Srpska ugroženost u Hrvatskoj je očito nedvojbena, pa je valja odmah početi liječiti. Činjenica je da dosadašnji načini liječenja već više od stoljeća nisu bili uspješni.
Neupitnost je izgleda višestruka.
Tako kaže izvješće State Departmenta o stanju vjerskih sloboda u Hrvatskoj, koje je doduše napisano u zagrebačkom veleposlanstvu Sjedinjenih država, po svemu poznatom uz šljivovicu, svinjetinu i „Jandrino jato“, a tako kaže i sudionik vladajuće većine i jedan od nekoliko službenih temelja hrvatske državne stabilnosti danas – Milorad Pupovac.
Doduše nisu navodeći ugroze vjerskih sloboda djelatnici buzinske Amerike naveli ni jedan primjer brijanja nekog SPC paroha ili ne daj Bože Porfirija, pa nije jasno što je u toj ugroženosti vjersko, jer su bradurine izgleda jedini preostali znak duhovnosti te Crkve, ali – neka im bude.
Kad se netko smatra ugroženim i ima svjedoka, onda je valjda ugrožen.
To je stari antifašistički princip.
A tek, kako ne vjerovati vladajućem – Miloradu?
Svojoj rođenoj državi!
Pupovac u beogradskim medijima ističe da je pogotovo nakon oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču u Haagu situacija za Srbe postala gotovo nesnošljiva u Hrvatskoj, a posebno apostrofira hrvatski ulazak u Europsku uniju kao dodatni okidač za procese ugrožavanja Srba, te navodi da je s ta dva događaja praktično „zaustavljen napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj”.
Sad vi zamislite što su sve izgubili, a što još nisu ostvarili, a planiraju.
Pa ne zaplačite!
Treba li polemizirati s očitom činjenicom iz njegovoga naglaska da je sreća Srba u Hrvatskoj i njihova manja ugroženost, jer potpune nema ni u kakvoj Hrvatskoj, ovdje implicitno ovisila od nužnosti da se osudi generale hrvatske pobjedničke i oslobodilačke vojske zbog toga što su se usudili vođeni ondašnjom državnom politikom osporiti pravo Srbima na okupaciju trećine Hrvatske i ostvarivanje zacrtanih prava putem nekoliko desetina tisuća zločinčića, te na još jednoj krivotvorini – započne graditi njihova svjetlija budućnost?
Ne treba.
Zatim Milorad kuka da se ćirilica u Hrvatskoj naziva agresorskim pismom, te da je zbog toga potpuno zaustavljena službena uporaba ćiriličnog pisma i srpskog jezika. Uz to, kako se ne bi odmakao od egzistencijalnih problema, jer ni Srbi ne mogu prazna trbuha iako su nebeski narod, Pupovac vidi i sustavno zapostavljanje „u ratu devastiranih srpskih sredina“, te sve zajedno zaokružuje opasnom prijetnjom asimilacijske politike u Hrvatskoj koja valjda podmuklo onemogućava antiasimilaciju Srba i njihovo zadržavanje u nekakvom posebnom okviru, izvan standardnih društvenih tokova.
Negdje između neba i zemlje.
Treba li nekome analizirati značaj sintagme „u ratu devastiranih srpskih sredina“, s posebnim naglaskom na eksplicitnu krivnju Hrvatske zbog oslobađanja svojih teritorija, koje Pupovac i u ovome kontekstu naziva – srpskim sredinama?
Ne treba.
Hajde onda da se malo osvrnemo na tu srpsku ugroženost u Hrvatskoj, kad je toliko svakodnevno i danas prisutna.
Svjetovi se mijenjanju, države, civilizacijski okviri, ali – Srbi ostaju ugroženi.
