Kada posve izvjesni budući predsjednik Sabora javno kaže da u „ovome trenutku ne vidi razloge za izmjenu zakona o pobačaju“ onda on ne govori osobno kolegi, kolegici, ne govori supruzi ili kompanjonima u gostionici. To njegovo „ne viđenje“ ili „viđenje“ znači da je to mišljenje državni zakon, jer je „viđenje“ ili neviđenje“ mišljenje predsjednika Sabora koji donosi zakone, a bez Petrova ih – nema. To nadalje znači da nakon toga Petrovljevo mišljenje, viđenje ili neviđenje, odmah ide pod pendrek Orepiću i pod sudski čekić Šprlji. To nadalje znači poruku rukovodstvu HRT-a da to nije tema, to znači svim medijima, a velika većina ih je pod kontrolom onih koji u ubijanju djece vide simbol napretka, da se nema o čemu raspravljati. Jer, život nerođenog djeteta je – pravo žene na svoje tijelo.
Iako je to primitivna i vrlo opasna laž.
Kada Petrov vidi ili ne vidi tako se to mora prevoditi.
To čak ni ne bi bio problem, kad ne bi sve nas koji sustavno pratimo ponašanje njega i njegovih kolega tijekom zadnjih godinu dana, od čega su izravna državna politika i vlast deset mjeseci, takve izjave podsjećale na sustavno ponašanje i pristup riješenjima državnih i nacionalnih pitanja.
Primjera radi, Petrovljev ministar unutarnjih poslova Orepić je nakon dolaska na čelno mjesto ministarstva najavio ozbiljne promjene, uz napomenu da o tome treba dobro razmisliti i sve sustavno analizirati. Pa je nakon što su ga javnost i koalicijski partneri pritiskali javno za primjenu načela poštene i nekorumpirane vlasti, odbijao smjeniti Bertinu za koga su se na televiziji objavljivali neopozivi dokumenti o teškim zlouporabama države i represivnih organa vlasti.
Nakon dvomjesečnog sustavnog razmišljanja, Orepić je „vidio“ da je vrijednost informacije o neviđenoj diverziji protiv hrvatskoga naroda tzv. poljudske svastike, dvadeset tisuća kuna, iako bi mu svaki početnik u marketingu ili promotivnim poslovima objasnio da reklama koju televizijski gleda sat i pol više od tristo milijuna ljudi vrijedi više od pola milijarde Eura. Tolika je naime komercijalna vrijednost poljudske svastike na reklamnom tržištu, a ako tome dodamo stotine tekstova u medijima na temelju izazvane negativne kampanje, poljudska svastika je čin protiv države vrijedan više od milijarde eura. Toliko bi naime koštalo antife u Hrvatskoj, Srbiji ili neke prosoroševske grupacije u Europi da su platile takvu reklamu za svoje ciljeve protiv Hrvatske. I, još bi uz to bili manje efikasni od onoga što je na Poljudu prema mnogim indicijama uradila ondašnja ekipa iz MUP-a, uz pridružene agente noći.
Orepić međutim – to nije vidio, odnosno, nije tako vidio.
Petrov je neposredno uoči predviđene saborske rasprave o izvješću DORH-a javno jasno i glasno, otprilike kao i sada o pobačaju rekao „da ne vidi u ovome trenutku razloge za smjenu Cvitana“.
Kako smo rekli, kad predsjednik Sabora, države ili vlade nešto vidi ili ne vidi, onda je to uvijek državna politika. Negativna ili pozitivna, a istovremeno, to je signal cijelome društvenom sustavu za akciju, što medijsku, što aktivističku, što osobnu. Jer, nacionalni političar svojim viđenjem ili neviđenjem, ili otvara ozbiljne rasprave o problemu ili ih – sprječava.
Petrov se mora početi precizno i vrlo jasno izražavati.
Više je nego vidljivo od kada je na nacionalnoj političkoj sceni da ima velikih problema s jasnim artikuliranjem, a pogotovo preciznim terminološkim definiranjem svojih namjera. To može biti i problem nedostatka govorničkog dara, ali, po svemu sudeći radi se prije o – neznanju i dometima njegovoga viđenja. Jer točno onako kako on objašnjava reforme, politke i konkretne namjere Mosta, ponašaju se i objašnjavaju ljudi koji ne poznaju dobro ono o čemu govore.
Njegov zemljak, a jako mudar čovjek mi je jednom prigodom rekao kad smo upravo o Mostu razgovarali, da treba imati vjere, ali da se jedino boji stare narodne mudrosti da – što ovca vidi ležeći, nije daleko. Tu bi narodnu mudrost svaki dobar pastir morao znati.
Radi li se ovdje o tome?
