Stanković je u biti samo dugo, minuciozno pripreman projekt usmjeravanja hrvatskoga javnoga diskursa, time i društva, koji se u jednome trenutku posredovanjem u ono vrijeme današnjega gradonačelnika Osijeka Vrkića, te pod dirigentskom palicom „profesionalca“ s pogubnim rukopisom Mirka Galića, jednostavno ni od kuda pojavio za nedjeljnim ručkom, pripremljen za kampanju histeričnog preusmjeravanja Hrvatske i „liječenja“ od Tuđmanovog suverenističkog duha. To samoga Stankovića, kao i njegov ukupan rukopis čini samo povodom, a za rješavanje stankovićevštine u hrvatskom društvu posve nebitnim.
Termin je genijalno analiziran, osmišljen, minuciozno pripremljen, izvan svake sumnje je jedan od apsolutno najboljih ili najubitačnijih ako govorimo o propagandi, termina za optimalan televizijski utjecaj, pa nema nikakve sumnje da u kreaciji toga termina i projekta „Nedjeljom u 2“ nisu sudjelovali diletanti, te da je to jedan od najosmišljenijih projekata uopće u hrvatskim medijima.
Je li onda moguće da je na stolicu realizatora toga projekta slučajno i bez studiozne analitike sjeo neki nepoznati, rabijatni mladić tada, obrijan na trendovsku, rekao bih navijačku nulericu, prilično televizičnoga izgleda, s vizualno uočljivom crtom drskosti neophodne za stvaranje slike izazovnog voditelja i polemične emisije, ali i za preventivno izazivanje respekta pa sve do poniznosti tipa Jure Zovko, gostiju i publike istodobno?
Jako teško zamislivo.
Jer onaj tko je osmislio takav termin svakako nije ništa, ali baš ništa prepuštao slučaju, a pogotovo urednika i voditelja te emisije i glavnoga operativca.
Stanković je proizvod devijantnog sustava upravljanja Hrvatskom i račun za njegove medijske svinjarije, toliko puta demonstrirane na HRT-u, treba ispostaviti onome tko je odgovoran za prevenciju tih svinjarija, onome tko odlučuje o HRT-u, tko kreira pravila i standarde po kojima HRT funkcionira i konačno onome tko je u vjeri dobroga gospodara dužan štiti nacionalne vrednote i imovinu.
Vladi Republike Hrvatske.
Saboru Republike Hrvatske, odnosno – većini u Saboru.
Upravi HRT-a, koja se naziva Ravnateljstvo, te svim pojedincima u tome Ravnateljstvu, zatim ravnatelju programa, glavnome uredniku pa sve do nadležnih urednika emisije „Nedjeljom u 2“.
Specijalni rat imamo doma
Zbog toga Plenković ne treba lutati Europom u borbi protiv tzv. hibridnog rata, jer, dok se on i slični europski mainstreamovci naganja s Putinovim hibridnim ratom prije svega pokušavajući zaštiti lijevo-liberalni izrazito destruktivni poredak s čitavim nizom sotonskih obilježja, kome je Putin crvena krpa, u Hrvatskoj mu bjesni godinama specijalni rat, koga silno potiču upravo njegovi europski mainstreamovci i bezbojni birokrati bez korijena, i čija soroševska i srpska hibridnost razara same temelje društva. Konačno, zašto bi bio opasniji Putinov od Soroševoga ili srpskoga ili do jučer Obaminoga hibridnoga rata, koga je, brutalno uvezana i sa srpskim pupovičastim politikama provodila odlazeća veleposlanica Sjedinjenih Država?
No vratimo se „hibridnom“ HRT-u i „zloćku“ Stankoviću.
HRT je napisao odgovor gledateljima, koji je daleko veća devijacija nego sve što je Stanković uradio tijekom godina, a taj odgovor zapravo skriva potpunu neodgovornost, izostanak minimuma svijesti o svome poslanju. Taj odgovor je zapravo izraz nevjerojatnoga mediokritetstva uprave HRT-a i ljudi koji svojim ponašanjem kompromitiraju veliki broj novinara HRT-a, koji se ne mogu oglašavati u ime i pod znakom HRT-a o tome problemu, a znaju i mogu biti izvrsni i odgovorni.
