Čovjeka ne može ne zaboljeti duša gledajući izvješća danas u svim televizijskim informativnim emisijama s mora u blizini Visa. Uz američku veleposlanicu, posebne tehnološki i istraživački opremljene kabine i multidisciplinarne timove znanstvenika, višednevnu potragu za dvojicom američkih ratnih pilota koji su poginuli 1944.godine došli su politički i javno poduprijeti ministri Medved i Krstičević.
Dugo u javnom prostoru nije bilo ničega poučnijeg za Hrvatsku.
Evo zašto.
Potraga za posmrtnim ostatcima svojih vojnika i nakon vise od 70 godina zaslužuje realno divljenje, a država, u ovome slučaju SAD duboko poštovanje. Na taj način Sjedinjene države svojim državljanima šalju trajnu poruku vjerodostojnosti i pouzdanosti na najosjetljivijem ljudskom pitanju.
Vrlo je lijepo da su dvojica hrvatskih generala, danas političara, bili tom prigodom na Visu.
Ministar Medved i američka veleposlanica su istakli međudržavnu suradnju i sporazum o suradnji na pronalaženju još 200 američkih vojnika čiji se posmrtni ostatci iz Drugog svjetskog rata na hrvatskom državnom teritoriju.
Zamjetno je bilo da ministar Krstičević poginule američke pilote višestruko naziva – herojima.
U svakom slučaju sve je sto smo mogli vidjeti i čuti odisalo posebnošću i visokom razinom značajnosti.
Tako su se ponašali i na HRT jer je prilog s Visa išao u prvim minutama.
E, sad, sto je i zašto baš Hrvatskoj, poučno u tome svemu?
To da se otkrivanjem stotina grobišta hrvatskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata godinama u Hrvatskoj praktično nevladine rijetke udruge i ad hoc skupine, te povremeno razna tijela države, bave gotovo ilegalno, uz žestoka ometanja i državnih i društvenih institucija, te uz žestoku negativnu kampanju većine medija.
Ističe se stotine razloga, nameću se ideološki i vrijednosni razlozi za sprječavanje i ometanje istinski civilizacijske obaveze i potrebe svake zajednice. Država se prilagođava tim društvenim i političkim prijeporima, odgađa, taktizira, pa malo radi, a sve uz gotovo pravilnu medijsku šutnju.
Ti hrvatski vojnici su u javnosti najčešće narodni izdajnici, fašisti, neprijatelji, poražene snage, čime im se oduzima temeljni ljudski dignitet.
Amerikanci inače, kao i Nijemci u ostalom, ne traže samo poginule pobjednike, nego prvenstveno i jedino – svoje vojnike.
Je li to privilegij velikih?
Ma, kakvi.
To je minimum pouzdanosti svake države.
Jer, država koja veliča potragu za stranim vojnicima na svom tlu, a ima sve resurse za formiranje desetina multidisciplinarnih timova, a nema istinu o stotine tisuća svojih poginulih, ili nije u stanju nakon identifikacije svojih žrtava u Hudoj jami osigurati memorijalno groblje za njih na svome teritoriju, jednostavno nije pouzdana.
To bi uz sporazume s Amerikancima bilo nužno urediti posebnim sporazumom koji bi mogao glasiti – Sporazum o edukaciji hrvatskih političara o nužnosti iskazivanja poštovanja svakoj svojoj žrtvi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