Čitav niz ponuđenih legendarnih jamstvenih riješenja ukazuje na žalost da je to tako, a pogotovo popratna izjava kojom Petrov objašnjava izglasavanje pet zakona ili odluka u Saboru, kao uvjet za konstituiranje vlade – da je njima važno da se tim zakonima naznači pravac u kojem se ide.
Zar nismo pravac u kojemu idemo naznačili referendumom 1991. godine, zatim odlukama o samostalnosti države i obranom od srpske agresije i znači li nakana definiranja nekoga novoga pravca Hrvatske – ostanak na tim fundamentima ili njihovu značajnu izmjenu?
To možemo samo nagađati, a ovisi od onoga što Petrov „vidi“ i što Plenković također prihvaća kao – svoj pogled.
Petrovljeve izjave mogu dakle doslovno svašta značiti i biti plod svega, što, ako je nejasno, po definiciji nije dobro kad se radi o čovjeku na drugoj najvažnijoj državnoj funkciji.
Iako pišem o Petrovu i izjavama njega i njegovih najbližih suradnika te njihovim postupcima, neka nitko nema iluzije da sve ovo što pišem nije adresirano u daleko većoj mjeri kao potencijalna odgovornost – Andreja Plenkovića. Točno u onolikoj mjeri koliko ima više mandata u Saboru, te koliko je u stanju okupiti političke volje oko sebe u broju do – 91.
Most je u ovome trenutku problem mandatara za sastav nove vlade.
I, nikako ne može ne biti odgovoran za sve što ti ljudi čine, ako je s njima ušao u koalicijski savez, iako je Petrov i to pokušao neki dan nesuvislo i besmisleno opovrgnuti navodeći da je taj pojam odavno – kompromitiran.
A Cvitan i Bajić nisu kompromitirani, ili zagovornici pobačaja koji mi je bio povod za ovaj tekst!?
Plenković je isuviše obrazovan, politički educiran i iskusan da ne bi vidio smisao i značaj toga što – Petrov vidi ili ne vidi. Ako je njemu to polazište za nekakvu nacionalnu politiku, bojim se da je to katastrofa za Hrvatsku.
Zbog toga se pitam, a siguran sam da to Plenković i vidi i zna, što on očekuje od koalicije s Mostom i nije li to uz takvo „viđenje“ državnih problema samo prijelazna faza dok se ne ostvari piculizacija SDP-a, a dajući najviše državne pozicije Petrovu i sličnima iste navlači na tanak led, kao i izjavama o dubokoj opravdanosti njihovih famoznih zahtjeva više nego banalne vrijednosti. Najbolji primjer je promjena izbornog i političkog sustava, koja je potpuno banalizirana predviđenom izmjenom s jednoga na tri preferencijalna prava.
Plenković takve logičke pukotine ne pokazuje bez ozbiljnoga razloga.
Bojim se da to, iako uz ovakvu pompu i broj potpisa novoga i službenoga mandatara izgleda bogohulno, nitko razuman ne smije zanemariti, jer daleko su složeniji interesi zainteresiranih za Hrvatsku, a njihova moć uveliko veća, od onoga – „što ovca vidi ležeći“.
Da se vratimo Petrovljevom viđenju ili ne viđenju problema s pobačajem.
Razgovor o pobačaju nije ni razgovor o zabrani, niti o ženskim pravima, iako se vodi u takvim nametnutim okvirima. Razgovor o pobačaju – mora biti razgovor o životu. Ako cijeli svijet slavi život pri mogućnosti da je na Marsu otkrivena bakterija, kako je moguće da najčešće isti ti ushićenici eventualnim životom na Marsu i trijumfom znanosti, javno osporavaju ljudskome zametku da je – ljudski život čak i kad mu kuca srce?
Zašto takav pristup u raspravi, bilo tko tko drži do sebe, smatra relevantnim?
Nije li to nasilje nad ljudskim umom i razumom, te nad humanizmom u društvu?
Naravno da jest.
Zato nemamo posla s budalama, nego s nasilnicima. I ne samo po ovom pitanju.
Ne želim ni pokušati biti stručnjak za zakonska riješenja aktualnog problema odnosa javnosti i državne politike prema pobačaju. Ali to što znam, pri čemu sve znanosti svijeta meni i milijunima sličnih, racionalnih i normalnih ljudi bez obzira na sva druga obilježja naše osobnosti, potvrđuju da se potpuno pogrešno i to zlonamjerno sprječava rasprava o tom problemu.
Naime, ne može se reći da je relevantna rasprava tu i tamo neka inicijativa, iskorak ili polemika, jer je više nego vidljivo da u Hrvatskoj pretežiti mediji, politika i javne institucije, izuzev Crkve, udruga oko UiO i nekolicine sličnih, sprječavaju bitnu raspravu o tom zlu i društvenom problemu prvoga reda. Ili ju namjerno i ciljano guraju u potpuno pogrešan okvir. Umjesto o ljudskom životu militantno se zagovara rasprava o ženskim pravima.
