Mjesto posebnog pijeteta. Grad koji je gotovo sravnjen sa zemljom. Grad čija se stradanja ne zaboravljaju – oko 2800 ubijenih i nestalih. Grad koji i 28 godina nakon strašnih zločina još nije zaliječio rane. Ali grad koji živi unatoč svemu, i njegovi ljudi koji mu žele bolju budućnost. Vukovar.
Prije 28 godina, nakon tri mjeseca pakla, bez struje, vode, pod kišom i do 11 000 projektila dnevno, slomljen je otpor Vukovara. Strahote porušenog grada, oko 2800 ubijenih i nestalih branitelja i civila, ni toliko godina kasnije ne pogađaju nas ništa manje. Žrtva koja se ne zaboravlja. Grad koji se poštuje.
U HRT-ovom Otvorenom o obrani Vukovara i danima nakon pada grada govorili su gosti: Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Tomo Medved, ministar branitelja, Daniel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zvonko Milas, sudionik ratnih operacija na vukovarskom području, doktorica Vesna Bosanac, ravnateljica bolnice u vrijeme opsade grada i Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković ističe da je tri mjeseca obrane Vukovara možda najveći životni teret za nekoga ko je tada imao 30 godina.
“Ja sam iz Zagreba, a u Vukovar sam došao kao profesionalac pomoći ustrojiti obranu. Taj period je obilježio moj život i koliko god pokušavao otići od toga razdoblja, stalno me nešto vraća nazad, neka sitnica te prisjeti i vrati ponovno u tu ’91. To je jedan biljeg i teret koji ćemo svi mi, vjerujem ne samo ja, koji smo preživjeli Vukovar, koji smo preživjeli najveći pakao u Europi na kraju 20. stoljeća, morati nositi dok smo živi”, rekao je Borković.
Kao najveći problem ističe gorčinu i bijes koji nosi u sebi.
“Smatram da smo mnoge stvari mogli urediti kvalitetnije i riješiti mnoge stvari koje do danas nismo riješili. Činjenica je da sam nakon Vukovara doživio zatvaranja, progone i hapšenja. I dan danas je nad nama problem Manolićeve komisije i optužbe obrane Vukovara za rušenje Ustavnog poretka”, kaže.
Borković: Nitko iz institucija me nije zvao i pitao što se u Vukovaru dogodilo
Kao velik problem nakon pada Vukovara Borković ističe i činjenicu da su se nakon protjerivanja iz grada ljudi morali brinuti sami o sebi.
“U pitanju je bila jedna velika masa ljudi koja nije imala identiteta, koji nisu imali osobne iskaznice, nisu znali gdje su im obitelji, žene su tražile muževe, muževi djecu, nije se znalo tko je preživio, tko nije preživio. Sve smo to morali rekonstruirati u vrlo kratkom vremenu. Ali i to smo odradili. Nažalost, u svo ovo vrijeme nisam doživio da bi me bilo koja institucija zvala i pitala što se to tamo događalo. Sve smo morali raditi kao da nekog tjerate da odradi svoj posao. S Haagom sam surađivao izvrsno, oni su od svog prvog dolaska na ovaj naš prostor vrlo kvalitetno pristupili problemu i u tom smo dijelu rekonstruirali niz stvari vezanih uz događanja na području istočne Slavonije, području bivše općine Vukovar i obrane samog Vukovara. Bio sam kod generala Kleina, bio sam na otvorenoj jami na Ovčari, borili smo se da memorijalno groblje dobije izgled kakav danas ima, da se otkopaju svi oni koju su tamo naknadno pokopani ili pobijeni ili dio koji je poginuo tijekom obrane Vukovara”, prisjeća se posljednji zapovjednik obrane Vukovara.
“Ono što me posebno smeta je što Državno odvjetništvo RH međunarodnoj zajednici u trenucima dok su bila otvorena pitanja u vezi zločina počinjenih nad Vukovarom, nije dostavilo niti jedan dokument, da ne izvršavaju svoje Ustavne obveze, da kroz MUP nisam uspio razgovarati kako bi vidio kojom metodologijom oni traže nestale”, ističe Borković.
Milas: Nakon 18. studenoga počele su naše prave muke
Zvonko Milas ističe kako je on, za razliku od zapovjednika Borkovića, rođeni Vukovarac i kao većina koja je branila Vukovar, nije imao nikakvu vojnu naobrazbu.
“Nama su detalji određivali put, ono što ćemo biti, odnosno kako ćemo sudjelovati u obrani Vukovara. Sve do 18. studenoga mi nismo imali puno vremena za razmišljanje, stvari su se odrađivale i instinktom, na sve moguće načine. Nakon 18. studenoga su na neki način počele naše prave muke, patnje, u stvari, počeli smo se tražiti – jedni druge, sami sebe, život nije bilo lako organizirati. Ne znate gdje vam je otac, ne znate gdje vam je majke, gdje su braća, sestre, dakle ništa ne znate, došli ste u jednu novu situaciju, promijenili ste i sredinu. Sve to promijeniti ovako naglo, preko noći, pod okolnostima kakve smo mi imali, ne vjerujem da to itko može razumjeti, niti mi nismo tada to mogli razumjeti. Mislim da nitko tko to nije doživio i proživio, uz svo razumijevanje, ne može do kraja razumjeti ono što su ti ljudi proživjeli”, rekao je.
Rehak: Sve je funkcioniralo dok nismo ostali bez naoružanja
Daniel Rehak se prisjetio se okolnosti svojega uhićenja nakon pada Vukovara.