Još u doba mađarskog bana Khuena Hedervaryja Srbi su praktično plebiscitarno podržavali Hedervaryja i bili mu glavni politički oslonac u Hrvatskoj. Zatim su nakon proglašenja zajedničke države s Hrvatima, s njihovim monarhom na čelu, s golemom dominacijom Srba u žandarmeriji, vojsci, diplomaciji, javnim službama, sudstvu, te uz nezapamćen teror nad svim slobodoljubivim hrvatskim intelektualcima, političarima i društveno relevantnim osobama, te običnim narodom, koji je eskalirao ubojstvima hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, još snažnije isticali svoju ugroženost i njome opravdavali zla koja su činili.
Što su njihove politike i institucije više zla činili, Srbi su bivali sve ugroženiji.
Nakon toga su do početka Drugog svjetskog rata opet bili pojačano ugroženi, iako je teror praktično u potpunosti njihove države bivao sve veći, a zla su se nad hrvatskim ljudima već mjerila u tisućama ubijenih, zatim desetinama tisuća prognanih, zatočenih i izloženih državnom ali i neformalnom, onome susjedskom teroru.
Tisuće je svjedočanstava o tome.
Zatim su uoči proglašenja NDH u travnju 1941. godine u ratnom metežu pobili Hrvate kod Bjelovara, pa su dan nakon proglašenja NDH nasrnuli na mostarska naselja u Hercegovini, Cim i Iliće, pobili sve što su zatekli, popalili i opljačkali, pa su nakon prvih reakcija tek proglašene hrvatske države i kontraudara tzv. divljih ustaša, nasrnuli na području oko Srba na Hrvate, pobili i poklali, popalili i masakrirali stotine i tisuće Hrvata i tadašnjih muslimana Hrvata.
Pa su svoju ugroženost multiplicirali nakon kraha NDH kroz osvetničko ubijanje stotina tisuća Hrvata, civila i vojnika, zauzeli su golemom neproporcionalnom nadmoćnošću tadašnju SFRJ, a pogotovo SRH, toliko da je recimo izraz njihove ugroženosti bilo preko šezdeset posto milicije u Hrvatskoj, preko osamdeset posto JNA kadrova u Hrvatskoj, preko četrdeset posto svih dodijeljenih društvenih stanova, više od šezdeset posto svih mirovina prema ratnim zaslugama nakon Drugog svjetskog rata, a nadmoć u ostalim sektorima, prije svega obrazovanju, znanosti, kulturi i medijima, te gospodarstvu mjerila se neviđenom neproporcionalnošću ponajprije u rukovodnim odjelima prema većinskom hrvatskom narodu.
Pod stalnim pritiskom ugroženosti, Srbi su u socijalističkim industrijskim gigantima, primjerice u Sisku ili Vukovaru zauzimali preko devedeset posto rukovodećega kadra, a novoformirane tvornice bile su ulaznice za ciljano mijenjanje etničke karte Hrvatske. Najbolji primjer je Petrinja, koja je uoči Drugog svjetskog rata imala većinsko hrvatsko katoličko stanovništvo, da bi uoči agresije na Hrvatsku devedesete Srbi činili većinu u tom mjestu, kao i u tamošnjoj mesnoj industriji.
Takav rukopis je bio izrazito pravilan u cijeloj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao slučajno, točno prema zamišljenim granicama velike Srbije.
Pa je ta ugroženost, koja nije prestajala usprkos svemu naznačenom i s vrtoglavim širenjem državnih ustupaka na račun hrvatskoga naroda, nego je postajala sve izraženija i sve naglašenija u političkim i javnim sferama ondašnjega društva, dovela do otpora i ustanka protiv proglašenja samostalne Hrvatske devedesetprve godine, pa se iz te ugroženosti izrodio progon više od tristo tisuća Hrvata s okupiranih prostora i to bez ispaljenoga metka, s izuzetkom Vukovara nakon masakra pred očima cijeloga svijeta; pa je zbog te ugroženosti pobijeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oko dvadeset i pet tisuća Hrvata, zatim protjerano iz Republike Srpske bez ikakvih ratnih aktivnosti na golemoj većini teritorija oko dvjesto tisuća Hrvata katolika, preko sedamsto tisuća muslimana Bošnjaka, pobijeno više od stotinu tisuća Bošnjaka. Pa je zbog iste ugroženosti iz Vojvodine protjerano preko četrdeset tisuća Hrvata.
