Odnosi snaga u suvremenom svijetu počivaju na jednoj jedinoj stvarnoj strateškoj razdjelnici – upravljanju informacijama. Svi ciljevi, namjere, modeli ostvarivanja i uspješnost postizanja ciljeva ovise prvenstveno o umijeću i efektima upravljanja – informacijom.
A o tome se u Hrvatskoj uopće ne govori.
Nije u Hrvatskoj sama po sebi strateška kompanija Agrokor, nije ni INA, ni Hrvatske vode, šume, telekomunikacije ili banke, ništa od toga. Sve te kompanije i resursi dobivaju strateški značaj tek uz – odgovarajuću informaciju. Jedina stvarno bitna kompanija za upravljanje hrvatskim društvom je HRT, jer nemaju li ljudi koji biraju državnu vlast infomaciju o najsitnijim detaljima vezanim za nevedene resurse, njihov izbor postaje karikatura, odluka smijurija i neodgovornost, opredjeljenje obično navijačko svrstavanje, a politika države – opasan cirkus i još opasnija destrukcija.
Znači li to da u Hrvatskoj nema nikakve strategije upravljanja informativnim procesima?
Ne, nikako!
Daleko je opasnija situacija u upravljanju informacijskim procesima u Hrvatskoj od nedostatka bilo kakve strategije, pa čak i one najlošije. Postoji nelegalna, parapolitička, paradržavna i u golemoj pretežitosti izrazito destruktivna strategija, koja iz pragmatičnih razloga nikada nije definirana, promovirana, nikada ju nije donijelo ni jedno ustavno i zakonsko državno tijelo, institucija, niti je ikada službeno promovirana kao nulta točka nacionalnog opstanka.
Model ostvarivanja te nastrane, devijantne i nelegalne strategije je jednostavan.
Prvo mora postojati medijska okosnica, vertikala. Ta medijska kralježnica mora imati presudan značaj, što znači da ukoliko njome ravnaju legitimni nacionalni interesi, onda je najvažnija brana vrjednota i stimulator razvojnih procesa, a ukoliko ju preuzmu destruktivne silnice, onda, ne samo da njima služi za razgradnju društvenih vrjednota, nego onemogućava društvu i naciji relevantnu obranu i suprotstavljanje takvim tendencijama, što je dvostruka šteta.
To je u Hrvatskoj samo HRT.
Kako se stvara degenerativni sustav antivrjednota i poredak koji ga štiti?
Prvo neka opskurna skupina pod zvučnim imenom preuzme od nalogodavaca ideju, inicijativu, zatim ju preko svojih satelita na HRT javno promovira (pogledati seriju gostiju „Nedjeljom u 2“), u počektu pod afirmacijom različitosti, tolerancije, slobode mišljenja, dok ne ojača svoje pozicije što u medijskim institucijama, što u društvenoj strukturi. Zatim se dovlači u desetine emisija u cikličnim razmacima navodne stručnjake sve redom interesno, karijerno ili svjetonazorski povezane s prvotnom skupinom, zatim se to ponavlja do besvijesti, svemu se daje privid velike moći i značaja, što u narednim koracima postaje realna društvena moć. Inicijativa tako postaje javno legalno dobro bez obzira na sadržaj, zatim prvotna inicijativa traži preko svojih organskih veza u političkim strukturama političku potporu i legalizaciju, zatim se rade projekti i osvaja novac, po svaku cijenu se razvija međunarodna institucionalna umreženost, pri čemu je to jako važno kako bi se po potrebi potencirao provincijalni sindrom nakon stogodišnje diktature nad narodom, te osigurala nedodirljiva „argumentacija“ moći i eliminacija – javnih dvojbi.
Sjetite se bezbrojnih pisama i poruka međunarodnih birokrata tjekom zadnjih godina, navodnih „eksperata“ čiji je „ekspertizam“ isključivo ovisio od zvučnosti međunarodne funkcije ili institucije, koji su preko medijskih, pogotovo haerteovskih zvona slali poruke sa svojim zvučnim potpisima, a većinom napisane u Hrvatskoj, o tome što se ima ili mora raditi u Hrvatskoj.
Ni jedna od tih poruka nije bila afirmativna za autentična hrvatska nastojanja i rebrandizaciju stvarnih nacionalnih vrjednota.
Ni jedna.
Utjecaj i društvena moć koja se postiže stalnim pojavljivanjem u medijskome prostoru, zatim se povratno koristi preko osvojenih izvanjskih institucija za pripremu i osvajanje sve više ključnih mjesta u medijima, u ovome slučaju na HRT-u. Pa se inicijativa ponavlja, a sve one koji ju pokušavaju propitati, analizirati, osporiti ili ako ne prihvaćaju neupitnim „međunarodne autoritete“ i domaće „uglednike“ proizvedene na taj način, sprječava se pristupiti javnosti, a ako su uporni u nekim medijskim nišama, proglašava ih se ekstremistima, sve do fašizma.
Nakon toga slijedi društvena izolacija, zatim ovisno o potencijalnoj opasnosti od neposlušnog medija, institucije, udruge ili osobe, kreće međunarodna kriminalizacija, što najčešće u krajnosti dovodi i do egzistencijalne ugroze takvih grupa, pojedinaca i medija, šaljući istodobno zastrašujuću poruku svima onima koji bi se usudili slijediti takav primjer.
Tim obrascem se tiho, ispod službene i državne ravni uvodi neformalna diktatura, izravan poguban utjecaj na tisuće ljudi, uvlači se konkretan strah i izaziva rezerviranost prema slobodnom i zdravorazumskom javnom istupu i intelektualnoj radoznalosti, postiže se pretežito uvjerenje ljudske osobne nemoći, duh se podčinjava trbuhu pod tuđom kontrolom, stvara se sve veća ovisnost gole ljudske egzistencije o centrima utjecaja šireći svijest o egzistencijalnoj nužnosti biti poslušan i lojalan prema, na opisani način, proizvedenim autoritetima i njihovim idejama i ciljevima.
Tako se ostvaruje potpuna degenerativna struktura, društvena premoć, silno se umnožava i integrira sa sve većim dotokom državnih, gradskih i inozemnih sredstava, razvija se cijela industrija i sve više pritišće elementrana sloboda naroda i društva. Zauzimaju se društvene institucije koje se u civilizaranom svijetu smatraju javnim dobrom, nameću se degenerativni kriteriji preko značaja tih institucija, osiguravaju se utjecaji podzakonskim aktima, stečenim pravima, a državu se pritiscima i uz pomoć međunarodnih zainteresiranih centara moći prisiljava na odreknuće od čitavoga niza prevažnih procesa, podvodeći sve pod različite autonomije javnih servisa i ustanova. Iz tih autonomija se onda monopolistički delegiraju ljudi u pridružene državne agencije i institucije, stvara se institucionalna premoć i potpuna kontrola nad najvažnijim društvenim resursima.
Sve pod nazivljem – javni interes.
Pri čemu je javnost isključivo ono što uspostavljaju takvi degenerativni centri utjecaja.
Točno takav obrazac danas imamo u formalnom i stvarnom načinu upravljanja HRT-om, HINA-om, filmskom industrijom ili HAVC-om, medijskom scenom, kazalištem, glazbenom industrijom. Posljedično se nameću iz njega politička rješenja i ozakonjuje se takav degenerativan interes, a sve rezultira razaranjem elementarnih društvenih vrjednota i autentičnih integrativnih potencijala društva.
S obzirom da se u svim takvim inicijativama zadnjih dvadesetak godina pojavljuju nekoliko istih grupa, skupine osoba i istih novinara, te medija, zatim istih političara i političkih stranaka, više je nego jasno da se iza svega toga krije zajednički, integriran i osmišljen interes, s jasno osmišljenim programima.
Ta podmukla, nakazna i razorna realna strategija upravljanja informacijskim procesima u Hrvatskoj postoji, a ne izgovara se javno iz istih razloga kao što razbojnik neće pokucati na vrata nečijega doma i doći mu objasniti svoje razbojničke interese i namjere.
U suvremenom svijetu ništa nije usporedivo sa značajem informacije.
Uzmimo kao primjer aktualni prosvjed, kako sami ističu, više od dvije stotine udruga i skupina koji predvodi inicijativa pod imenom GOOD, protiv aktualnih vladinih odluka, a pod nazivom – za reformu obrazovanja. Naglašavam da je inicijativa GOOD zapravo krinka za već ozloglašene GONG, Documentu, Žensku mrežu, Centar za mirovne studije, skupine ispod platforme 112, sve od reda udruge i pojedince koje godinama stotinama milijuna i milijardama kuna plaća država, gradovi, pogotovo Zagreb, zatim stotinama milijuna eura Sorošovo Otvoreno društvo, te čitav niz izrazito opasnih i destruktivnih organizacija, ali i zapadnih država koje otvoreno pokušavaju modelirati identitet hrvatskoga naroda.
Prilagoditi ga svojim interesima.
Niti jedna od tih udruga ne vrijedi baš ništa, niti bi imala bilo kakav značaj, moć, bilo što relevantno, niti bi imala aktivistički potencijal za organiziranje bilo kakvih skupova, da nema izrazito neproporcionalnu i nevjerojatnu potporu HRT-a. Niti bi strane države računale na njih da ne pokazuju svaki dan da imaju relevantan javni utjecaj prije svega preko HRT-a.
Osnovno obilježje svih tih skupina je u svim aktivnostima vrlo uočljivo.
Agresivna isključivost protiv katoličkih vrjednota, protiv svakoga tko ima bilo kavu srodnost s kršćanstvom, s demokršćanstvom kao nužnom paradigmatičnom esencijom pučkih i kršćanskih vrjednota konkretnog hrvatskog, a ne fiktivnog, naroda, što je, zanimljivo, i službena politička platforma aktualne vlasti, zatim isključivost do potpune društvene eliminacije prema dokazano autentičnim civilnim udrugama i političkim inicijativama.
A pretežitost im daje HRT.
Svaki dan.
Godinama.
HRT je najvažniji nacionalni medijski sustav, koji se gradi više od sedamdeset godina, a cilj bi mu isključivo trebao biti u funkciji relevantnoga informiranja milijuna ljudi u Hrvatskoj, radi stvaranja realne, istinite, ciljano autentične i ciljano nacionalno-hrvatske interesene vrijednosti, društvenih vrjednota i stvaranja platforme za razvoj – nacije.
To je bit informiranja.
Bila to informacija koja nastaje u informativnom programu televizije, informacija nastala filmom, informacija nastala u kazalištu, na koncertima, u muzejima, u književnosti, ukratko u svim sferama ljudskoga djelovanja u uređenom društvu. A sve te proizvedene informacije pretežito su ovisne od HRT-a. Jer, HRT ih čini javno dostupnima najširem broju gledatelja, pri čemu je njegova uloga danas pogubnija zbog izostanka nužne stvarne analize sadržaja takvih nakaznih inicijativa. Upravo na taj način društvene kreature kao Frljić, Markovina, Hajdarević, aktivisti pod znanstvenom krinkom Budak ili Jokić, Klasić ili Zakošek, Lalić ili Rimac – postaju autoriteti, dok tisuće i tisuće pametnih, vrijednih, dobronamjernih hrvatskih umjetnika, znanstvenika, novinara, intelektualaca najširega spektra nemaju mogućnost ponuditi drugačiju informaciju, činjenice, drugačiji dijaloški i javni diskurs. Doslovno sve to ovisi o volji, selektivnosti, izboru i odabiru urednika na HRT-u i skrivenih dirigenata izvan HRT-a, odnosno od hijerarhije koja održava i promovira takav sustav manipulativne selekcije, zabrana, neprofesionalnoga i destruktivnoga informiranja hrvatskoga naroda.
Javna je tajna da gotovo u potpunosti izbore gostiju u najreferentnijim HRT emisijama određuju „sjene“ u kafićima, na ručkovima, iza političkih pozornica i u ostalim centrima relevantne moći. To veze s novinarstvom odavno nema.
HRT danas ima ugrađen neformalni, ali itekako realni sustav eliminacije radoznalosti, pritiska na profesionalno poštenje, na pojedince koji pokušavaju afirmirati relevantno pitanje kao ključno obilježje poštenoga novinarstva, na HRT-u je danas nemoguće vidjeti gosta koji će postaviti pitanja o stotinama novonametnutih floskula, relevantno obrazložiti sumnje u čitav niz međunarodnih inicijativa, nametnutih stereotipa, navodnih vrjednota, koji će se javno usprotiviti devijacijama diljem svijeta, ili koji će javno posumnjati u desetine razarajućih trednova koji divljaju i Hrvatskom.
