Prateći samo najvažnije signale aktualnih nacionalnih događaja, ako će čovjek ozbiljno, dubinski zarezati ispod njihove slike u javnosti, nužno se izlaze riziku poistovjećivanja s gunđalom kome baš ništa ne valja. Ali, vrijeme je takvo da je taj, pa i još veći rizik nužno preuzeti ako se hoće odgovoriti minimalnim kriterijima novinarstva.
Uz sve ostalo, tijekom zadnjih dvadesetak dana, što kroz raspravu u uredu Predsjednice, što preko Svjetskih igara mladih, pa do zasjedanja rukovodstva Hrvatskog svjetskog kongresa i njihovih javno promoviranih stavova, u prvi plan je ponovo došlo hrvatsko iseljeništvo.
S tugom moram reći, analizirajući dostupno, da je politička sintagma “hrvatsko iseljeništvo” sadržajno prerasla u stadij obične floskule.
Evo zašto.
Analiza javno dostupnih zaključaka sa zasjedanja i rasprava kod Predsjednice svodi se na to da povratnici iz iseljeništva u Hrvatskoj imaju prilagodnih i svih drugih problema. Od viška administracije, nekonkurentnih formalnih uvjeta poslovanja, zapuštenosti sustavnog odnosa prema poslovnoj inicijativi, do stalnih apela i očekivanja da država nešto učini s tim u svezi.
Naglašavam ovdje jednu riječ – apeli.
Državi.
I naglašavam da se na taj skup nije trebalo pozivati povratnike, jer baš svi problemi koje su oni mogli istaći su tipični za većinu ljudi u Hrvatskoj.
Svjetske igre mladih ne mogu po definiciji biti ni loše ni beskorisne. I nije to zbog toga jer se mladi Hrvati iz cijeloga svijeta druže, upoznaju fizički i iskustveno svoju pradomovinu te ostvaruju međusobne osobne veze i odnose.
Iako je i to bitno.
Takve igre bi bile zgodne da se i ne radi o Hrvatima. Jednostavno, upoznavanje i zabava ljudi je lijepo, odnosno lijepa. U ostalom, bolje igra nego rat, zabava nego poprijeki pogledi.
Te igre servisiraju stotine ljudi, ulažu se obavezno prilični resursi, dio administracije se uz sve oko iseljeništva profesionalno bavi time, pa je kao i u svemu u što država ulaze resurse nužno postaviti konačno pitanje ostvarene svrhovitosti i konačnog političkog cilja.
Jer, što god država radi, svaki cilj je po definiciji – politički.
Inače je neopravdan, a ako nije jasan politički cilj, može biti i podmukla, skrivena i opasna namjera.
Što je politički cilj tih igara?
Pokazati da Hrvat iz Australije smije doći u Hrvatsku?
I da se ta razina predstavi kao postignuće zajedničke težnje za stvaranjem hrvatske države?
Ako je to, a jest po dometima, za takvu sljubljenost iseljeništva i države nije trebalo proliti kap krvi.
Hrvatski svjetski kongres, a nije to prvi put, traži da se poveća broj zastupnika iz iseljeništva i kao minimalnu mjeru predlažu izjednačavanje s brojem zajamčenih mandata hrvatskih Srba!?
Stvarno se čovjek mora pitati, jesu li ti ljudi normalni i imaju li minimum svijesti i znanja pod tim zvučnim nazivom, o tome – tko su!?
Koga ili što predstavljaju!
Naime, u njihovim dokumentima piše da predstavljaju sve hrvatske iseljeničke udruge diljem svijeta, a to bi značilo da u organizacijskom smislu zapravo čine reprezentaciju oko tri milijuna Hrvata od kojih su gotovo svi izravno ili u drugoj i trećoj generaciji sljedbenici oko 2,8 milijuna Hrvata koje su antihrvatski režimi tijekom XX. stoljeća ili protjerali ili potakli na iseljavanje.
Hrvatski svjetski kongres dakle od samostalne države koja se ustavno odredila državom hrvatskog naroda traži, moli, blamira se moljakajući isti status s Pupovcem i njegovim pajdašima koji potpisuju taj epski progon i pogrom.
Ne znam shvaćaju li da to što traže, traže od Milorada Pupovca.
Ni više ni manje, jer on je vlast.
Državnim nakaradnim rješenjima on je preuzeo državu koja pripada njima.
I razgovori kod Predsjednice, i Svjetske igre mladih a pogotovo zasjedanje Hrvatskog svjetskog kongresa samo potvrđuju da je i iseljeništvo, kao i država danas, posve na folklornoj razini definiranja statusa milijuna Hrvata izvan zemlje, te da niti ne pomišljaju pozabaviti se jednim jedinim temeljnim problemom – obavezne ustavne integracije tih ljudi u državni poredak.
