Miro Kovač: ‘Nameće se teza da su Hrvati kao nacija sazreli tek u prvoj Jugoslaviji’

Miro Kovač, diplomat i bivši ministar vanjskih poslova, doktorirao je povijest međunarodnih odnosa na Sorboni, a predmet njegova interesa – odnosi Francuske i Hrvata, posebice između dva svjetska rata – pretočeni su u upravo objavljenu knjigu “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije”, o čemu je govorio za Večernji list.

“Rođena iz Antantine i srpske vojne pobjede, iz predratnog širenja jugoslavenstva u hrvatskim, slovenskim i srpskim političkim krugovima, iz talijanske okupacije, iz žurbe i improvizacije, nova državna zajednica završila je u rukama beogradske političko-vojne kaste. Toj se kasti otvorila perspektiva asimilacijske misije, koju ipak nije mogla provesti. Osim pobjedničke vojske i političke klase izvježbane u vođenju međunarodnih poslova, balkanski Beograd nudio je premalo da bi se u Zagrebu mogao smatrati privlačnim središtem poput Beča ili Budimpešte. No upravo su kulturna i industrijska inferiornost Srbije i političko-pravni okvir zajedničke države – koji je išao u prilog interesima Beograda, ali je u zametku sadržavao više demokracije od sustava u banskoj Hrvatskoj pod ugarskim pokroviteljstvom – omogućili artikuliranje hrvatskoga nacionalnog pokreta”, kaže.

“Taj je pokret, kako je to formulirao dr. Ivo Banac, dovršio procese hrvatske nacionalne konsolidacije, zaključivši cijelo jedno stoljeće koje je započelo s ilirskim preporoditeljima. Zaslijepljena i pasivna, nezrela i nemoćna, hrvatska politička elita bila je prigrlila himerično jugoslavenstvo da bi se lakše obranila od germanskih, mađarskih i talijanskih pretenzija. Taj oportunizam nije bio plemenit, ali je zato bio učinkovit: iako je djelovala jugoslavenski, ostala je u biti hrvatska i tako, za razliku od traumatiziranih Mađara, spasila većinu hrvatskih zemalja. No tek što su Hrvati iskusili grubost Beograda, koji nije mario za habsburške legalističke metode, počeli su se udaljavati od jugoslavenstva i okretati se hrvatstvu. Nameće se, dakle, teza da su Hrvati kao nacija sazreli tek u prvoj Jugoslaviji! Tu sam tezu, kao i uvjerenje da su Hrvati predvođeni Antom Trumbićem spasili velik dio hrvatskih zemalja ulaskom u Kraljevinu SHS, svojedobno prezentirao i Franji Tuđmanu, koji se složio da je to u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bila jedina moguća pragmatična politika”, dodaje.

Koliko je takva situacija pogodovala nastanku hrvatskog pitanja?

“Konstitutivni elementi hrvatske nacionalne homogenizacije bili su političko djelovanje Stjepana Radića i seljaštvo koje je tvorilo golemu većinu naroda. Narod, koji je, po sudu francuskog parlamentarca Andréa Lebeya iz lipnja 1917., trebao o svojoj budućnosti odlučiti plebiscitom, što se nije dogodilo, bio je praktično isključen iz predratnog političkog života u Translajtaniji, to jest u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. Na izborima za Sabor 1913. tek je svaki dvanaesti građanin banske Hrvatske imao pravo glasa. Vidovdanski ustav jamčio je pak biračko pravo svakom državljaninu (doduše ne i ženama) s navršenom 21 godinom. Potencijal seljaštva u hrvatskoj politici otkrio je Stjepan Radić i tako stekao čvrstu osnovu za iznošenje autonomističkih hrvatskih zahtjeva. Seljačkog podrijetla, oženjen Čehinjom, dobro obrazovan, poliglot i populist, panslavistički i pomalo jugoslavenski orijentiran, ali prije svega veliki hrvatski rodoljub i domoljub, taj je francuski đak sve do svoje smrti 1928. bio neprijatelj za Beograd, ali i smetnja za Pariz”, rekao je.

Koliko se odnos Francuske prema Hrvatima mijenjao tijekom vremena?

“Odnos se promijenio kada je Hrvatska izvojevala svoju neovisnost, a posebno nakon što je vlastitim snagama oslobodila okupirana područja i priključila se, temeljem svoje volje, političkom Zapadu. Djelotvorna hrvatsko-francuska vojna suradnja postojala je inače već u Domovinskom ratu. U zadnja tri desetljeća su se odnosi između Hrvatske i Francuske temeljito transformirali, od slabog međusobnog poznavanja došli smo do partnerskih odnosa unutar političkog Zapada”, zaključio je.

Izvor: narod.hr