Čudo jedno je kako nesigurnim ljudima tipovi kao što su neki Štefanić i slični u medijskom prostoru u Hrvatskoj, ili nekolicina stvorenja stjecajem okolnosti kao dinosauri opstalih u turbulentnom razdoblju smjene epoha i odrastanja mlade hrvatske države oko, kako ju nazivaju, najnovije ljevice, mogu poremetiti put Došašća i skrenuti im pozornost s puta radosti i susreta s Nadom, na banalne provokacije umirućega zla.
Nijednoga Došaća u zadnjih puno godina, usudio bih se reći od tamo već podaleke 1998. godine, realno u Hrvatskoj nije bilo više razloga za – nadu. Ne govorim o teološkim, vjerskim ili duhovnim pitanjima, stajalištima, govorim o ukupnom obzorju hrvatskoga naroda. A u tom obzorju praktično svatko tko se budi na vrijeme, da ne kažem na Zornicu, vidi svijetlo kako neumoljivo i sigurno, usprkos tmurnim zimskim jutrima i danima sporije nego nam treba za pošten uzdah olakšanja, razbija nametnutu tamu, koja je u nekim trenutcima uistinu izgledala kao – trajno stanje iz kojega je jedino preostalo pobjeći.
Prijatelj me sinoć zove, ima potrebu još jednom upozoriti na nevjerojatnu činjenicu da televizija koja ima državni certifikat za emitiranje programa, onoga informativnoga programa, na hrvatskom ozemlju, i njen udarni voditelj čestitaju „blagdane i Novu godinu“, pa se u čudu pita – kako je to moguće i jesu li ti ljudi normalni?
Jesu.
Naravno da su normalni.
Normalno je sve što je prirođeno stanju ljudskoga duha, pa i bolest. Ne znam kako bih sveobuhvatnije to objasnio, a jedino što mi je palo na pamet u trenutku dok sam slušao, prvo deprimiranoga prijatelja, a zatim, kako je duže objašnjavao i iščuđavao se, sve ljućeg i spremnijeg na nekakvu akciju, kakvu god bilo, osim jednostavnom riječju – žalim i žaliti je takve ljude. Ali, dobro dođu, kao i svaka opomena onome tko razmišlja i tko zna tko je i što je.
Ljudi koji to gledaju, jako se varaju ako misle da je Štefaniću ili recimo Zoranu Pusiću, inače po svemu vidljivom nedostojnim spominjanja u osvit Božića izuzev što su božja stvorenja, netko zapovjedio tako čestitati, da im je netko narisao matricu, pa, eto oni, jer su plaćeni za to, tako rade. Gotovo bi ih trebalo žaliti da je tako, otprilike kao i radnike koji nedjeljom umjesto obiteljskoga okruženja, topline i mira doma, nakon cijeloga tjedna, moraju na posao usluživati i odgovarati na prohtjeve tisuća ljudi kojima je trgovina zamjenski alat za postizanje obiteljske radosti.
Ne radi se o tome.
Uzroci su dublji i jednim imenom mogu se svesti na – potragu nesigurnih ljudi. O Božiću bismo rekli – izgubljenih duša.
Jednostavno, proces transformacije hrvatskoga društva, baš kao i proces transformacije svakoga društva u stalnim mijenama, koje su jedino stabilne i sigurne, nešto kao smrt i porez kako bi rekli američki filmski scenaristi i njihovi glavni likovi mafijaši, iz tisuće razloga nije bio brži. Ostatak mentalne osakaćenosti, umne i duhovne lijenosti ili čak prilične insuficijencije razbora, sastavni je dio našega okruženja, legalna iako ne legitimna pojava s kojom smo suočeni, pa joj ne valja davati neka posebna ni zvanja ni obilježja, nego to što jest. Bolest.
Nitko ne treba takvima kakve i koje sam spomenuo govoriti što im je raditi, oni jednostavno pokušavaju pronaći najsigurniju nišu za održavanje u društvenom okruženju, na površini, opstanak pred egzistencijalnim zahtjevima na najbanalnijoj matrici poznatoj kao „u se, na se, poda se“. Ili, privučeni stalnom blizinom lažnog blještavila kojega im privid održavaju ljudi čiju pozornost skreću na svoje nesretno postojanje svakoga dana s lažnih oltara izmišljenih božanstava, takva stvorenja i pojave u jednome trenutku uistinu pomisle da su oni bogovi, da od njih nešto zavisi i da će netko stvarno njih pitati – kamo nam je ići?
Upravo to je za žaljenje.