A onda je Hrvatska možda i po prvi put u povijesti odnosa sa Srbima odlučila povesti računa o svojoj ugroženosti, pa oslobodila svoj međunarodno priznati državni teritorij.
I nakon toga je srpska ugroženost eskalirala.
Sve do danas.
Iako je Republika Hrvatska, valjda svjesna te mitske ugroženosti oslobodila svake kaznene dogovornosti desetine tisuća sudionika neviđenoga zla nad svojim narodom, čak i besramno abolirala ortodoksne zločince, amnestirala njihove vođe od svake, a pogotovo političke odgovornosti, propustila do danas ispostaviti civilizacijski obavezne račune za počinjene štete koje se mjere stotinama milijardi eura, osigurala Srbima sve od reda sudionicima agresije na različite načine golema sredstva za povratak u Hrvatsku, dala im državljanstvo koje su odbijali spremni na sva jedva zamisliva zla negirajući ga, danas im ta Hrvatska isplaćuje i dalje desetine tisuća navodnih antifašističkih mirovina po Srbiji i Republici Srpskoj, i to tako da čak i unuče ortodoksnog četnika koga je nakon smrti netko uklesao u jasenovački spomenik, danas ima mirovinu iz Hrvatske.
Razuman bi čovjek pomislio da je to dokaz da nema ugroženosti!?
Ha, nije.
Uvijek se može više, bolje, brže, jače, zar ne?
Tako hrvatski državni i nacionalni način liječenja srpske ugroženosti dobiva svoje olimpijske razmjere, obilježje neke sumanute utrke samih sa sobom, pri čemu nekakav Srbin uvijek sjedi negdje iznad Hrvatske i urla – nije dovoljno, ili njegov petokolonaški satelit sliježe ramenima i govori – nije loše, ali…..
Kad veće govorimo o senzibilitetima, valja imati na umu da svaki razborit Hrvat točno tako doživljava tu tragikomediju sa srpskom ugroženošću u Hrvatskoj.
A dokazi svakodnevno pristižu.
Primjerice, sutkinja šibenskog prekršajnog suda neki dan povodom pitanja o navodnoj kazni Marku Perkoviću Thompsonu zbog prošlogodišnjega nastupa u Kninu, kaže da sam po sebi „Za dom spremni“ nije zabranjen, ali, ako se usprkos tome netko osjeća ugroženim, ako taj pozdrav ili bilo što drugo, u čovjeku, tko god on bio, izaziva strah, osjećaj ugroženosti, sud mora kazniti počinitelja!?
Točno tako je pravo u Hrvatskoj tumačila sutkinja koja predstavlja – hrvatsko pravosuđe.
Bez ikakve državne, stručne ili javne reakcije!?
Treba li napominjati da je to tumačenje izravan pravac širenja i institucionaliziranja osjećaja ugroženosti i njegove političke zlouporabe do neslućenih razmjera, da ne postoji baš ništa što se ne može tako inkriminirati, te da je tako Hrvatska širom otvorila vrata – divljanju zla u vlastitoj utrobi?
Nadam se da ne treba.
Jesu li onda na temelju svega što smo naveli, te tisuća stvari koje nismo naveli, Srbi ugroženi u Hrvatskoj?
Jesu!
Razlozi?
Sam pojam Hrvatska, postojanje toga pojma, postojanje sadržaja toga pojma, opstajanje i najmanjega znaka hrvatskoga nacionalnog identiteta, ciljeva, interesa, ponosa, dostojanstva, časti, spremnosti na zaštitu i obranu svojih civilizacijskih stečevina i prava.
To su sve stvarni razlozi ugroze Srba, a ne ovi koje je Pupovac naveo.
Kako se dakle postaviti prema takvoj ugroženosti i kako ju izliječiti?
A mora se.
Jer povijest srpske ugroženosti u Hrvatskoj je izrodila neviđene nesreće hrvatskoga naroda, neviđene pokolje, brutalne nasrtaje, te državne progone između ratova.
I opet će.
Jer tomu služi.
Zato tu ugroženost hrvatska država, kad ju već imamo – konačno mora otkloniti.
Za početak valja jasno reći da sve što politički i javno zastupa Pupovac, država u Hrvatskoj mora odmah – žestoko početi ugrožavati, do eliminacije. Jer Pupovac u ime srpske ugroženosti i srpskih prava u Hrvatskoj surađuje sa svim mogućim inicijativama, svim sotonskim nakanama, od razaranja same esencije čovjeka kroz razvoj genderizma, afirmaciju seksualnih izopačenosti, uništavanja obitelji, braka, vjerskog i racionalnog određenja čovjeka, prirode ljudskih odnosa, preko veličanja evidentnoga i dokazanoga zla kroz povijest, do afirmacije još svježih zala protiv hrvatskoga naroda.
Nema baš ničega što na bilo koji način ne pokušava razoriti bar mrvicu Hrvatske, da to Pupovac objeručke ne prigrli i podupire.
Ničega.
To zato i jest ugroza.
Jer od bolesti kolektivnoga duha jednoga naroda nema opasnije ugroze po taj narod, ali i po okolinu.
Prvo valja liječiti tu ugrozu, a ako ne ide, ili pacijent ne prihvaća, države koriste silu, jer im je imperativ prvenstveno od te ugroze ili bolesti zaštititi svoj narod i svoja društva.
To je kao liječenje od raka.
Nema pogađanja.
Liječenje ili smrt.
Svaki razuman liječnik će suočen sa zloćudnim stanicama raka u organizmu predložiti, usuglasiti sa strukom i sa znanošću kirurško odstranjivanje, zatim kemoterapiju kombiniranu s čitavim nizom terapijskih elemenata.
Valja naravno, ustvrditi neupitno da je stanica pod analizom – stanica raka.
Samo idiot ne vidi da je sadržaj pojma Milorad Pupovac u društvenom i političkom smislu doslovno rak u Hrvatskoj.
Valja odmah jasno reći da su ćirilica, petokraka, svi simboli Jugoslavenstva, šubara, srpska zastava, tri prsta, SPC u Hrvatskoj, čitav niz spomenika, povijesnih krivotvorina počevši od Jasenovca preko stotina jama i jamica, do Srba, zatim pokušaji krivotvorenja oslobodilačkoga domovinskoga rata i njegovih uzroka i posljedica u Hrvatskoj – doslovno, stvarno i simbolički sve agresorsko.
I simboli zla u ovome trenutku.
Zašto?
Jer se agresor služio srpskim jezikom i pismom za zaluđivanje i pokretanje Srba u zločin, na tom jeziku i pismu su se opravdavali zločini i još se pravdaju, sa srpskim i jugoslavenskim znakovljem se označavalo osvojena mjesta i mjesta stradanja tisuća i tisuća Hrvata, kao srpske zemlje.
S tim jezikom, pismom, simbolima se sklapalo savez sa sotonom, koji nikada nije razvrgnut, nego ga se i dalje predstavlja i nameće na tisuće načina kao – nužnost onome kome se čini zlo tim savezom.
Da bi se očistili ti simboli, točno onako kako se od svakoga zla očistio „Za dom spremni“ u oslobodilačkom domovinskom ratu, nužno je da srpski narod, a u ime njega njegove najvažnije institucije, SPC, država, sve društvene i nacionalne organizacije bez relevantnog izuzetka – prihvate odgovornost za zla koja su nanosili hrvatskom narodu i to javno urbi et orbi počnu materijalno dokazivati. Ponizno i civilizirano.
S kajanjem koje omogućuje oprost!
Tko dakle i kako treba izliječiti srpsku ugroženost u Hrvatskoj?
Hrvatska država.
Smije li biti ikakav razlog ili opravdanje za održavanje i podržavanje te ugroženosti?
Ne.
Nema nikakvoga ni pod kojim razumu prihvatljivim uvjetima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa