Da su Saša Leković, njegov pobratim Lulić, te Pupovčeva valjda ljepša polovica Lukić ito Slavica, s kojima se čoporativno pojavljuju neki bivši ili još uvijek aktualni komentator s HRT-a, s teškim cvikama i stavom trajne žrtve pune uma koji izbija i na uši, zatim produhovljeni i proantifašizirini Drago i još Pilsel, neka skupina žonglera, zabavljača, nekakav muzejski ili čak scenski performans protoka vremena pred novim generacijama, lakše bi im čovjek našao smisao nego u ulozi novinara.
Čak bi ih lakše svrstao neutralni promatrač u nekakve bubnjare na trgovima, trubadure ispod prozora zapuštenih cura bez afiniteta za glazbu. Bog zna da svašta ima u novinarskoj branši, svašta se valja i komentira po medijima, još svaštavnije izvještava, ali takve skupine rijetko je moguće okupiti na jednome mjestu. Da sam ja na Pupovčevom mjestu, a koliko se sjećam blisko surađuju u borbi protiv ustašluka, fašizma, nasilja i čega sve ne, ja bi ih vodio na sastanak s Plenkovićem žicati struju za neko „srpsko selo“, čak i u Hrvatskoj.
Vjerujem da bi Plenković odmah zapovjedio da se takvoj skupini trenutno osigura elektrifikacija, a odmah nakon toga industrijalizacija. Pa čak i obrazovanje po Budaku i Jokiću. S obzirom da oni po definiciji njuše sve oko moći, vasti, države, da im je neka vrsta profesionalnog i etičkog gena usmjerena na trajno bauljanje prema državi, moguće ih je susresti u Saboru. Bogme, pravom pravcatom hrvatskom Saboru. I to još uvijek ne-državnom.Ovo ne-državnom ističem, kao neku vrst tamjana, ili eventualno križ, ako takva skupina mora proći, da ne bi bilo teističkog ometanja.
Ljudi su čudo. Ne možeš se na njih ljutiti, niti im čak zamjeriti što su takvi, jer valjda najmanje su krivi oni što su takvi pored živoga ministarstva kulture i to hrvatske države, njegovih funkcionera i djelatnika, a bogme i pored živih par tisuća ako je vjerovati Lekoviću – odanih članova. Ljudi biraju i dobiju svoju sliku i priliku. Samo, da ti ljudi izvan Zagreba vide tu svoju sliku i priliku, te samo pogledaju tu skupinu ingenioznih mislilaca s koščatim šaketinama i ugroženim obrijanim glavama, smrktnutim licima kako postrojeni hodaju čak i Saborom, tri metra dvojica iza dvojice od kojih jedan hoda okrenut leđima, jedan trbuhom, da imaju pregled svih zakutaka, a ženska stvorenja u toj skupini stoje sa strane otkrivajući eventualne zasjede, bojim se da bi se – ponapijali. Bar to.
Ili bi udarili u hajduke, jer jedino na taj način mogu proći valjanu inicijaciju postati kao svoje vodstvo. K’o Leković, Lulić, onaj komentator s cvikama, Drago da oprostite Pilsel, ili neka se Pupovac ne uvrijedi, njegova ljepša polovica Lukić, i to Slavica. Jer ljepša je žena od njega i gotovo.
Ali, kad izvještava Maja Sever, vijesti su i onako severizirane, pa i hateveizirane jer na njenom mikrofonu piše HRT, a kad se tome doda i štambilj od desetak kila koji vuče Drago i još Pilsel na leđima da oštambilja što Pupovac, pardon, Leković kaže, onda cijela Hrvatska ima informaciju. Ugrožena skupina i ugroza na sve strane viri.
