Medijski linč na novog ministra kulture dr.sc. Zlatka Hasanbegovića ne prestaje. Njegovo je povlačenje kandidature u petak u Saboru tražila oporba, a on sam je izjavio kako sve što se događa ima elemente ideološkog linča, a nema uporište u činjenicama. U cijelosti prenosimo komentar jednog polaznika zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji se sinoć samoinicijativno javio našoj redakciji:
Teče i teče, teče još jedna medijski generirana „kontroverza“. Najnoviji antagonist uvijek budnih promicatelja i čuvara jugoslavenskih vrednota novi je ministar kulture, povjesničar Zlatko Hasanbegović, koji ne samo da se usudio dovesti u pitanje konstituirajuće aksiome virusnog titoizma, tog, i danas, nažalost, u medijskom prostoru nezaliječenog fenomena, utemeljenog na zastrašivanjem i tajenjem zločina utuvljenoj dogmi o partizanskoj nezabludivosti, nego i ustvrditi da je, kako su potresenim glasovima ovih dana prenosili izvjestitelji Hrvatske televizije, jedini temelj moderne hrvatske države odbacivanje jednostranačkih spona bivše federacije i pobjeda u obrambeno-oslobodilačkom Domovinskom ratu.
Nakon što smo se u prethodna 24 sata, posredstvom marnih istraživačkih novinara nebrojenih portala koji inače izvještavaju o „top 5 najbizarnijih porno filmova iz ’70-ih“ i tome kako je prošlog tjedna „bugarski vojni avion ganjao NLO“, uvjerili da je ministar Hasanbegović mračan sljedbenik Ante Pavelića i nesposobni prepisivač životopisa, za što su krunski dokaz nepostojeći portali, izjave izvađene iz konteksta i navodno krivotvoreni dokumenti koji zapravo i nisu krivotvoreni (za svaki slučaj potkrijepljeni potpunim izmišljotinama), čini se da nam ne preostaje ništa drugo nego čekati nove mentalne delikte iz svakodnevnog života Zlatka Hasanbegovića, koje će nam zasigurno u velikom broju početi podastirati profesionalni čitači misli i lovci na ustaše, ali, kako se čini, i na masonske piramide sa svevidećim očima, koje utjelovljuje nekolicina naših nesretnih političara i svima dobro znanih kolumnista i analitičara iz najtiražnijih medija, što audiovizualnih, a što tiskanih.
Dok, dakle, iščekujemo nove misaone zločine ministra Hasanbegovića, a u svjetlu neprestano prizivanih povrataka 1941. i 1945. godine, predlažem svekolikim tumačima hrvatske političke zbilje da se još jednom, barem nakratko, prisjete čuvenih izjava Stjepana Mesića, našeg „doživotnog bivšeg predsjednika“, koji je za profesionalnog posjeta Australiji ranih 1990-ih javno izrekao kako je Hrvatska jedina dvaput pobijedila u Drugom svjetskom ratu: „Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom“.
Hasanbegovićeva, pak, poruka, koja se može – izravno i bez prevelikog intelektualnog napora – iščitati iz izjave kako je „Domovinski rat jedini u 20. stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska“, glasi da smo mi, Hrvati, u Drugom svjetskom ratu zapravo dvaput izgubili: prvi put 1941., kad su nam Sile Osovine, kao Hitlerovim poslušnicima – kako Mesić kaže – „priznale hrvatsku državu“; a izgubili smo i drugi puta, jer smo se poslije rata našli za stolom sa Staljinom, zastupani od njegova „najvećeg sina“ i najboljeg učenika Josipa Broza, a kasnije i s afričkim i inim diktatorima, među kojima je, kako napominje Hasanbegović, bilo i kanibala. Izgubili smo jer su nam temeljna ljudska prava sustavno (i ustavno) zatirana od 1941. do 1945., pa onda, u drugom navratu, od 1945. do 1990. godine te prvih hrvatskih demokratskih izbora i Božićnog ustava.
Zapitamo li se, nakon ovog malenog podsjetnika na ideološka zastranjenja gospodina Mesića, kako je moguće da je on danas od tzv. antifašističkih udruga i njihovih vremešnih pitomaca kovan u zvijezde, i kako uopće ima obraza dijeliti lekcije o bilo čemu, a napose o koketiranju s fašizmom, mogli bismo doći do zaključka da tipu ljudi kao što su gospodin Mesić i njegovi politički saveznici nije stran sustav mišljenja koji je George Orwell u svojem klasiku 1984. nazvao duplozofijom – riječ je o sposobnosti za duboko vjerovanje u dva proturječna zaključka, pa i u dva suprotstavljena ideološka obrasca, kao i za prebacivanje – po potrebi – s jednoga na drugi i natrag.
Nasuprot takvom primjeru, u Hrvatskoj, nažalost, prečestog konformizma, kako u političkim, tako i u intelektualnim krugovima, u našoj se visokoj politici odjednom pojavio i gospodin Hasanbegović. Kakav će biti kao ministar kulture, to ćemo vidjeti, ali ono što je sigurno jest da je svojim dosadašnjim radom i izjavama pokazao zavidnu razinu beskompromisnosti u zastupanju svojeg mišljenja, otvorenost neortodoksnim stavovima, kao i nepodlijeganje nametnutim predrasudama te dosljednost kakvu ljudi poput gospodina Mesića vjerojatno nikada neće moći pojmiti. Nadajmo se da je ovo znak da do smjene generacija ipak dolazi, čak i u ponajsporije mijenjajućem segmentu hrvatskog društva, naime politici, i da će na mjesto mesićevskog oportunizma doći do hasanbegovićevske sklonosti propitkivanju nikada ugaslih problema hrvatske prošlosti i sadašnjosti.