“Ja sam igrom slučaja preživio Borovo Komerc, jedini sam koji nije bio zarobljen u Borovo Komercu, jednostavno se nisam smio predati jer danas ne bih bio ovdje u emisiji. Nakon tri dana sam pogriješio i naletio na teritorijalce koji su me uhitili i odveli u tvornicu u Borovo, pa u Dalj pa u Stajićevo. I tako je nastala moja kalvarija do Sremske Mitrovice, do Beograda pa sve do 14. 8. 1992.”, priča Rehak.
“Od organizacije obrane Vukovara pa do okupacije sve je funkcioniralo, svi su znali svoje zadatke i to su izvršavali. Sve zadatke koje je zapovjedna struktura grada Vukovara davala da se izvrše – se izvršavalo sve do trenutka kada smo ostali bez naoružanja. Poslije toga je počelo urušavanje, jednostavno se nismo imali s čim oduprijeti. Bili smo u okruženju, nismo mogli dobiti nove ljude, novo protuoklopno naoružanje. Došli smo u situaciju da zbog velikog broja cvila u Vukovaru moramo donijeti odluku o predaji jer bi nas u suprotnom sve pobili”, rekao je.
Borković kaže da je pri kraju obrane bilo i manje od 900 boraca koji su bili izranjavani, iscrpljeni, ali najveći je očaj bio to što više nisu imali protuoklopnog naoružanja i nisu se više s čime imali boriti.
Bosanac: Sporazum o evakuaciji nije ispoštovan
Dr. Vesna Bosanac kaže da su u bolnici radili u izuzetno teškim uvjetima i morali organizirati kirurgiju i sve ostale službe u podrumu bolnice.
“Tu sam provela iduća tri mjeseca, zajedno sa svojim kolegama liječnicima i medicinskim sestrama, liječnicima dragovoljcima koji su dolazili iz Zagreba i Osijeka. Obradili smo preko 4 tisuće ranjenika, 2250 operacija. Dr. Juraj Njavro je bio zapovjednik ratne kirurgije i svih ekipa. Svi ranjenici su prošli tu prvu trijažu, najmanji broj primljenih u jednom danu je bio 12 a najveći 97. Osim što smo radili u bolnici organizirali smo i zdravstvenu zaštitu u Borovu Komercu i civilnim skloništima tako da su svi stanovnici grada Vukovara kojih je u okruženju ostalo oko 15 tisuća, od čega 2 tisuće djece, imali zdravstvenu zaštitu. I sve je funkcioniralo”, istaknula je.
Dr. Bosanac naglašava da je za vrijeme okupacije slala apele na sve strane kako bi se granatiranje bolnice zaustavilo, pa je čak dobila i komandu u Sarajevu, ali od toga, kaže, nije bilo koristi.
“Prema sporazumu potpisanom u Zagrebu 18. studenoga prvo se pod nadzorom međunarodnog Crvenog križa i europskih promatrača trebala evakuirati bolnica u Vukovaru, pa rezervna bolnica u Borovo Komercu, sa svim ranjenicima i osobljem, a zatim svi civili iz grada. Nažalost taj sporazum nitko nije poštivao već se dogodilo posve suprotno”, rekla je.
Alvir: Vjerujemo da će se najveći dio posmrtnih ostataka pronaći
Ljiljana Alvir je rekla da se nada da će napokon dobiti informacije o nestalim u Vukovaru.
“Obitelji nestalih osoba svjedoci su toga da nada umire posljednja. Kada ne bi vjerovali da će se ipak najveći dio posmrtnih ostataka pronaći, ne bi niti tražili i vršili pritisak na institucije, koliko god ljudi bili stari i umorni. Naravno, svjesni smo mi da se neće svi ostaci pronaći, svjesni smo da su neki do te mjere devastirani pa kada se pronađu neće moći biti identificirani, ali se ipak nadamo da će većina obitelji dočekati taj trenutak i pokopati svoje najmilije”, poručila je Alvir dodavši da se osobno uvjerila da institucije posljednjih godina rade sve što je u njihovoj moći kako bi im to omogućili.
Ističe kako je teško doći do posmrtnih ostataka zato što su primarne masovne grobnice premještane i mali broj ljudi zna te lokacije, a oni koji znaju, kaže, imaju debele razloge zašto to ne žele reći.
Medved: Posjedujemo dokumente o ekshumacijama, imamo konkretna imena
Ministar branitelja Tomo Medved kaže kako posjeduje dokument koji dokazuje da srbijanska vojska zna gdje su posmrtni ostaci s vukovarskog područja.
“Ministarstvo branitelja posjeduje dokumente iz kojih je vidljivo da je srpska vojska tijekom privremene okupacije Vukovara provodila niz radnji vezanih za ekshumaciju i iskapanje posmrtnih ostataka. Posjedujemo i konkretna imena osoba”, rekao je Medved.
Naglasio je da se ne radi o informacijama paravojnih postrojbi srpske vojske već o djelatnom sastavu srpske vojske.
“Na osnovu toga smo preko Ministarstva vanjskih poslova u proteklih nekoliko mjeseci uputili Srbiji nekoliko zahtjeva za konkretnim protokolima gdje su završili posmrtni ostaci nakon ekshumacije primarnih grobnica na području Vukovara”, rekao je Medved.
” Na sjednici Vlade prije dva tjedna donijeli smo odluku o kupnji najsuvremenije opreme i uvjeren sam da ćemo s tom novom opremom, novom rezolucijom biti učinkovitiji glede provedbe procesa identifikacije”, rekao je Medved.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