To se najbolje vidjelo u emisiji Otvoreno u kojoj su sudjelovali Krešimir Planinić, Drago Prgomet iz HDZ-a, Sobol iz SDP-a i neka Bojana Genov iz Ženske mreže, ako sam zapamtio kako se ta, valjda nevladina udruga, zove.
Koliko se god Krešimir Planinić trudio dijaloški osporiti primitivne stavove i zahtjeve Bojane Genov, te umjesto o nepostojećem pravu žene na tijelo nametnuti razgovor o pravu na život, pozivajući se na eklatantne konvencije i univerzalne međunarodne pravne standarde, te na znanost, rekli bi ljudi – „budali džaba govoriti“.
A ne radi se o budalama.
Radi se o nasilnicima.
Evo zašto.
Rasprava o pogubnim posljedicama pobačaja valja voditi na posve drugačiji način, a da bi se to moglo, vodeći državni funkcioneri i najvažniji političari moraju svojim porukama – stimulirati taj potrebni pravac rasprave. Moraju „vidjeti“ da to jest – strašan problem vjerodostojnosti i čovjeka i društva. Da je recimo Petrov rekao „da ne vidi u ovome trenutku zašto bi i kome smetalo otvoriti raspravu o pobačaju i to po svim aspektima tog zla“, to bi bila poruka odgovornog nacionalnog političara, koji zna što mu je funkcija, i koji, u konačnici, zna kako svoj osobni stav, ako ga ima, nenametljivo nametnuti javnosti kao polazište za ozbiljne razogovore.
U tom slučaju u tim razgovorima ne bi sudjelovala žena kao Bojana Genov, koja bi zapravo, da nije bila u udarnom terminu HTV-a, zavrijedila ljudsko sažaljenje. Naime, ona misli da ima po univerzalnim načelima pravo na svoje tijelo, da je ljudsko pravo na život samo imanentno djetetu kad se rodi, zatim se gotovo hvali da poznaje ženu koja je „izvršila sama sebi nekoliko pobačaja“ i čitav niz zastrašujućih poruka, koliko sramotnoga neznanja, toliko još sramotnijega debakla društvene stvarnosti u kojoj takva osoba ima – pristup uređenoj javnosti.
Gospođa Genov nema pojma da bi, ako bi na ulici pokušala rezati vene ili sjeći sama sebi jezik, uši, ruke, svaki policajac po zakonima svake uređene države morao reagirati, a njoj bi takva država kao opasnoj osobi, opasnoj po njen život i zdravlje, ali i po društveno prihvatljive norme, oduzela pravo na socijalno odlučivanje o sebi. Vrapče bi imalo jednog pacijenta više. Toliko o pravu na svoje tijelo.
S druge strane gospođa Sobol praktično urla u eter da nitko njoj neće određivati što će sa svojim tijelom, te da njoj kao ateističkoj manjini država mora osigurati da ju katolička većina ne uznemirava sovjim molitvama na otvorenom. Gdje to i zašto bi uopće manjina nasilno zahtjevala od većine prilagodbu većinskih standarda i vrijednosti – manjinskim, kao u ovome i tisućama sličnih slučajeva u Hrvatskoj? A obje, i Sobol i Genov su se složile da je jako neugodno kada molitvene skupine ispred bolnica svojim moltivama – uznemiruju osoblje, prolaznike i pogotovo one koji su se odlučili na pobačaj.
Pa i trebaju ih uznemiriti.
To je u konačnici tim osobama koji će se uznemiriti – kompliment, a nije kompliment onima koji zagovaraju nasilno sprječavanje takvoga „uznemiravanja“. Znači da uznemireni imaju savjesti, da nisu zombiji i dehumanizirani, da nisu sigurni u odluku da je ubijanje neređenoga djeteta dobra stvar i jedino riješenje situacije.
Genov bi da ih se ne uzneimiruje i da ih se ne podsjeća na to.
I upravo zbog toga Petrov mora reći da ne vidi razloge – zašto ih ne podsjećati na to.
Da se opet vratimo Plenkoviću.
On mora vidjeti ako Petrov ne vidi, jer njegova pozicija u odlučivanju je – najvažnija.
Drugim riječima, kao i kod Orepića i njegovog legendarnog razmišljanja o Bertini usprkos dokazima zloupotrebe, nije bitno što se događa, bitno je – što onaj tko odlučuje vidi. Ako Petrov ne vidi opasnost od sintagme „prava na svoje tijelo“ u raspravi o životu nerođenoga dijeteta, Plenković to mora vidjeti, inače imamo dvojbu Fate kada je Muju uhvatila u preljubu, a on se proderao – kome ti više vjeruješ, svojim očima ili meni?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