Zbog toga je važno naglašavati u medijima dio odgovora HRT-a, odnosno njegovoga mediokritetskoga rukovodstva, koje bi svaki normalan gospodar, ne zbog Stankovića i njegovih ispada, nego zbog ove objave istoga trenutka nečasno otpustio, a to je ovo:
„Hrvatska radiotelevizija (HRT), poštujući Ustav Republike Hrvatske i Deklaraciju o Domovinskome ratu Hrvatskoga sabora, ograđuje se od stajališta iznesena u emisiji Nedjeljom u dva 19. studenoga u kojoj je voditelj Aleksandar
Stanković u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s „građanskim ratom”,
a zatim ovo:
„Hrvatska radiotelevizija ističe i da su svi novinari i zaposlenici javnoga medijskog servisa obvezni objektivno i nepristrano raditi te poštivati pozitivne zakonske propise Republike Hrvatske, a tako i one koji se odnose na Domovinski rat i stvaranje današnje slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske.”
Da bi stvari bile jasnije i usporedivije ljudima koji se ne bave stručnim analizama izrečenoga i definiranja odgovornosti, koja se javno pokušava istaći na ovaj način, navedimo ovoj drskosti prikladan usporedni primjer iz svakodnevnog života.
Sumnjam da ima smisla pitati ravnatelja HRT-a Bačića, v.d ravnatelja programa Brunu Kovačevića, v.d glavnoga urednika Renata Kunića, zatim Andriju Mikulića, šefa saborskoga Odbora za medije, šefove klubova zastupnika saborske većine, zatim predsjednika vlade Andreja Plenkovića, što bi oni svaki osobno uradili i kako bi se postavili, da im je auto servis preuzeo auto, pa ga njihov ovlašteni majstor popravio, a oni nakon pet minuta vožnje eksplodirali na cesti zbog „popravka“ auta?
Bi li im bilo dovoljno da im vlasnik servisa, direktor, poslovođa na odjelu, kaže: „Mi se ograđujemo od našega djelatnika koji je izazvao tu havariju, jer naši djelatnici moraju biti odgovorni, poštovati najviše standarde struke i zanata, radne odgovornosti i obveznosti prema tuđoj imovini, te prema poslovnom partneru koji nam je ukazao povjerenje“?
I, oni sretni poukom odu.
Vjeruje li netko u takvu reakciju?
Nevjerojatno priopćenje
Zašto se onda na havariju nacionalnih interesa i javne higijene koju godinama izaziva ne samo Aleksandar Stanković i gomila sličnih njemu upravo na HRT-u, otvoreno i s jasnom osobnom i hijerarhijskom odgovornošću, ne primjenjuje takav stav i konkretna, materijalna odgovornost?
Mnogi se ovih dana pitaju kako je moguće da HRT, odnosno njihova ovlaštena uprava šalje takvo nevjerojatno priopćenje u javnost?
Jednostavno.
Prvo, nemaju pojma o stvarnoj odgovornosti.
Drugo, nemaju se pretjeranih razloga zabrinjavati, jer nikada i nisu bili odgovorni nikome izuzev aktualnoj vlasti, vladi i saborskoj većini, pri čemu najmanje jedan nezanemariv dio te većine radi i deklarativno upravo ono što Stanković radi godinama. Najmanje SDSS Milorada Pupovca, da ni ne spominjem HNS s Vesnom Pusić ili bez nje, a više nego očito po rukopisu zadnjih godinu dana na vlasti, i HDZ s Plenkovićem na čelu. Čemu se onda truditi biti mudar, pametan, odgovoran, znati neke stvari, a to uopće nisu bili uvjeti za imenovanja, izbor. Dapače. Bilo je bitno biti bez svega toga pa i bez minimuma profesionalnoga novinarskoga integriteta.
Treće, ne postoji dovoljno snažan i sinkroniziran zahtjev za odgovornošću, jer većina javnih protagonista s pozicija s kojih upozoravaju na minimum nacionalne higijene i elementarnih interesa, sadržajem svojih zahtjeva zapravo i prije svega adresama kojima su upućeni, najčešće više vode računa o stvaranju slike jedinih i monopolnih zaštitnika nacionalnih interesa na prividnoj razini, nego im je stvarno ostalo – promijeniti neke tako očito devijantne stvari.
Kako to?
Pa, često je najefikasniji način zadržavanja postojećega stanja, putem oštre, a prazne retorike, radikalnoga hrvatovanja, verbalnog nasrtaja na četnike i velikosrbizam, udbaše i komunjare, drugim riječima na apstraktne crkotine, što kanalizira konkretni gnjev živih ljudi u svojevrsni virtualni ispušni kanal i stvarajući privid obrane autentičnih nacionalnih vrednota, pri čemu se izbjegava jasna definicija odgovornosti i stvaranje najšire moguće platforme za usmjeravanje kritičke energije prema nositeljima neodgovornosti i devijacija. U narodnoj tradiciji se za takve pojave kaže – psi laju a karavane prolaze. Jer se efekti javnoga konflikta, umjesto razvoja novih vrednota svode na pojavnost u stilu zadovoljnoga junačenja – jesu im skresali, što postaje vrhunski cilj, jer u psihološkom smislu to čini stvarni napredak u slobodama u odnosu na mogućnosti samo tridesetak godina ranije.