Za žaljenje, jer ipak božje stvorenje tako funkcionira, ne pokušava se iz toga istrgnuti, nema duhovne ili umne potrebe pronaći nešto oko sebe u čemu može pronaći jasan i prepoznatljiv ljudski legitimitet ili običan korijen, nešto iz čega će crpjeti svakodnevnu energiju, piti kad su žedni, jesti kad su gladni i nešto po čemu će ih ljudi u njihovome svakodnevom okruženju prepoznavati – kao svoje.
Za žaljenje su jer su trenutno – ničiji.
Takvi opstaju jer bivaju ne-svoji s tim ljudima s kojima suegzistiraju. Jesu li onda opasni, pitao me je u čudu već smireni, ali i dalje zabrinuti prijatelj?
Jesu onome tko je ovisan od takvih, tko nema identiteta, tko ne zna još uvijek gdje se potražiti i tko je izgubio svoje korijene. A takvima je opasan svatko, bio to Štefanić, bila to njegova i njhova N1, bio to Budak i njegova strategija, bio to Jovanović i njegov spolni odgoj s nakaznom pedofilijom u srži, bio to nesretni akademik Rudan koji koristi slučajnu okolnost da nije transformacija završena u hrvatskom društvu, pa olajava akademsku planinu Pečarića nesvjestan da ni zemljotresi planinama ne mogu ništa, izuzev ih ojačati i učiniti ljepšim novim reljefom, bio to neki banalni antifa s ulaza, iz kvarta, koji urla i piše pisma zbog zvonjave crkvenih zvona nakon toliko stoljeća u Europi.
Buđenje je uvijek u ljudskoj povijesti bilo znak zore, a zvona simbol buđenja.
Takvima je opasan i arapski militantni terorist koga nitko ne može integrirati u civilizaciju u kojoj kao traži spas, takvima je opasan svaki izazov, jer nemaju povjerenja u sebe da bi razabrali bitno od nebitnoga, dobro od zla. Jer, Tin Ujević je ostavio takvima testament u svojoj „Igrački vjetrova“, epohalne stihove – za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korjena! Takvi ne mogu ni umrijeti, jer ih se nitko neće sjećati, otprilike kao što sada nakon što ga je relevantno društvo sažvakalo, isprobalo njegov okus i ispljunulo kao otpad ne može umrijeti ni političar Mesić, iako će društveno i političko zlo koje će svijetliti trajno ispod slova njegovoga imena, stoljećima živjeti kao uspomena i opomena na ljudske i društvene devijacije, koje ljudi mogu učiniti u trenutcima kada dobiju nezavrijeđenu moć, a slabost društva bude pogodno tlo za otpad koji ostavljaju iza sebe.
Takvima, bez korijena svaki povjetarac je opasan.
I, zato ne smije Hrvatska ni njen narod ostati bez korijena. Svaki ga čovjek ima, samo ga treba vidjeti i prepoznati.
U jednome trenutku uistinu se moglo činiti, pogotovo tijekom ove godine na izmaku, kad su trupe destrukcije, evidentnog zla, rušenja a ne stvaralačkoga saveza, iako su se kitile upravo stvaralačkim nazivljem i imenima kompromitirajući praktično sve lijepo u hrvatskom nazivlju i nazivlju slobodnih naroda, od slobode do mira, od razgovora do solidarnosti, da će običan povjetarac s bilo koje okolne planine, ili s ravnice u Slavoniji, porušiti krhko hrvatsko stablo.
Pogrešno.
Urlici kojima smo svjedočili, usporedivi s ovim čestitkama za „blagdane i Novu godinu“, usporedivi s gnjevom Stipe Mesića zbog onemogućavanja „djelovanja“, usporedivi s okupljanjem nekolicine stvorenja koji su početkom godine urlikali zagrebačkim ulicama i udarali u bubnjeve, tam – tam, kao u indijanskim ritualima mučenja nad svezanom žrtvom, bili su najava – samounišetnja bezvrijednih. Žrtva se ove godine u Hrvatskoj – otrgla sa stupa za mučenje. U tome im nikako ne može pomoći Zuppina lula, uzadasi, uf, uf, eh, eh, grimase, niti Josipovićeva blijeda znakovitost ispod koje se krije samo prepozanta destrukcija.
Nema sigurnijega znaka otpočetoga nestanka zlokobnoga naslijeđa u Hrvatskoj od tih pojavnosti, inicijativa. Da je snijega o Božiću vidjeli bi se tragovi, ovako potrudili su se ostaviti zapis u medijima. Na isto ga dođe.
