Pitanje traženja ratne odštete od Srbije postalo je aktualno od samog početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku 1991. godine. Tada, kao i danas, u najvišim državnim strukturama, u Hrvatskoj postojali su dežurni kočničari, koji su dolazili s raznim obrazloženjima zašto tako nešto ne bi bilo dobro za hrvatske interese. Činjenica da Hrvatska nije službeno proglasila ratno stanje često je korištena u tu svrhu. Kad je riječ o najvitalnijim hrvatskim državnim interesima to je pitanje i danas jednako važno, kao što je bilo odmah nakon završetka Domovinskog rata, kad su razmjeri goleme ratne štete velikosrpske agresije bili vidljivi u svim dijelovima Hrvatske. U nekom smislu pitanje ratne odštete od Srbije danas je za Hrvatsku još važnije, jer se Hrvatska nalazi na velikom raskrižju. Što dalje sve je upitniji opstanak i ovo malo državnog suvereniteta kojeg danas imamo, a zastrašujući demografski gubici prijeti čak i samim nestankom hrvatskog naroda.
Članak o ratnim štetama Renate Rašović u Večernjem u listu od 26. prosinca i komentar ratnog ministra zdravstva uvaženog prof.dr.sc. emeritusa Andrije Hebranga u istim novinama dan kasnije, podsjetili su me na moje pismo koje sam poslao predsjedniku Tuđmanu 19. kolovoza 1991. godine, dok sam bio njegov savjetnik za medije. Kako se radi o kraćem tekstu, pismo, koje sada smatram važnim dokumentom iz onog vremena, prenosim u cijelosti:
Pismo predsjedniku Tuđmanu
«Zagreb, 19. kolovoza 1991.
Dr. Franjo Tuđman, Predsjednike Republike
Predmet: Medjunarodna konferencija o Jugoslaviji,
Poštovani gospodine Predsjedniče,
Budući da svi znakovi upućuju da će se u doglednoj budućnosti održati medjunarodna konferencija o Jugoslaviji, dozvolite mi, ukoliko to nije već učinjeno, predložiti slijedeće.
Potrebno je odmah početi s prikupljanjem relevantnih materijala i dokumenata za tu konferenciju. Sav materijal za tu konferenciju treba biti gotov prije konferencije i objedinjen u posebnoj knjizi i video snimcima.
Za pravovremeno i temeljito izvršavanje tog važnog posla potrebno je formirati radnu skupinu vrhunskih stručnjaka: povjesničara, ekonomista, politologa itd. Među ostalim, knjiga bi trebala obuhvatiti i ova pitanja (podatke):
– ljudske žrtve: mrtvi, ranjeni, onesposobljeni itd.
– demografske podatke
– povijesne i sadašnje granice
– sveukupna materijalna šteta: gospodarstvo, turizam, srušene kuće, tvornice, uništene ceste
itd.
-svjedočanstva uhićenih terorista: tko ih je plaćao itd.
Predložena radna skupina trebala bi započeti s radom odmah i zbog toga što cjelokupan materijal treba prevesti i na strane jezike: engleski, njemački.
Ante Babić»
Naputak predsjednika Tuđmana nije na vrijeme proveden
Prema mojem saznanju predsjednik Tuđman je to moje pismo signirao i poslao na postupanje tadašnjem predstojniku Ureda Hrvoju Šariniću. Osobno sam vidio kratak pismeni naputak predsjednika Tuđmana Hrvoju Šariniću. Nažalost, taj moj radni prijedlog, iako nepotpun i prilično sirov, ne samo da nije potaknuo tadašnje odgovorne dužnosnike u Uredu predsjednika na žurnu doradu tog dokumenta, nego je ostao mrtvo slovo na papiru. Ja sam bio odgovoran za rad s domaćim i stranim medijima i to područje nije bilo u mojoj nadležnosti. Nažalost, i u Uredu predsjednika Tuđmana bilo je puno improvizacije i neznanja, ali i, manje ili više, otvorene samonametnute sabotaže.
Neki od Tuđmanovih tadašnjih savjetnika bili su vrsni stručnjaci u svojim područjima, iako su iza sebe imali komunističko obrazovanje. No, ono što im je nedostajalo bilo je nepokolebljivo domoljublje i čvrsta vjera u opstanak tek proglašene samostalne hrvatske države i nestanak Titove komunističke Jugoslavije. Nažalost, bilo je i onih koji su dijelili povjerljive informacije koje su dobili kao savjetnici predsjednika Tuđmana. Na to me upozorila i jedna od tajnica Hrvoja Šarinića.
Strah koji u zadnje vrijeme vlada u Srbiji kako bi Hrvatska mogla tražiti odštetu od Srbije bio bi daleko veći «da u Hrvatskoj i dalje ne vlada šutnja, dodvorništvo i poltronstvo», kako je u razgovoru za Večernji list izjavio oporbeni zastupnik Mosta Miro Bulj, koji je u Hrvatskom saboru otvorio temu ratne odštete. Prema istraživanju koje je provela novinarka Večernjeg lista Renata Rašović, u Hrvatskoj i dalje vlada šutnja kad je riječ o ratnoj odšteti. Sadašnja Plenkovićeva vlada nema nikakvo službeno stajalište, a Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo vanjskih poslova njima upućena pitanja prebacuju jedini na druge.
Hebrang: «Sveukupna ratna šteta iznosi 308 milijardi dolara»
Bivši ratni ministar Andrija Hebrang smatra kako se radi «o indolenciji i kukavičluku hrvatske politike». Hebrang predlaže da se «formira povjerenstvo za ratne istine devedesetih godina», koje bi vrlo vjerojatno pokazalo «kako je brojka od 40 milijardi direktnih i indirektnih ratnih šteta koje je počinio agresor podcijenjen podatak». Prema podatcima s kojima raspolaže ratni ministar zdravstva sveukupna šteta koju je agresor nanio Hrvatskoj iznosi zastrašujućih 308 milijardi dolara.
Imajući u vidu vanjsku politiku trenutnog premijera Andreja Plenkovića, koji vrlo poslušno provodi «šire ciljeve» Europske komisije kad je riječ o odnosima između država koje su nastale raspadom Titove Jugoslavije, malo je nade da će Zagreb poslati Beogradu račun za ratnu odštetu.
Naravno, ne treba zaboraviti ni ozbiljnu mogućnost kako i u Plenkovićevom timu ima ljudi koji se «zbog dobrih starih vremena» protive traženju ratne odštete od Srbije. To će se dogoditi tek kad u Banske dvore i na Pantovčak dođu hrvatski političari kojima će u prvom planu biti Hrvatska i hrvatski narod, a ne interesi globalista i zagovaratelja novog svjetskog poretka. Međutim, da bi se takav scenarij ostvario, svi Hrvati, u domovini i iseljeništvu, koji nisu zadovoljni sa sadašnjim političkim i gospodarskim stanjem u Hrvatskoj trebaju svoje verbalno nezadovoljstvo pretvoriti u djela, bez kojih korjenite promjene u Hrvatskoj nisu moguće.
