SDP-ova Vlada Zorana Milanovića je od dolaska na vlast u 2011. željela redefinirati brak, odnosno omogućiti da ga mogu sklopiti dvije osobe istog spola. U tome ih je spriječilo više od 750.000 građana koji su u svibnju 2013. u sklopu građanske inicijative U ime obitelji zatražili raspisivanje referenduma o ustavnoj zaštiti braka. Milanović je na sve načine – zloupotrebom političke moći i sudjelovanjem u prljavoj kampanji PROTIV – nastojao zaustaviti referendum – ali u tome nije uspio. U napadima na građansku inicijativu, suprotno preporukama Venecijanske komisije, sudjelovao je i tadašnji predsjednik Josipović. Na sam dan referenduma na naslovnici JL je poručio „svim hrvatskim građanima“ kako će glasati PROTIV braka kao zajednice žene i muškarca. Dana 1.12.2013. 66 posto izašlih birača je na prvom narodnom referendumu odlučilo da se brak ustavno zaštiti kao zajednica žene i muškarca. Danas je brak kao zajednica žene i muškarca dio Ustava RH koji je svaki predsjednik/predsjednica dužan štititi.
Samo 6 mjeseci nakon referenduma o braku, u 7. mjesecu 2014., SDP-ova Vlada Zorana Milanovića izigrala je referendumsku volju naroda i izglasala Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji privatnoj vezi homoseksualnog para daje prava i beneficije koje pripadaju bračnoj zajednici, osim izričitog posvajanja djece, izjednačavajući time ove dvije zajednice.
“Izjednačili smo sve što smo mogli osim samog naziva brak i prava na posvajanje djece u istospolnim zajednicama. Dok smo pripremali zakon imali smo i referendumsku inicijativu koja je tražila da se u Ustavu RH brak definira kao zajednica muškarca i žene. Ipak, nisu uspjeli spriječiti Zakon o životnom partnerstvu. Zbog građanske inicijative, referenduma o braku i toga što je u Ustavu brak definiran kao zajednica muškarca i žene, nismo imali mogućnost životno partnerstvo uključiti u Obiteljski zakon, ali smo donijeli Zakon o životnom partnerstvu”, javno je priznao Milanovićev ministar uprave Arsen Bauk na međunarodnom LGBT forumu.
Svrha donošenja Zakona o životnom partnerstvu za vrijeme Milanovićeva mandata bila je da se u javnosti „normalizira“ da homoseksualni parovi mogu sklapati veze pred zakonom, kako bi ih te veze onda, u novom Milanovićevom mandatu, moglo prozvati brakom. “U ovom trenutku je posve nebitno hoće li se nešto zvati brak ili ne ako je sadržaj zadovoljen pa onda kada, nakon određenog broja godina, kada određenom broju ljudi neće više biti problem izgovoriti riječ brak, onda ćemo i to izmijeniti”, objasnio je Bauk strategiju Milanovićeve Vlade za portal queer.hr.
Istu strategiju je Milanović imao s posvajanjem djece od strane homoseksualnih parova. U Zakon o životnom partnerstvu nisu uveli izričito posvajanje djece za homoseksualne parove, već institut “partnerske skrbi” koji homoseksualnom partneru u određenim situacijama odlukom općinskog suda daje roditeljsku skrb nad djetetom njegova partnera. Kad bi se postojanje “partnerske skrbi” za homoseksualne parove „normaliziralo“ u javnosti, Milanovićeva saborska većina bi, prema najavama, u novom mandatu promijenila zakon i homoseksualnim parovima omogućila udomljavanje i posvajanje djece, no Milanović je izgubio izbore.
Omogućivanje udomljavanja ili posvajanja djece od strane homoseksualnih parova nije u najboljem interesu djece. U najboljem interesu svakog djeteta je da odrasta uz biološkog oca i majku, što potvrđuju i znanstvena istraživanja, a onda, ako to nije moguće, u stabilnoj zajednici ili formi provjerene društvene skrbi koja, koliko god je moguće, imitira upravo zajednicu u kojoj dijete jedino dolazi na svijet – zajednicu žene i muškarca.
Sam suživot homoseksualnih parova i ne bi trebao biti reguliran zakonom jer predstavlja privatan odnos izvan područja javnog interesa, a ako se zakonski regulira, predstavlja osnovu da se uvede posvajanje ili udomljavanje djece za homoseksualne parove. S druge strane, bračnu zajednicu društvo potiče i stimulira, a država zakonski priznaje, jer je ona na korist društvu, supružnicima i djeci budući da se unutar takve zajednice na najbolji način štite prava i interesi djece. U 5 godina od Milanovićevog Zakona o životnom partnerstvu – registrirano je samo 300 takvih partnerstava, dakle nešto više od 100 ljudi godišnje koristilo je zakonske mogućnosti – što jasno pokazuje ideološku podlogu Milanovićevog djelovanja.
Milanović je tada izjavio kako ”njegova Vlada nije dobila mandat da se bavi brakovima, već da zemlju izbavi iz krize”. No, čini se da se vrlo malo bavila krizom, a puno zanemarivanjem želja hrvatskih birača i nametanjem vlastite ideologije. Također, Milanović je istaknuo kako je Hrvatska ”mala zemlja i moramo biti otvoreni, ne možemo biti zakopčani, rigidni i zatucani…”
Nakon što je Milanović u 2015. izgubio izbore, LGBT aktivisti su uvidjeli da nije izgledno da će kroz Sabor dobiti udomljavanje i posvajanje djece, pa su se okrenuli sudovima, što im je također omogućio Milanović. Zakon o životnom partnerstvu “životno partnerstvo” definira kao “zajednicu obiteljskog života”. LGBT aktivisti podnijeli su zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o udomiteljstvu jer u definiciju udomiteljske obitelji Zakon ne uključuje i životne partnere, koji su po Milanovićevom zakonu – zajednica obiteljskog života. Isti aktivisti tužili su Centar za socijalnu skrb Upravnom sudu jer je prekinuo postupak koji bi im omogućio status udomitelja, a sud je nedavno presudio da se postupak treba nastaviti.
> UIO: Djeca nisu poklon pa da ih država stavlja pod bor homoseksualnim parovima
Homoseksualnim parovima je Milanovićeva Vlada otvorila vrata i za mogućnost posvajanja djece donošenjem Obiteljskog zakona iz 2014., koji u odnosu na Obiteljski zakon iz 2003. omogućuje posvajanje djece i izvanbračnim partnerima. Nakon što je Ustavni sud, na zahtjev ocjene ustavnosti više udruga i profesionalaca, među kojima je i udruga U ime obitelji, ukinuo Obiteljski zakon iz 2014. jer je sadržavao odredbe koje su štetne za djecu, Milanovićeva saborska većina je u zadnjoj godini mandata, u 2015., donijela gotovo identičan Obiteljski zakon kao onaj ukinuti, koji također sadrži odredbu o posvajanju djece za izvanbračne parove. Taj je zakon i dalje na snazi, iako je protiv njega podneseno više zahtjeva za ocjenu ustavnosti, između ostalog i od udruge U ime obitelji. Ustavni sud je prepustio Vladi da izradi novi Obiteljski zakon, ali Plenkovićeva Vlada to još nije učinila te odličan prijedlog Obiteljskog zakona drži već dvije godine u ladici.
Iako u Obiteljskom zakonu stoji da izvanbračnu zajednica čine neudana žena i neoženjeni muškarac, LGBT aktivisti i Europski sud za ljudska prava tumače da se mogućnost posvajanja djece i izvanbračnim partnerima treba odnositi i na sve partnere koji nisu bračni, dakle i na homoseksualne partnere te da bi dopuštanje posvajanja jednim ne-bračnim partnerima, heteroseksualnim, a nedopuštanje homoseksualnim, bilo diskriminacija.
Hoće li onaj čija je Vlada i saborska većina donijela Zakon o životnom partnerstvu, koji homoseksualnim parovima otvara vrata za udomljavanje i posvajanje djece, postati novi hrvatski predsjednik, birači će odlučiti u nedjelju, 5. siječnja.
