Izbor ravnatelja HRT-a protekao je tiho, ispod radara pretežite javnosti, ako isključimo raspravu koju su nametnuli neovisni suverenistički mediji o prvobitnom izboru Andreja Plenkovića – Anti Sarjanoviću. U Hrvatskoj je već postalo prilično redovno i normalno da se proporcionalno važnosti nekoga izbora, odluke ili politike, u pretežitim medijima i u fokusu javnosti kao pod nekom dirigentskom palicom, umanjuje značenje takve odluke.
Što se tiče HRT-a oni su izboru svoga ravnatelja dali medijski interes kao otprilike izboru predsjednika mjesne zajednice u nekom ličkom selu.
Nije međutim u kuloarima, u Zagrebu, u sporednim i najčešće prilično bitnim krugovima izbor ravnatelja HRT-a prošao bez vrlo visokoga interesa. A pogotovo među novinarima i urednicima na HRT-u. Dapače.
Trenutno je pitanje za milijun dolara – čiji je Kazo, kako kuloari tepaju Kazimiru Bačiću, a utoliko više ukoliko prenositelji informacija i sveznalice iz i oko političkih krugova, nastoje nadimkom pokazati da su upravo oni ti koji znaju sve i imaju najvažnije informacije. Jer, gdje ćeš zaboga govoriti o Kazimiru Bačiću, kad te nježno Kazo, kao prije toga Tomo, Zoran, zatim Tim, pa najnovije Andrej u razgovoru automatski kvalificira kao – poznavatelja, čovjeka iz blizine, što god to značilo.
Pa se o Kazi pokušava obiteljskom genezom otkriti – što će raditi i kakve će odluke donositi, a prije svega koje će ljude imenovati za svoje pomoćnike i time naznačiti pravac svoga djelovanja.
U Hrvatskoj je postalo pravilo da se iz obiteljske geneze, pripadajućih društvenih grupa i sličnih obilježja detektira javna osoba, što nije ni čudno, ni pogrešno, ali ne smije biti presudno. Presudno je nažalost, jer je potpuno isključen element stvarne osobne relevantnosti ljudi i njihovih mjerljivih postignuća, koji su u kaotičnom društvu s potpuno relativiziranim i uništenim standardima, postali nebitni. Ili čak otegotna okolnost.
Pa je važnije za ocjenu Kazimira Bačića to što je zet Ksenije Urličić, nego ono što znači on sam.
Zbog toga je priča o Kazi zetu, pripadniku ovoga ili onoga klana, grupe, bliskosti ovoj ili onoj političkoj strukturi, realan teret tome čovjeku, jer doslovno nitko ne govori o tome – što on jest po svojim osobnim preferencijama. A to je trebao tijekom izbora utvrditi Sabor, pred očima cjelokupne javnosti, prije toga HRT u sučeljavanju kandidata, provjerom njegovih stavova o najvažnijim pitanjima upravljanja HRT-om.
Birajući proceduru bez dubinskoga propitkivanja i predstavljanja kandidata za funkcije, vlast ljudima stavlja okove na ruke, pri čemu ih se javno izlaže nepovjerenju, koje vlasti po definiciji zbog teških propusta godinama generiraju. To rade namjerno radi osiguravanja utjecaja na takve ljude u njihovim poslovima i to nije primjena europskih standarda u upravljanju državom. Tako se čovjeku ono što mu inače pripada po sposobnostima, prvo oduzima, pa mu se to pokloni, obavezujući ga na povrat darovanoga.
Drugim riječima, Kazimiru Bačiću, kao što bi i svakom čovjeku na njegovome mjestu, reducirana i banalna procedura postavila je tisuću zamki, a najteža je to što će nedostatak njegovih javno prepoznatih sposobnosti koje čovjek možda ima, zloupotrijebiti vlast koja ga je imenovala, namjerno ne potencirajući upravo te sposobnosti.
Tako se ljudima funkcija daje na kredit, a zna se kome se krediti vraćaju.
Najvažnije pitanje koje se delegiralo uz izbor Kazimira Bačića jest kolika će biti pretplata. To pitanje je ujedinilo i „naše“ i „njihove“ nužno ih sve svrstavajući u „njihove“. Svi ističu značaj HRT-a, kao da se pod tim HRT ne kriju baš „oni“, kojima ljudi upravo zbog njih samih ništa ne vjeruju. A oni, krijući se pod značajem HRT-a zapravo idiotski pokušavaju prevariti kupca koga godinama uredno i besramno varaju, namećući kao sveto slovo plaćanje fiktivne, nestandardizirane i nemjerljive važnosti umjesto stvarnoga i kvalitetnoga proizvoda koji ljudi žele i trebaju.
Zašto bi i po čemu HRT bio nacionalno bitan, a pretplata sveto slovo?
Po mogućnostima?
Ne bi.
Što je najvažnije za odluku o pretplati?
Proizvod koji se nudi.
Svaki čovjek, bio umirovljenik, menadžer, student ili financijaš, vlasnik kompanije ili državnik, kad vidi cijenu na siru – jedna kuna za kg uz veliki natpis akcije, odbija kupiti takav sir. Smije li netko reći da sir nije bitan, da je hrana čovjeku nevažna, da nije presudna i strateška?
Ne smije.
Ali ne svaka hrana, jer pod hranom se može ponuditi i otrov, a može i vrhunska delicija i eliksir života. Cijena pokvarenoj hrani je usprkos visini, uvijek previsoka.
Tako i svakoj robi koju ljudi kupuju.
Tako je i s televizijskim i radijskim programom.
Pokvareni sir uništava želudac, a pokvarena informacija – um i identitet čovjeka.
Ako program koji HRT nudi naciji ostane ovakav, uz časne iznimke i tu i tamo poneki novinarski i urednički proboj, neku skrivenu nišu i dokaz da postoje ostatci novinarstva i autorske slobode na HRT nakon dugoga niza godina ubijanja slobode i duha, kompetencija i profesionalne etike, onda je pretplata, svaka pretplata – bačen novac i nasilje nad kupcima. U ovome slučaju nad nacijom koja zakonskom prisilom države mora plaćati.
Dakle, kako ćemo stvarno saznati čiji je Kazo?
Kazo može biti hrvatski jedino ako na HRT-u otvori širom vrata nužnoj konkurenciji postojećem kadru po jasnim pravilima provjerenim u dokazano kvalitetnim medijima u svijetu, ako se orijentira na program prije svega, ako s ekrana i iz fokusa javnosti ukloni teško kompromitirane novinare i urednike. Zatim, ako lica na televiziji konačno dobiju osobnost i znak prepoznatljivosti po onome što rade i prema kriterijima neovisne struke, koja će ih redovito ocjenjivati, umjesto da ta lica nacija prepoznaje kao ljevičare, desničare, Josipovićeve, Brkićeve, Karamarkove, Milanovićeve, Obuljeničine, Pupovčeve, ili Plenkovićeve. Sve dok u udarnim televizijskim emisijama imamo novinare i urednike svaštare, sveznalice i goste koji se ponavaljaju uredno već godinama o svim mogućim pitanjima Kazo će biti njihov. A njihov je antiteza – hrvatskom.
Zašto?
Jer Hrvatskoj ne može biti koristan nitko tko ne zna mjerljivo konkurentno u širem međunarodnom okruženju raditi posao za koji prima plaću. Neznalice nikada ne mogu stvoriti stvarnu i konkurentnu vrijednost. Zbog toga i jesu urušavani standardi na HRT-u kojima se pogodovalo lošim novinarima, autorima i urednicima, jer se neznalicama može daljinski upravljati i postizati često vrlo problematične ciljeve interesnih grupacija.
Neznalice nemaju nikakve kvalitete do – poslušnosti.
Sve dok u najvažnijim temama nemamo poticanje istraživačkoga novinarstva na HRT-u, a u autorskim emisijama novinare koji će se delegirati prema svojoj prepoznatoj specijalnosti, te urednički rukopis koji će pred političare i društvo stavljati prije svega ono što se ne događa, a moralo bi se događati po zakonitostima očekivanoga reda i razvoja hrvatskoga društva, nećemo imati program vrijedan bilo kakve pretplate. Jer, ako novinari HRT-a i njihovi urednici prije svih, a iznad njih njihova uprava, u ovome slučaju Kazimir Bačić, ne nametnu svoja pitanja, a ostanu samo kroničari nametnutih i fabriciranih signala iz interesnih grupacija društva, takva HRT će biti samo moćan propagandni servis, razglas, a za to država ne smije naganjati ljude da to plaćaju.
Jer kampanje plaća sam naručitelj.
Ukratko, Kazimir Bačić, iako je uskraćen za legitimnu prepoznatljivost procedurom izbora na mjesto ravnatelja može promijeniti tu sliku i nepovjerenje javnosti, te postići prepoznatljivost svojim odlukama, te što je najvažnije onim što će Hrvatska gledati na ekranu i slušati u eteru. To će biti jedini relevantan argument za svrstavanje „Kaze“ među naše ili njihove.
A da bi bio naš, mora uraditi:
Prvo, isključiti telefon na sve pozive iz parapolitičkih i političkih skupina u zemlji.
Drugo,imenovati ljude na čelna mjesta oko sebe koji znaju, smiju i hoće donositi odluke ne polazeći od toga kako će na njihove odluke reagirati Vaso, Taso, Pupi, Plenki ili civilinjaci, kulturnjaci, antife i neantife.
Treće, u prvim danima mandata skloniti s ekrana novinare i urednike kojima ni rođena mater ništa više ne vjeruje, a dovesti ljude koji se nisu uspjeli niti imali prilike kompromitirati, čak i pod cijenu pada zanatske kvalitete, ako bi proboj svježine u pristupu informiranju bio na taj način vidljiv.
Četvrto, najaviti odmah promjenu interne regulative i javno zatražiti za to potporu vlasnika- države, u kojoj će prva i centralna točka biti redovito godišnje nezavisno vrednovanje novinarstva na HRT-u. Ne može se to prepustiti povremenim sjednicama Programskog vijeća, nego upravo ta evaluacija i nužno vrednovanje svakoga rada na svakome mjestu na HRT-u mora biti nužna podloga za mjerodavno djelovanje Programskoga vijeća u ocjeni programa kao cjeline. Ne može tisuću elemenata programa biti profesionalno ispod kritične granice kvalitete, a program u cjelini kvalitetan.
Peto, odmah pristupiti izradi mjerljivih kriterija za profesionalno vrednovanje tako ocijenjenoga uspjeha, znanja i sposobnosti novinara i urednika u ostvarivanju programskih zadaća i ciljeva HRT-a, te javno prezentirati vlasniku i javnosti kriterije nagrađivanja uposlenika za ostvarene rezultate u radu. Naglašavam rezultate, mjerene i nezavisno vrednovane, a ne – rad. Rad može biti šetan i kažnjiv, čemu svjedočimo upravo na HRT-u godinama.
Šesto, za svaku brendiranu emisiju HRT-a mora postojati jasno uređena konkurencija u okviru kuće, pri čemu se ne može nikome davati neograničena mogućnost zaposjedanja i prisvajanja televizijskih i radio termina do smrti. Primjera radi, Nedjeljom u 2, Otvoreno i slične informativno političke emisije moraju raditi više autora, odabranih na temelju ocjene pilot emisija ili na temelju rezultata nezavisnih ocjena rada tijekom jedne godine. Tek tada i tek tako će Hrvatska stvarno moći vrednovati novinarstvo svakoga autora, uspoređujući ga s kolegama koji u istom terminu rade takve emisije. Nužno je potaći unutarnju konkurenciju, a to se ne radi imenovanjem naših ili njihovih.
Sedmo, istoga trenutka potpisati sporazume s hrvatskim sveučilištima i umjesto nekolicine notornih „analitičara“ koje interesne grupacije kandidiraju i drže kao svoje trube na programima, uvesti u javnost stotine pametnih, obrazovanih i nezavisnih ljudi, specifičnih znanja, a ne svaštara kao recimo Puhovski i kompanija. Nije to samo pitanje volje, nego i obaveza, s jedne strane HRT-a, s druge strane akademaca koji primaju plaću od države.
Osmo, za selekciju relevantnih događaja i inicijatora događaja, obavezno primijeniti načelo reprezentativnosti. Tu mislim prije svega na zastrašujuću praksu i besramnu promociju potpuno nepozvanih i nelegitimnih skupina kao što su većina navodnih civilnih udruga, a u biti agenata raznih interesnih i najčešće rigidno antihrvatskih grupacija na antifa platformi, koji ne predstavljaju – nikoga. Primjera radi, ne može GONG biti kriterij rasprave o izborima, o izbornom zakonodavstvu ili državnom poretku, kad niti svojim volonterskim djelovanjem, niti referencama ne može biti konkurencija, ili udruzi UiO, ili znanstvenicima u hrvatskim akademskim krugovima.
A trenutno su monopolisti a ne konkurencija.
Ne može Documenta biti kriterij suočavanja s hrvatskom prošlošću kad za to nema ni jednoga jedinoga relevantnoga i mjerljivoga kvaliteta. Ako već država ne vodi računa o reprezentativnosti, te služi izlaganjem svojih resursa kao paravan važnosti skupinama agenata i plaćenika, HRT to mora presjeći i primjerom pokazati da novinarstvo i agentura, novinarstvo i propaganda ne idu zajedno.
Da ne bih u ovome tekstu izmorio našega ili njihovoga Kazu, jer ga neću ostavljati na miru pokušavajući mu prije svega pomoći afirmirati njega osobno, te skinuti mu oznaku zeta, ovo će biti dovoljno da Hrvatska vidi da je Kazimir Bačić dobitak za HRT, a s tim i potvrda usprkos svim proceduralnim nedostatcima Plenkovićeve paradigme – europejstva.
Nisam potpuno siguran da će, ako se Kazimir Bačić pokuša ponašati ovako ili slično kako sam napisao, a to nisu moji izumi nego provjereni standardi u uspješnim televizijskim kućama, Plenkovićevo europejstvo dobiti svoju stvarnu potvrdu.
A odgovor na to bi također bio veliki plus za Kazimira Bačića, koji bi i u tom slučaju postao – naš, hrvatski Kazo. Jer svaki javni odgovor je zlata vrijedan. Bio potvrda stvarnih vrijednosti nečega, bio potvrda negacije tih vrijednosti.