Kad se nije smjelo ni skresati.
Četvrto, nemaju formalnih razloga biti zabrinuti, jer je model upravljanja HRT-om zakonski osmišljen i definiran tako da bi se pred njim zbog ondašnje nemaštovitosti posramili i kreatori zakona o udruženom radu i sustava skrivanja odgovornosti u vrijeme komunizma. Učenici su nadmašili učitelje, pa se Kardelj i Bakarić mogu s jedne strane ponositi, a s druge strane i sramiti svoje nemaštovitosti. Treba samo pogledati Statut HRT-a, te cjelokupan paket Zakona koji reguliraju djelovanje HRT-a i pripadajućih satelitskih podsustava uključivo i HAVC-a, koji samo formalno nije na istom zadatku, iako mu je praiskonska namjena stvaranje uvjeta za proizvodnju specifičnih informacija, koje proizvode „kulturnjaci“.
Lupanje po Stankoviću
Lupati po samome Stankoviću a ne spominjati njegove formalne i stvarne gospodare i mentore, je s jedne strane neviteški, a s druge strane je neinteligentno pumpanje cijene tome čovjeku uvjerljivo iznad njegovih stvarnih vrijednosti, dajući njegovim „gazdama“ novo moćno oružje u ruke.
Pretvarajući bezvrijedan i potrošen proizvod u novu trgovačku marku.
Na taj se način zapravo amnestira rukovodstvo HRT-a, amnestira se urednička struktura s jasnim imenima i prezimenima,koji na godišnjoj razini gutaju u tom golemom pogonu oko četiristo milijuna kuna na ime kreacije i odgovornosti za istu, totalno zagarantiranih državnim monopolom. Na taj se način amnestira državna vlast, koja ispod floskule o „javnosti“prikriveno dirigira programima HRT-a, s desetina osvojenih pozicija uredujući od imenovanja rukovodstva HRT-a do zadnjega urednika, od tema do gostiju u emisijama, što i ptice na granama u Zagrebu znaju.
Stoga je izuzetno važno, a tragom analize termina i samoga potencijala emisije „Nedjeljom u 2“, naglasiti da je tragikomično takav termin i takav potencijal poistovjećivati s Aleksandrom Stankovićem, iako joj je on bio znak loše prepoznatljivosti gotovo dvadeset godina, pa kao što jedan dio kritičara Stankovića predlaže – ukinuti samu emisiju.
Ne.
To je voda na mlin umu koji je stvorio Stankovića.
Nije kriva emisija, nije ni termin, jer je i jedna i druga forma dobra.
To bi bilo isto kao proglasiti vrhunski auto lošim i spaliti ga, jer je neka budala razbila o prvi zid takav primjerak. Ako netko ne zna raditi svoj posao, nećete valjda ukidati postojanje potrebe za tim poslom i radno mjesto.
Više sam puta isticao, a toga recimo nema nigdje u aktima na kojima počiva formalno djelovanje HRT-a, da je nužno nametnuti mjerljive standarde, a to je obveza vlasnika isključivo, koji će poticati konkurenciju među uposlenicima, afirmirati one najbolje, ono najbolje što imaju, pa recimo za udarne termine i emisije imati nekolicinu vrsnih autora i novinara, a ne zauzimati najbolje termine mediokritetima na koje je onda lakše utjecati.
Jer, po logici stvari, ako deset ljudi uređuje i vodi emisiju Otvoreno, to je prilika za deset puta veću stručnost i pozvanost voditelja po specifičnim temama, to je prilika da deset puta više umnih ljudi budu gosti tih emisija, to je istodobno teža mogućnost baš na svakoga utjecati iz pozadine i baš svakoga novinara i gosta – kontrolirati. A to je model stvaranja uzoraka za usporedbu, pa će biti jako teško održavati mediokritete na pozornici pred zdravim razumom i bistrim pogledima gledatelja. Konkretnije, ako se ne može izvan televizije upravljati događajima u studiju, ako recimo emisiju o financijskim aspektima krize Agrokora vodi, pitanja osmišljava i postavlja Željko Kardum, onda će i SDP i Most u podrum sakriti Marasa i Grmoju, a i HDZ jako voditi računa koga će poslati u tu emisiju, pa bi se lako primjerice moglo dogoditi na ministar Ćorić umjesto iskrivljavanja glave i vrata u prezrivu i nadmenu pozu, mora pokazati ima li stvarne razloge za takvu prezentaciju, što bi ga uz sve ostalo moglo poštedjeti i zdravstvenih tegoba zbog nastojanja održavanja slike o svojoj veličini.
