Živog zida. Naravno, sad će ih dio sljedbenika početi napuštati, jer je karta na koju je Živi zid uvijek igrao – kao i ostatak “treće opcije” – na to da su oni pošteni a HDZ i SDP lopovi. Recentni događaji samo pokazuju da se ni o čijem poštenju u politici ne može suditi dok se isti ne dočepa vlasti: Busanje u prsa poštenjem prije nego li ste uopće došli u poziciju da možete krasti, doduše, obično pali, ali ima ograničen rok trajanja.
Sad svi otpisuju Živi zid kao stranku koja će i u budućnosti biti čimbenik u hrvatskoj politici, no ja nisam siguran u takav razvoj. Živi zid je već bio u sličnom položaju pa se vratio jači nego prije. Hrvatski pak birači trebaju izvući određene poučke iz situacije sa Živim zidom, iako, iskreno, poučen iskustvom, sumnjam u takav razvoj situacije. Vjerojatnije je da će se okrenuti novim “Živim zidovima” koji će im obećati neostvarivo, no Živi zid je sad na rubu toga da iskoristi šansu da se počisti od redikula i postane etabilirana i donekle normalna stranka ljevice, a ne tek nakupina neobrazovanih i poluobrazovanih teoretičara zavjera i stručnjaka opće prakse.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
