Mlada djevojka na ovoj novčanici od tisuću kuna iz svibnja 1941. godine zove se Josipa Kovačević. Rođena je 1920. godine u selu Mrzović u okolici Đakova. Kada je imala 17 godina, sudjelovala je kao članica Seljačke sloge na smotri hrvatske kulture u Zagrebu gdje ju je fotografirao poznati fotograf Tošo Dabac, čije krsno ime je bilo Teodor Eugen Maria.
Baš tu fotografiju odabrao je za glavni motiv novčanice njen autor i dizajner, akademski slikar Ljubo Babić, koji je osim ove novčanice dizajnirao i tadašnju hrvatsku državnu zastavu, a autor je brojnih drugih djela među kojima i portret Miroslava Krleže, te dizajn poznate knjige Vladimira Nazora “Hrvatski kraljevi.
„Veselili su se povratku gusaka iz jugoslavenske magle“
Ova novčanica za mene je mnogo više od papira. Ona je obiteljska uspomena i ostavština. Ona je priča. Nju mi je poklonila moja pokojna pra teta Perica Caratan. Bila je dijete iz ugledne hvarske obitelji Stipetić, rođena u godini tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva, odgojena u hrvatskom, domoljubnom i kršćanskom duhu. Imala je 16 godina kada je objavljeno da je stvorena država Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska.
Njena obitelj kao i mnogi drugi veselili su se tom događaju što mi je često pripovijedala.
Nisu se oni veselili fašizmu, nacizmu, ratu, ni zločinima, jer su bili pošteni i vrijedni obiteljski ljudi, pripadnici Hrvatske seljačke stranke i vjerni sljedbenici načela Stjepana Radića. Veselili su se povratku gusaka iz jugoslavenske magle, veselili su se osamostaljenju Hrvatske od Jugoslavije. Veselili su se Hrvatskoj.
>Bratanić: Rimski ugovor – prijateljstvo i srdačna suradnja Jugoslavije i Mussolinija
Nažalost, okolnosti u kojima je država stvorena u tom ratnom vremenu nisu bili za dugo veselje. Ipak, država je postojala i nastojala zaživjeti. Među ostalim, tiskan je hrvatski novac, kuna. Tiskani su prvi primjerci tomova hrvatske enciklopedije, koja je pripremana još davno prije rata. Jednom prilikom moja draga pra teta poklonila mi je upravo vrhunski očuvane primjerke hrvatske enciklopedije tiskane za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a u kuverti ovih tisuću vrhunski očuvanih kuna iz tog razdoblja.
Svjedočiti istinu o dobru i zlu
Rekla mi je kako bi voljela da mladi ljudi napokon počnu slobodno istraživati, otkrivati i svjedočiti o svemu što se događalo u to vrijeme. Bila je svjesna da ga je jugoslavenska politika uokvirila isključivo u ono zlo i loše. A lošeg i zlog je bilo svugdje. Lošeg i zlog je bilo najviše upravo na toj jugoslavenskoj strani.
To zlo je ubilo Stjepana Radića i more drugih koji su željeli Hrvatsku. I moja pokojna pra teta bila je žrtva tog jugoslavenskog zla. Ona je s otoka morala otići u Zagreb tih ratnih godina, baš zbog zla kojeg joj je nanijelo to jugoslavensko zlo. Ironično, zahvaljujući žrtvi upravo mnogih Hrvata, poglavito dalmatinaca, naših otočana, poštenih antifašista, jugoslavensko zlo je opstalo, sakrilo se iza njihovog dobra.
Znala je to moja pra teta. Znala je mnogo toga. Bila je živa enciklopedija. Znala je i što mene zanima, a zanima me povijest. Zato mi je pričala mnoge priče, koje očito nikome nije mogla pričati, jer ih nitko drugi nije želio slušati, jer je za mnoge ljude povijest nešto opasno, nešto što može ugristi i nešto što bi bilo najbolje zaboraviti.
Zato mi je i poklonila ove hrvatske kune i hrvatske enciklopedijske tomove. Htjela je da netko priča priču. Htjela je da netko svjedoči istinu. Istinu o dobru i o zlu na svim stranama.
Možda bi ova novčanica predstavljala prostu težnju za svojom državom…
Njenu obiteljsku kuću su za vrijeme rata zapalili su talijanski fašisti, a ona je bila žrtva jugoslavenskih komunista. Ni o jednom ni o drugom se nije govorilo. Govorilo se samo o ustaškom zlu. To je bilo popularno govoriti. I još je. Toga je ona bila svjesna. Bio sam vrlo sretan i ponosan kada sam u svojoj knjizi “Otok u plamenu” spomenuo njenog kasnijeg supruga koji je tih ratnih godina iz Zagreba izdašno pomagao postradalom otoku onda kada su njena kuća i kuće mnogih drugih izgorjele.
Bio je poduzetnik. Imao je točionu vina u Zagrebu na adresi Krešimirov trg 9a, s brojem telefona 23-288. On je nakon rata umjesto narodnog junaka postao narodni neprijatelj. Oduzeto mu je gotovo sve, pa i ljudska prava. Jedva je ostao živ. I to je bilo sakriveno. Kao i mnogo što drugog iz tog vremena. Treba osuditi svako zlo koje se dogodilo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske!
Ali još više treba osuditi činjenicu da se do danas zlo nije odvojilo od dobrog. Treba osuditi činjenicu da je mnogo dobrog ostalo sakriveno iza zla, a još više zla ostalo skriveno iza dobrog. Treba osuditi činjenicu da se u cilju stvaranja Jugoslavije zlo opravdava, a u cilju stvaranja Hrvatske ne. Treba osuditi činjenicu da se sve zlo Nezavisne Države Hrvatske nije stavilo na jednu stranu, a sve zlo Jugoslavije na drugu, pa da konačno javnost vidi čije je zlo veće. Možda onda ova novčanica ne bi nikom predstavljala simbol zla, nego prostu težnju naroda da ima svoju državu i svoj novac u svom novčaniku.
Miki Bratanić
Split, 2023.
* Više o autoru možete saznati na njegovoj internet stranici:
www.mikibratanic.com
**Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