Osjećajući i štujući tu razinu ugroze jučer je Jasen Mesić pozvao i ravnatelja policije, ali, kao da skupina sluša i kao da je njih briga. Hoće zaštitu i točka, inače će slati poziv nekom debelom Litvancu ili Estoncu, koji je u crno zavio najmanje desetak svinja majki u zadnjoj godini dana od kada je navalio ustašluk u Hrvatskoj, pa Leković čovjeka zvao u pomoć brifirajući ga autentičnim mrsom po birtijama dok su HND umovi, onaj komentator s cvikama, Drago da oprostite Pilsel, skupina vizionara kao Sever i Alfier recimo, pisali ono što će prežderani „Europejac“ nakon toga izjaviti. Kad se naspava nakon svinjocida po Lici, i to po selima bez struje. Ne znam shvaća li to nova vlast i što namjerava učiniti po tom državnom pitanju?
Blago Blagi Markoti, nesretniku koji je jednoglasno imenovan za novoga ravnatelja HRT-a, blago njemu i istodobno blago Nini Obuljen najnovijoj ministrici, blago i Jasenu Mesiću koji je jučer jedva preživio susret s ovom skupinom autentičnih novinara, nekom vrstom domorodaca profesije, doduše bez luka i strijele, pa i topuzina. Ne mogu jedino zajamčiti skupina ugroženih nije provukla kakvu samoobrambenu čakiju u džepovima pored impresioniranog osiguranja u Saboru. Blago Blagi Markoti što će uz sve probleme s kojima se već susreo u upravljanju HRT-om, imati takav izlog kakav mu radi Maja Sever. Da radi i učini čuda, može sve i crknuti radeći i on i stotine odličnih ljudi i novinara, ne samo iz HNiP-a nego čak i iz HND-a koga predstavljaju ovi gore spomenuti novinarski domorodci, o njemu će najviše govoriti Maja Sever svojim izvješćima u informativnim emisijama. A to treba provariti nekako, toliko da je i salmonela – blagoslov.
To ga dođe kao na izlogu vrhunskog dućana. Možeš imati bogovsko meso, voće ili čokolade, možeš imati nevjerojatne kreacije haljina ili odijela, ali ako pred prolaznicima i što je još gore kupcima visi u izlogu neka odrpana vrećurina, ako na kilometre smrdi ustajalo meso, ako crvi izbijaju iz voća, ništa nećeš prodati, a gazdi i poslovođama nitko neće vjerovati da su normalni ljudi, da ne kažem uspješni i pametni.
Jer, normalni ljudi su naučeni pitati također normalne ljude – zaboga kako dopuštate taj užas, pa, propast ćete, a toliko se trudite?
Točno u poziciji gazde i poslovođe takvoga dućana nalaze se danas Blago Markota novi ravnatelj HRT-a, ali i Nina Obuljen, Plenković i Petrov, koalicija Mosta i HDZ-a. Ako ne vjeruju neka pitaju Jasena Mesića što je svojim očima vidio jučer na sjednici Odbora za medije. Da se ubiju stvarno dobro radeći, da se zaklinju u dobre namjere klečeći golim koljenima na kukuruzu, ako im Maja Sever radi izvještaje, ako sudjeluje kao izvjestitelj recimo u radu Odbora za medije u Saboru, ako urla i plješće divljaštvu nekog Lekovićevoga autentičnog novinarskog domoroca Lulića, koji mrška koga stigne jer ne zna čovjek drugačije, ništa im ne vrijedi. Sve što oni naprave Maja će oseveriti i HND recimo oatentirati sve do Rume i bijeloga svijeta.
A nije lako ni Lekoviću.
Nema strašnije situacije za čovjeka kome nitko živ ne vjeruje, izuzev ove skupine koju sam uvodno predstavio, čak ni u to da su ga pokušali ubiti. Doduše, još se ne zna tko bi i zašto htio Lekovića ubiti, ali kako je njegova pozicija po antifa definiciji uvijek biti ugrožen da bi mogao dobro živjeti, dovoljno je uvažiti to da je čovjek žrtva, te da je ta skupina nekakva žrtva. Da ga čak žena, ljubavnica ili ne daj bože ljubavnik hoće smaknuti, ili još gore, kakav četnik Voje Šešelja napasti, što su sve dokazani motivi za atentate u hrvatskoj povijesti, ne vjeruje mu nitko. Žrtvuje se gdje god stigne i protiv koga stigne i on i njegovi. Ali, na vjeruju ljudi, odnosno fašisti, pa se ubij.
Eto, primjera radi, HNiP im ne vjeruje, a što je tragično za tu ugroženu skupinu, sve je više Hnipovaca, praktično u redovima, ne vjeruju im čak i osvjedočeni antifašisti, ideolozi toga pokreta, pa nekako slutim da otud među tom uznemirenom domorodačkom novinarskom praekipom tolika uznemirenost. Kad čovjek plaća, svatko želi najbolju moguću uslugu, jel tako? A oni dobrano potrošeni.
Ne znam zna li Leković prastaro pravilo, da se izvršitelji u svim ružnim epizodama žrtvuju? A njegov intelektualni potencijal, usprkos svom istražiteljskom iskustvu, te profesuri u Beogradu tko zna o čemu i protiv koga, bar perceptivno, nije dovoljan za izdići se iznad uloge banalnoga agenta provokatora, izvršitelja, operativca najnižega ranga. Za takvima nitko ne plače, a pogotovo kad postanu neugodni svjedoci u prestrojavanju iz antifa u neku ne-antifa kolonu. Možda takvi nađu svoju ulogu u stvaranju anti-ptičija gripa svijeta i društva, ali tko će to dočekati? Jer Soroš, a ni Vučić se toga još nije dosjetio. Stvari se u Hrvatskoj, koliko se god svi Pupovci i slični patrijarsi svijeta, od Preradovićevoga trga, preko Niša do Sibira trudili, ne odvijaju u pravcu kanonizacije žrtve Lekovića ili Drage, pa čak i Pilsela. Ne ide i kad se čini da juri.
Zato je mudrije na slutiti vlastitu ugrozu ili ne daj Bože smrt, jer u starom katoličkom puku postoji izreka da je zlo loše zazivati. Zna i iznenaditi.
Nesretni i ugroženi Leković vapi saborskim zastupnicima članovima Odbora, vapi gromoglasno ispod stisnutih obrva i usana nesretnicima iz HNiP-a jel’ oni razumiju da se čak i međunarodne organizacije čudom čude tom HNiP-u, ne mogu ljudi vani vjerovati da Hnipovci rade to što rade. Zamislite, usude se postojati, misliti, ne nose motke, šipke, toljage, ne prijete, ne žale se, govore, razgovaraju i ignoriraju skupinu autentičnih novinarskih domorodaca. Dragu, argentinskog Pilsela ili onoga komentatora s cvikama?!
Ne znam kamo se danas zaputila ta skupina, rade li kakav svinjocid, jesu li im stigli „međunarodni“ antifašisti, ali znam da sam ih sreo na ulici, s guštom bih pogledao pa čak i pokazao prolaznicima, kako je nekada svijet izgledao.
Samo ja sam u komfornijoj poziciji od recimo Nine Obuljen, od Andreja Plenkovića ili Bože Petrova, daleko komfornijoj od Blage Markote, jer se mogu i zafrkavati na račun takvoga svijeta koga oni zbog javne pristojnosti moraju tapšati po glavama i glumiti respekt, a ja im mogu i hoću postavljati pitanja i grditi ih zbog toga što takav polusvijet zauzima javni prostor stare europske zemlje Hrvatske i njenoga naroda. A to što moram trpjeti na Televiziji severiranje svijeta od Maje televizijske, ipak je puno bolje nego bojati se batina svake večeri kad je Stipe Alfier vodio Dnevnik.
Odgovor znatiželjnim čitateljima na naslovno pitanje – Strpati ih u muzej uz kontrolirani svinjocid i rakiju, te besplatne karte studentima novinarstva za suočavanje s prošlošću. Na njoj se najbolje uči, a znanju je uvijek inspiracija tuđa glupost.
Hrvatski novinari i publicisti oglasili se povodom Lekovića i sukoba na Odboru za medije
Tekst se nastavlja ispod oglasa
