Matija Štahan: Postoje li u Hrvatskoj demokršćanstvo i narodnjaštvo?

Foto: narod.hr

Prateći medije, ali i osluškujući kako se predstavnici različitih političkih opcija u Hrvatskoj sami deklariraju, postaje jasno da je u domaćem, ali i stranome javnom prostoru već odavno došlo do pojmovne konfuzije kada je potrebno definirati različite političke i svjetonazorske fenomene. Osim „ljevice“ i „desnice“, izraza koji već dugo mogu značiti štošta, a često ne znače ništa, HDZ se, kao politička opcija koja u posljednje vrijeme s barem relativnom većinom pobjeđuje na gotovo svim izborima, u zadnjih godinu-dvije ponovno počeo predstavljati „narodnjačkom i demokršćanskom strankom“.

No što bi taj spoj narodnjaštva i demokršćanstva trebao značiti i u kojoj su mjeri demokršćanstvo i narodnjaštvo komplementarni, a u kojoj su suprotstavljeni, i – što je, uostalom, i najvažnije – koje je izvorno značenje tih pojmova, te kakva im značenja danas pridaju protagonisti hrvatske političke scene?

Demokršćanstvo u načelu podrazumijeva utemeljenje društva u kršćanskim vrijednostima. U političkom životu Europe ono se javlja u 19. stoljeću, profilirajući se kao ideološki antipod socijalizmu i liberalizmu. Nakon Drugoga svjetskog rata demokršćanske stranke ulaze u skupinu najznačajnijih stranaka u nekoliko zemalja, od Italije do Njemačke.

Demokršćanstvo u Hrvatskoj nije uhvatilo dubljeg korijena niti nakon uvođenja višestranačja, dok se glavnina ključnih stranaka prije Drugoga svjetskog rata također ne može nazvati demokršćanskom, premda su se mnoge od njih, poput Starčevićevih pravaša ili Radićevih seljaka, nalazile u naizgled paradoksalnom položaju afirmacije kršćanstva, ali s antiklerikalnim predznakom. Svojevrsni kontrapunkt toj ideološkoj poziciji predstavlja upravo uloga narodnjaka Josipa Jurja Strossmayera.

Iako se o vrsti kršćanstva kakvu zagovara, primjerice, Kršćansko-demokratska unija Angele Merkel, čija politička agenda nije nužno u skladu s naukom Katoličke crkve, može raspravljati, činjenica je da su kršćanska načela na kojima se temelji demokršćanstvo razmjerno transparentna, kao i da ih se, napose u katoličkom kontekstu, ne može onako lako iskriviti kao što je to slučaj s nekim drugim ideološkim odrednicama, poput, primjerice, nejasnoga narodnjaštva.

U povijesnome smislu, narodnjaštvo se u Hrvatskoj pojavljuje u 19. stoljeću, u okviru hrvatskog narodnog preporoda, dok su najistaknutije figure Narodne stranke bili Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski i Ivan Mažuranić, kojemu se kasnije pridružuju i Franjo Rački te Strossmayer. Stranku koja je u pretprošlome stoljeću u Austro-Ugarskoj zastupala hrvatske interese – naravno, manje beskompromisno od Starčevićevih pravaša – danas vode Ivan Vrdoljak, Vesna Pusić i Anka Mrak Taritaš, pozivajući se pritom na isto „narodnjačko“ nasljeđe kao i predsjednik HDZ-a Plenković.

Podrobniju elaboraciju narodnjaštva, premda ga Andrej Plenković, kao i svoju stranku, u govorima uvijek vezuje uz demokršćanstvo („Svoje djelovanje HDZ, kao dio obitelji Europske pučke stranke, nastavlja njegujući narodnjačku i demokršćansku baštinu te univerzalna humanistička načela“), možemo potražiti u novinskim razgovorima s Vladimirom Šeksom, koji u medijima slovi kao neformalni savjetnik hrvatskog premijera:

„Potpuno je prirodno da jedna velika politička stranka poput HDZ-a pretendira zauzeti cijeli politički prostor i biti reprezentant svih socijalnih slojeva. I socijalističke i demokršćanske stranke imaju ideal da upiju sve iako znaju da je to nemoguće. Programi tih stranaka žele zadovoljiti sve, i poslodavce, i radnike, i seljake… Zato su to narodnjačke stranke”, rekao je Šeks 2016. godine za Večernji list.

„Ona u sebi uključuje i ljevicu, i centar, i desnicu. Na svakom od tih polova postoje različite nijanse, nešto što je jače desno, srednje desno, blago desno, a te su nijanse personificirane u određenim osobama. Tako je i na ljevici i na centru. Postoje neki koji u sebi imaju više konzervativnoga i neki s više liberalnoga. To je jedan amalgam svake narodnjačke konzervativne stranke. One imaju svoje desno i lijevo krilo i protagoniste s oštrijom retorikom i shvaćanjima u tom jednom konglomeratu“, zaključio je tada Šeks.

Sudeći po ovim rečenicama, čini se da Šeks narodnjaštvo prvenstveno percipira kao okvir koji teži obuhvatiti sve društvene slojeve, pri čemu je ideologija sporedna, pa onaj temeljni, svjetonazorski vid pojedine stranke može biti i demokršćanski i socijalistički. Upravo taj fenomen „narodnjaštva“ kao pseudoideološkog konstrukta suvremenim političkim strankama može postati alibijem za ignoriranje volje naroda i fokusiranje na vlastite uskostranačke, klijentelističke ili bilo kakve druge interese. Zbog toga se, u praksi (su)upravljanja zemljom, HDZ i HNS suštinski ne razlikuju niti približno onoliko koliko su oprečni u svojoj predizbornoj retorici.

Ispražnjeno od svakog supstancijalnog sadržaja, narodnjaštvo u današnjemu kontekstu postaje pojam u koji svatko može upisati značenje kakvo želi, bilo ono pozitivno ili negativno. S druge strane, možda su upravo oni aspekti istinskoga demokršćanstva koji su obvezujući – te kojima se ne može tako lako manipulirati – glavni razlog što se niti jedna značajna hrvatska politička stranka od pojave demokracije pa do danas nije takvom deklarirala, uz iznimku HDZ-a kojemu, Šeksovim poučkom, narodnjaštvo služi kao instrument neutralizacije demokršćanstva.

Jer istinski demokršćanska stranka trebala bi imati nedvosmislena stajališta o svjetonazorskim temama koje dijele društvo, kao što je pitanje pobačaja, status braka, ili problem rada nedjeljom. Dakle, kada čelnik kakve stranke za nju kaže da je ona „narodna“ ili „narodnjačka“, on time o toj stranci ustvari ništa nije niti rekao. Onaj oportunistički cilj eksploatacije takvih pojmova kroz žongliranje nerijetko arhaičnom političkom terminologijom zapravo je zahvatiti različite sfere društva, i iz svake od njih iscrpsti ponešto glasova.

Budući da je već godinama očevidno kako, neovisno o stranačkoj pripadnosti, svjedočimo sve većem otuđenju političkih elita od puka, čega su simptom i stranke-pokreti poput Mosta ili Živoga zida, jasno je da se takvo stanje može promijeniti samo većom participacijom naroda u kreiranju političke stvarnosti, bilo preko civilnih udruga – koje također monopolizira niz ispremreženih interesnih, pa i parapolitičkih skupina – ili društvenih inicijativa u skladu s načelima izravne demokracije, kao što je referendum.

Sve veći broj takvih poteza i inicijativa, manifestacija autentičnog narodnjaštva, pored uspostavljanja novih političko-stranačkih konstelacija, možda protrese i iznutra demokratizira i vodeće hrvatske političke stranke. Dijelom je to, štoviše, već i učinjeno. Većim sudjelovanjem društveno odgovornih pojedinaca u javnom, pa i političkome životu Hrvatska bi vjerojatno dobila pojačanje upravo na dva plana podvrgnuta analizi u ovome članku – demokršćanstvu kao idejnome uporištu i narodnjaštvu kao općenarodnoj legitimaciji političko-društvenih promjena i težnji.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr