Antun Babić, bivši savjetnik predsjednik Tuđmana, bivši pomoćnik ministra povratka i usljeništva te bivši generalni konzul RH u Melbourneu u svom osobnom svjedočanstvu iznosi niz podataka o odnosu hrvatskih vlasti prema iseljenicima.
Babić se, objasnio je za narod.hr, nada da će to biti podloga i poticaj za brojne rasprave o službenom odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu od 1991. godine do danas.
“Tekst je moje osobno svjedočanstvo i bit će sastavni, možda malo prošireni, dio moje knjige”, ističe Babić.
Babića se, uz ostalo, posebno dojmilo i nevjerojatno pitanje koje mu je tijekom službenog posjeta NR Kini 13. svibnja 2002. godine pred tada zamjenikom predsjednika Vlade Draženom Budišom i drugim članovima službenog izaslanstva RH, postavio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić.
“Kao opunomoćeni ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu bio sam službeni član državnog izaslanstva. U razgovoru za vrijeme ručka postavio mi je slijedeće direktno pitanje: Ante, pa ti si živio u onako lijepoj i uređenoj zemlji kao što je Australija. Zašto si se onda vratio u Hrvatsku? Bio sam jako šokiran i žalostan zbog tog pitanja. Mesić je dobro znao što sam u Hrvatskoj radio od 1990. godine i zašto sam se vratio. Ja sam mu samo kratko odgovorio: «Gospodine predsjedniče, pa Vi najbolje znate zašto sam se vratio»”, kaže Babić i dodaje da će jedno poglavlje njegove knjige nositi naslov – Zašto sam se vratio u Hrvatsku?
Babić konstatira i da je u više navrata prvi predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman više nego jasno rekao «da je Hrvatska stvorena i obranjena zahvaljujući zajedništvu domovinske i iseljene Hrvatske».
Babić je u svom govoru na Hrvatskom iseljeničkom kongresu istaknuo da je u pripremama za to izlaganje otkrio kako u brojnim zemljama diljem svijeta, koje imaju sustavne i ozbiljne državne politike prema njihovom iseljeništvu, i koje imaju ili ministarstvo za iseljeništvo ili visoko rangirano državno i političko tijelo za odonose s dijasporom na razini ministarstva, kao što su Izrael, NR Kina, Indija, Filipini, Brazil, Irska, Meksiko Italija, Poljska, Rumunjska, Republika Kosovo, Lebanon, Armenija, Peru, Urugvaj itd. ovakava velika okupljanja i susrete između predstavnika dijaspore i domovinskih institucija uvijek organiziraju državna tijela zadužena za odnose s dijasporom, uz potporu i izravno, a ne samo kurtoazno i protokolarno, sudjelovanje najviših državnih dužnosnika.
Naveo je i recentni primjer odnosa vidljiv iz razgovora s dugogodišnjim poznanikom iz Ministarstva vanjskih poslova, a koji trenutno obnaša dužnost jednog od glavnih savjetnika premijera Vlade Milanovića.
“Taj me poznanik upitao: «Ante, kuda ideš»? Odgovorio sam mu da idem na Hrvatski iseljenički kongres koji se održava u Starogradskoj vijećnici, na što mi je on vrlo otvoreno i iskreno rekao sljedeće: «Ma, Ante, znaš što – ja ti o iseljeništvu ama baš ništa ne znam. Kad mi netko spomene riječ iseljeništvo, meni pred oči dolazi slika njemačkih bauštela». To su riječi savjetnika premijera Vlade, a Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske tj. njezina predstojnica izravno odgovara premijeru Vlade. Što možemo onda očekivati od hrvatske službene politike prema iseljeništvu?”, pita se Babić.
No, neshvatljiv odnos prema iseljeništvu ne pripada samo ekskluzivno Milanovićevoj Vladi.
“Želim započeti i proces iznošenja istine o tome kako je u Hrvatskoj vođena sustavna borba, pa i sabotaža, protiv većeg uključivanja Hrvata iz iseljeništva u politički i gospodarski život nakon proglašenja hrvatske državne samostalnosti 25. lipnja 1991. godine. Ovdje ne želim izbjeći progovoriti i o odgovornosti nas koji smo živjeli u iseljeništvu i koji smo se nakon 1990. vratili u Hrvatsku. Stajališta koja ću ovdje iznijeti iskučivo su moja i spreman sam ih, argumentima i činjenicama braniti u javnosti i na svakom drugom mjestu”, kaže Babić.
Vođa i učitelj hrvatskog naroda Stjepan Radić, mlađi brat Dr. Antuna Radića, 1913. godine napisao je knjižicu «Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći, a naročito u Americi i po cijeloj tuđini», u kojoj je rekao sljedeće:
«Čitavu našu domovinu, napose sve naše narodne ljude već dugo vremena zanima pitanje je li toliko iseljavanje iz naše domovine za naš narod od koristi ili od štete… Gubitak naših ljudi, koji se iz Amerike ne vraćaju, i zdravlje i radna snaga, koju mnogi ondje izgube, ne daje se nadoknaditi onim dobitkom što ga ondje pojedinac stekne, jer kroz to naša narodna snaga u domovini postaje sve slabija i sve više se daje prilika strancima da u našu domovinu uđu i naša zemljišta zauzmu i time sve više ugrožavaju opsatank naših ljudi, koji pomalo postaju tuđinci u vlastitoj domovini. Iz svega toga slijedi da je iseljeništvo usprkos koristi koju donosi pojedincima, po naš narodni i gospodarski život jedno zlo, od kojega treba naš narod na svaki način odvratiti i koliko je moguće u domovini stvoriti prilike da iseljavanje postane suvišno».
U toj istoj knjižici Stjepan Radić je napisao pjesmu koju je namjenio Hrvatima u Americi pod imenom «Molba svoj seljačkoj braći u Americi» Na kraju te pjesme Radić Hrvatima u Americi upućuje sljedeću molbu:
«Treća molba: Da se ko Hrvati ne date u svietu zakopati, nego da se povratite k domu i k ognjištu svomu rođenomu».
Ništa se nije promijenilo u zadnjih sto godina
Na ove riječi Stjepana Radića prije punih sto godina moramo, na veliku žalost, konstatirati da danas, jedno stoljeće kasnije, imamo istu tragičnu situaciju u vlastitoj hrvatskoj državi, te ako se na vrijeme ne probudimo ne samo da ćemo se u vlastitoj domovini osjećati kao tuđinci nego ćemo kao narod vjerojatno i nestati, smatra Babić.
Tito i Komunistička partija ubijali su hrvatske iseljenike
“U javnom diskursu u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji iseljeništvo se vrlo rijetko spominjalo, a posebno ne hrvatsko iseljeništvo. Uglavnom cijelo je hrvatsko iseljeništvo u javnom prostoru u Hrvatskoj imalo zajednički naziv – neprijateljska emigracija, bez obzira da li se radilo o radnicima koji su radili na bauštelama u Njemačkoj ili o akademski obrazovanim osobama u Švicarskoj, Americi ili nekoj drugi razvijenoj zapadnoj državi. Svi su oni bili jednako tretirani i svakome u emigraciji tko se malo više isticao u borbi protiv Jugoslavije, Tito i njegovi najbliži suradnici u Beogradu i Zagrebu slali su ne samo poruke prijetnje nego su te prijatelje i ostvarivali kroz brojna krvava ubojstva diljem Europe”, podsjeća Babić.
I u samostalnoj Hrvatskoj protivnici iseljeništva
U izvješću Predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije za 1996. godinu koje je podnio na zajedničkoj sjednici obaju domova Hrvatskog sabora 22. siječnja 1997. godine, predsjednik Tuđman je, između ostalog, na temu odnosa Republike Hrvatske i hrvatskog iseljeništva rekao i sljedeće: Naš je trajni nacionalni i gospodarski interes poticati povratak isljenika i njihova ulaganja u sve oblike života u Hrvatskoj…. isto tako smatram za potrebno ponoviti: treba odlučno uklanjati sve formalne i birokratske smetnje bržem povratku i uklapanju iseljenika u sveukupni život Domovine.
Ali Babić svjedoči da je stvarni razvoj institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema iseljeništvu od početka stvaranja hrvatske države išao u gotovo potpuno suprotnom smjeru od citiranog stajališta i razmišljanja predsjednika Dr. Franje Tuđmana.
“Iako je na vlasti bila Hrvatska demokratska zajednica, koju je hrvatsko iseljeništvo svesrdno pomagalo u predizbornoj kampanji u travnju i svibnju 1990. godine, bila je to zapravo najava stvarnih namjera i budućih politika i institucionalnog odnosa Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu. Predsjednik Tuđman je tu gotovo bio nemoćan, jer su oko njega glavnu riječ imale osobe, kao što su Mesić, Manolić, Boljkovac (a u pozadini Perković), koji su živjeli u velikom strahu od tzv. «ustaša» iz emigracije. Dok sam bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednog dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidno uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva koji je već s vrata viknuo: «Zvonko (Dr. Šeparović, koji takav strah nije nikada pokazivao), ako dođu one ustaše izvana sve će nas sve poubijati». Ministar je još živ i kasnije je stao «na pravu stranu», pa mislim da u ovom trenutku ne treba iznositi njegovo ime. No, slučaj iznosim kao pokazatelj raspoloženja i duboke ideološke podjele koje ja tada, ali i dana vlada u Hrvatskoj”, kaže Babić.
Babić ističe da su se i kasnije mnogi opirali ideji predsjednika Tuđmana, a takvo je stanje i danas.
Vesna Pusić uništava diplomaciju
“Posebnu osudu za uništavanje hrvatske diplomacije u Australiji u od njezinog dolaska na mjesto ministrice vanjskih i europskih poslova zaslužuje Vesna Pusić. Detaljnije o tom uništavanju hrvatske diplomacije, u kojoj vlada politika podobnih i nepodobnih diplomata tj. vaših i naših, bit će objavljeno u cjelovitom tekstu”, kaže Babić objašnjavajući da je riječ o njegovom osobnom stajalištu.
Da su stajališta protiv iseljeništva živa i u Matici iseljenika, svjedoči slučaj, koji je narod.hr prije desetak dana. Sudionici Hrvatskog iseljeničkog kongresa (HIK) u Zagrebu, uputili su otvoreno pismo čelnicima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, predstojnici Ureda Dariji Krstičević i Hrvatske matice iseljenika, ravnatelju Marinu Knezoviću u svezi neprimjerenog ponašanja djelatnice Hrvatske matice iseljenika, Vesne Kukavice, tijekom održavanja kongresa kojom prigodom je Kukavica sudionicima Antunu Babiću i Zlatku Zeljku u razgovoru poručila “vratite se u zemlju odakle ste došli”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