Iako je teško uprijeti prstom u sigurno sidrište hrvatskoga nacionalnoga broda i reći da je čelični lanac sidra dovoljno izdrživ i otporan na udare toga zla, koje se valja još uvijek Hrvatskom i koje svoja uporišta nema samo u Hrvatskoj i njenome gotovo cijelo stoljeće gomilanom zloćudnom talogu, koji nije lako očistiti i ukloniti, a pogotovo njegov ustajali smrad, već i u proizvođačima blata i smrada u okruženju, pri čemu navodno kršćanska Srbija i dalje proizvodi u sve tri smjene novi otrov i nered, jasno je kao dan da je – zora stigla. Zornica ju je naglasila, rastvorila joj vrata, ljudi su nakon polusatnih misa sigurno na svijetlu. A talog odbijen s naših vrata i iz života, davi, guši, ubija njegove proizvođače.
Zornica je zahvatila hrvatske društvene procese i postala, iako još uvijek ne sam mainstream, nezaustavljiva i novi mainstream.
Zato je potpuno nebitno kako će pozdraviti onaj tko ne zna što je Božić, jer u njemu ne treba tražiti opasnost, niti takav to može biti. Opasnost je u nama koji znamo što čekamo, koga čekamo, što želimo i odakle potječemo. U nama, jer jedino mi možemo urušiti krhu nacionalnu stabljiku, krhku nacionalnu državnost i njenu stabilnost. Ne mogu oni koji čestitaju blagdane umjesto Božića, koji ne žele niti smiju izustiti – Božić.
Ne može Plenkoviću, ne može Kolindi Grabar Kitarović, koliko god bili nesavršeni ili spori u koracima prema čvrstome nacionalnom uporištu slobode, biti problem pogrešan korak, koliko im može biti problem, ako na mjestu na kojemu stoje i koje drže sigurnim uporištem, na stijeni s koje su njihova politička izvorišta nastala i potekla u bujicu i rijeke devedesetih godina, koliko se god oni razlikovali od usporednih vrednota jednoga Tuđmana i simbolike koju on predstavlja, dođe do urušavanja. A urušavanje može nastati samo ako se siguran korijenski, čvrsti, stjenoviti i zornički hrvatski puk izmakne. To ovisi i o puku, ali i o njima.
Puk mora imati svakodnevnu poruku i riječ na koju se može osloniti, oni moraju imati poruku puka da stoje na sigurnom i da im ljudi vjeruju. Jedni druge uvjetuju i određuju. Zbog sumnje, nepovjerenja, zbog pritiska stvorenja koji formiraju najnovije ljevice i njihovih umova iz pozadine, koji kroz svoje ritualne lule, nešto kao ostarjeli šamani pućkaju nemir umjesto mira, zbog nesigurnosti i nejasnoća poruke – stijena se može urušiti. Samo i jedino tako, pri čemu šamani o kojima govorim nemaju tu moć. Ne mogu ništa stijeni naroda. Pravaca za te nesretnike nema bez urušavanja stijene, a stijena smo mi.
Ova božićna nada nije po svojim naznakama samo hrvatska, niti se nada može ograničiti samo na Hrvatsku, jer nije ni nastala na hrvatskom ozemlju jedino, iako je stasala i u njemu, i na njemu. Svijet je zahvatila promjena, buđenje nade, buđenje potrebe stotina mlijuna ljudi da pronađu svoj izvorni identitet, svoje vrijednosti i otrgnu se paklenskom zagrljaju nametnutih tvorevina, globalnih medijskih izmišljotina, potpuno neprovjerenih anti-vrednota, ciljeva i nedostupnih ideala iza kojih stoji po definiciji slatko – zlo.
To su procesi koji su zahvatili Ameriku, Europu, to su nezaustavljivi procesi pucanja golemoga šarenoga balona koji je svojom prazninom čitavu jednu, istina kratku, epohu novoga doba pokušao predstaviti kao zatvoreni svemir u kojemu će ljudi rasti i stasati na neprirodnim temeljima i prestati biti – ljudi. Prestati biti umna i duhovna bića.
To, taj balon, te lažne vrednote i šarenilo puca, a milijarde ljudi iz tih oblaka što teže što lakše padaju na čvrsto tlo, s manjim ili većim tegobama, s manjim ili većim ozljedama i pokušavaju nanovo hodati svojom zemljom. Na svojim nogama. I, hodaju.
U Hrvatskoj je taj proces ponovo dobio jasne obrise, jasan pravac, nezaustavljivo se otvaraju horizonti, pri čemu sve ogorčeniji urlik s visine, koji utoliko snažnije odjekuje, ukoliko je na vidljivijoj uzvisini, zapravo samo ukazuje na histeričan strah nesretnika koji nemaju padobrana, a padaju.
Treba ih jednostavno pustiti da padnu.
I, radovati se Božiću i nadi koju simbolizira i koju jasno vidimo u svojoj zemlji i na svome tlu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