Tako se izvanjski utječe na političko zdravlje državnoga poretka.
A to je novinarstvo.
Interna konkurencija kao temelj novinarske izvrsnosti
Ta interna konkurencija i njeno uređeno poticanje je preduvjet novinarstva i temelj afirmacije novinarske izvrsnosti, s koje onda idu prirodni zahtjevi za svekolikom izvrsnošću u društvu. Ne može se očekivati da Aleksandar Stanković i stotine sličnih izborom gostiju i pitanjima u emisijama promiču legitimno konkurenciju i izvrsnost, kad ni prvome ni drugome ne duguju to što jesu, nego upravo svemu suprotnome.
Dirigiranoj selekciji gostiju i izbjegavanju postavljanja bitnih pitanja.
Isti princip se mora primijeniti na Dnevnik.
Ista je stvar i s emisijom „Nedjeljom u 2“.
Eventualno ukidanje te emisije bila bi nezaslužena satisfakcija njenome figurativnom ubojici Stankoviću, te njegovim mentorima koji su i osmislili cijeli projekt s namjerom, koja je očito bila problematična. Ukidanje emisije zbog svinjarija njenoga urednika i voditelja bi bila također vrlo izgledna mogućnost za pozadinske političke trgovine, koje bi tragom postojeće većine i interesa u Saboru i vlasti, značilo i ukidanje čitavoga niza emisija na toj Televiziji, te otkazivanje suradnje ili marginaliziranje još prisutne nekolicine novinara koji nisu u vladajućem stadu, ili u bunkeru.
Tako bi posrnuli Aco postao mač za sječu preostalog novinarstva na HRT-u.
Bojim se takvoga raspleta stvari jer je to potpuno konzistentan Plenkovićev model održavanja stabilnosti vlasti. Jer i onako su, a jasno je to i Stankoviću, iako se ne bih kladio na njegove intelektualne sposobnosti, njegov stil i njegove mogućnosti već odavno potpuno iscrpljeni, pa su upravo njegova zapuštenost i izrazito banalni profesionalni kriteriji postali problem i za projektante koji su ga posjeli; pa će zato kao i svaki razuman upravitelj ili trgovac, nastojati amortiziranu robu Stankovića, kao stereotip i napuhanu veličinu što bolje naplatiti preuzimanjem novih pozicija.
Upravo se usmjeravanjem i održavanjem kampanje s nacionalnoga spektra na samoga Stankovića podiže njegova cijena, realna bezvrijednost i istrošenost se pumpa do neslućene razine, iza koje slijedi, umjesto razboritoga razmišljanja o selekciji nekolicine vrsnih novinara za taj termin i tu emisiju, koji će naciji nuditi svoja znanja i svježinu, ukidanje potencijalno vrhunskoga televizijskoga proizvoda, s namjerom da tvorci tolikih „Stankovića“ bolje profitiraju u pozadinskoj trgovini sječom ostatka ostataka vrhunskih novinara i urednika, kojih još uvijek usprkos svemu, ima na HRT-u.
Stanković je samo izvršitelj
S obzirom na političke prilike, navike i standarde u rješavanju sličnih problema, te odnose snaga u društvu, pogotovo na Televiziji, takav rasplet je gotovo izvjestan.
Tako bi Stanković fingiranim odlaskom zapravo zaokružio za interese svojih idejnih projektanata završni udar na hrvatsku televiziju, pretvarajući ju u negledljivu masu mainstream floskula i manipulacije za trajno preoblikovanje duha nacije i identiteta hrvatskoga naroda.
U klasičnog nositelja hibridnoga rata protiv Hrvatske.
Zato je potrebno jasno reći da je Stanković samo izvršitelj, a da punu, eliminacijsku odgovornost za njegove uredničke i novinarske svinjarije koje nisu od jučer, moraju snositi ljudi u hijerarhiji odgovornosti iznad njega, ali i predstavnici vlasnika, koji su dužni da ta hijerarhija promiče nacionalne vrednote i razvija ih, a ne uništava. Krajnje bi vrijeme bilo, da se ukupno i detaljno analizirano stanje na HRT-u nađe pred saborskim zastupnicima i cjelokupnom javnošću, pa iako nema previše razloga očekivati nešto dobro od prosjeka sposobnosti i znanja zastupnika u Saboru, dovoljno je da nekolicina ljudi, a ima ih tamo, jasno jednom progovori o esencijalnim problemima u toj nacionalnoj instituciji, kako bi ljudi, ako ništa drugo čuli, da to i smije i mora biti puno bolje. I da lupeške podvale na HRT-u nisu – službeni državni čin.
Marko Ljubić/HKV
Tekst se nastavlja ispod oglasa