Rijetki novinari koji se u specifičnim programskim nišama usude izići iz tih neformalnih a stvarnih okvira, stalno su pod egzistencijalnim i statusnim udarom, koordiniranim presingom silno razgranate unutarnje i vrlo militantne novinarske haerteovske strukture, s udarima iz izvanjskih odavno osvojenih pozicija, od HND-a, preko civilnih parapolitičkih militantnih udruga, do državnih institucija.
Tome procesu svjedočimo danas pod upravom nesposobnog Kazimira Bačića možda intenzivnije i podmuklije nego za vrijeme Radmana ili ranije Mirka Galića, a najbolji dokaz za to je višednevno doslovno reklamiranje najavljenoga skupa prosvjeda GOOD inicijative.
Besmisleno je više nabrajati novinare i urednike prepoznate po takvom neprofesionalnom ponašanju, drskošću i otklonom od svakoga društvenoga skrupula, koji otvoreno zastupaju izrazito razaranje temeljnih vrjednota hrvatskoga naroda i izvorišta hrvatske državnosti.
Tu se odavno ne može govoriti o pojedincima, jer su pojedinci – oni koji to ne rade.
Republika Hrvatska ne može danas u takvim okolnostima pristupati toj činjenici kao problemu koji će se samoregulirati međusobnim odnosom navodno autonomnih institucija, udruženja, pojedinaca i medija, jer u takvoj nevjerojatnoj neravnoteži – nužno država mora djelovati i utjecati na stvaranje posve drugačijega okvira.
Zbog toga države i postoje.
Nije Njemačka ostavila samoregulaciji priključeno istočnonjemačko društvo, jer bi u tom slučaju golema pretežitost anticivilizacijskih struktura naslijeđenih iz komunističkoga poretka samo nastavile progresiju i potpuno gospodaranje na konkretnim istočnonjemačkim društvenim događajima i zbiljom.
Tu je, kao i svaka pristojna država, Njemačka posegnula za regulativom koja je isključila državnom prisilom destruktivne i opasne innicijative, strukture, politike i njihove nositelje na vrlo konkretan način, otvarajući mogućnost budućoj samoregulaciji društvenih, političkih i gospodarskih odnosa u toj, tada već njemačkoj pokrajini, na stečevinama koje su dokazane u razvijenim zemljama i Zapadnoj Njemačkoj – konkurentnost, izvrsnost, sloboda i odgovornost, te njemački politički patriotizam.
Zbog toga bi temeljni zahtjev svih pristojnih zastupnika u hrvatskom Saboru, jer je to već danas pitanje ne političke, nego pitanje kredibilnosti osobnoga integriteta svakoga od njih, morao biti – hitna tematska rasprava s involviranjem najširega spektra neovisnih stručnjaka o devijantnim zakonskim okvirima upravljanja HRT-om, zatim o stanju profesije na HRT-u, te o kriterijima unutarnjega ustroja i karijerne uvjetovanosti kompletne uredničke strukture, iz čega nužno mora po svemu viđenome proizići trenutna smjena kompletnoga rukvodstva ovakvoga HRT-a.
Hrvatskoj je životno nužan – lex HRT dok se ne osiguraju uvjeti normalnoga funkcioniranja te industrije informacija. Rijetki su pojedinci koji bi preživjeli pošteno vrjednovanje u uredničkoj hijerarhiji HRT-a, pogotovo u informativnom programu. Ne može se nekome kome država jamči izvantržišnu poziciju, egzistencijalni i socijalni monopol, od koga za to očekuje i odgovarajuću programsku korist i ostvarivanje nacionalnih ciljeva, prepuštati samoocjenjivanje i pravo na samoupravljanje pod idiotskim nazivom – javnoga servisa. To bi bilo usporedivo s mogućnošću da je nakon lex Agrokora, vlada donijela odluku da Todorić nastavi upravljati tim sustavom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