U državu.
Čudi me da u uredu Predsjednice ne shvaćaju razliku između folklora i političkih floskula i elementarne nužnosti, pogotovo što znam da su ih ozbiljni ljudi upozoravali na to, primjerice Nikola Štedul u programskim pismima i zato što danas u Hrvatskoj jedino Kolinda Grabar-Kitarović daje kakvu takvu nadu da se s njom o tome može razgovarati.
Ne može naime Hrvat, gdje god bio, pristajati na to da izgubi izravni instrument upravljanja svojom državom, da ga prepusti bilo kome, pa onda pristajati na moljakanje za mrvice, umjesto da sam odlučuje o sebi.
Zahtjev za više iseljenika u Saboru je smijurija, koja se može usporediti sa svojevremenim pokušajem usvajanja Zakona o iseljeništvu. To je pristajanje na proglašavanje drugačijim, a to po prirodi realnih odnosa u današnjoj Hrvatskoj čini idealan poligon raznim Klasićima i Markovinama da to drugačiji drže pod stalnim presingom ustaštva i fašizma.
Zaboga, nije iseljenik medvjed ili vuk, to je hrvatski državljanin koji ima svoju državu, ima ustavna prava, ima povijesna prava, ima sve važeće svjetske konvencije i pravni poredak u Europi, koji mu jamči – potpuno ostvarivanje političkih prava.
A jedini put za to je izborni zakon koji će to omogućiti svakom Hrvatu na jednak način, pri čemu mora nestati politička podjela na nekakve iseljene i tuzemne Hrvate.
Ta podjela, u kakav ju god celofan upakirali, znaci ni više ni manje nego čistu suglasnost s pogubnim posljedicama antihrvatskih politika.
Svi ovi događaji koje smo naveli otprilike znače kao da čovjeka smjestimo u nešto što se naziva zgrada, nema prizemlja i prvoga kata, a on je na drugom katu u zraku i ljulja ga egzistencijalno svaki maestral.
Pristajući na to nikada se ne može ništa promijeniti, niti se sa zahtjevima iz toga položaja nešto vrijedno može ostvariti.
Pristajući na to pristaje se na nepolitički status, a bez političkog statusa ne može se govoriti o pravima.
Samo o milostinji i to od onoga tko te je izbacio iz tvoga doma i moliš ga da ti dobaci komadić tvoga kruha kroz prozor, prihvaćajući to kao sudbinu.
To je sraman status, takvo pristajanje je izravno protivno i ljudskoj i božjoj prirodi.
To je domet mede u cirkusu s kojim se ljudi slikaju, dragaju ga, ali između njih trajno ostaju čelične šipke.
Između današnje hrvatske državne politike i iseljenih Hrvata i danas stoje čelične ograde koje su izgradili režimi prve Jugoslavije i Titove Jugoslavije, samo za razliku od odnosa tih režima prema Hrvatima izvan tih ograda, postoji više vrata za dodire i kontakte, i, ne šalju se ubojice na njih.
Sve ostalo, ono esencijalno, a to su politička prava, je potpuno isto.
Tim ljudima treba vratiti ta prava.
A oni to moraju tražiti.
Jedino to.
Jer, hrvatsko iseljeništvo ima instrument, to je sadašnjih pola milijuna izbornih glasova, a pripadajućih i trenutno neostvarivih vise od dva milijuna, koji neće nikoga moliti, nego će biti odlučujući za formiranje državne vlasti i uređenje države.
Na to imaju pravo, to je bit stvari.
Jedino na taj način, s takvim zahtjevom i to ne samo prema državnim institucijama Republike Hrvatske, nego i prema međunarodnim pravnim institucijama, Hrvat izvan Hrvatske dolazi u poziciju utjecati na stranačke političke programe, na izborne liste, na afirmaciju znanja, poštenja, valjanosti, jedino na taj način može utjecati na formiranje vlasti.
Jedino na taj način i samo preko izbornog zakonodavstva može ostvariti svoje osnovno pravo, odlučivati a ne moliti.
Odlučivati o statusu Milorada Pupovca, a ne moliti ga kao kriterij hrvatske države.
Dok se god tako ne bude ponašao Hrvatski svjetski kongres bit će u funkciji održavanja izrazito štetne političke floskule i služit će s jedne strane navodnim državotvorcima za slikanje i obmanu, a s druge strane onima koji su ih prognali, kao ustaška fatamorgana u političkoj pustinji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
