Mislav Kolakušić: Hrvatska ostaje država u kojoj je neplaćanje komunalija veći grijeh od ubojstva

“Razvijeni demokratski svijet ne poznaje blokiranog građana, a mi imamo skoro 10 posto ukupnog stanovništva koje je isključeno iz gospodarskog života. Temeljem predloženih izmjena zakona broj blokiranih neće se smanjiti niti će se usporiti porast njihova broja”, upozorava sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, jedan od rijetkih sudaca koji se usudio hrabro i otvoreno kritički progovoriti o predstečajnim nagodbama.

U razgovoru za Novac za sve sudac Kolakušić komentira aktualne izmjene Ovršnog zakona za koje smatra da su usmjerene isključivo na zaštitu privatnog biznisa dijela odvjetnika i javnih bilježnika te da neće rezultirati smanjenjem broja blokiranih građana, a državna blagajna i vjerovnici i dalje će gubiti.

Izmjene Ovršnog zakona omogućavaju dužnicima poput obitelji Ivice Todorića da zaštite svoje nekretnine od ovrha, Hrvatska i dalje ostaje država u kojoj je neplaćanje komunalija veći grijeh od neplaćanja režija.

“Prijedlog izmjena zakona ide u smjeru zaštite jedine nekretnine što je pozitivan pomak, ali bez uvođenja socijalnog cenzusa nastat će apsurdne situacije. Jedina nekretnina može vrijediti 20.000 i 20.000.000 kuna. Primjerice, bračni par i njihova djeca vlasnici su svaki po jednog dvorca (potencijalni razvod i odvojeni život naravno nemaju nikakve veze s pokrenutim ovršnim postupkom) i svaki od njih duguje po nekoliko milijuna kuna. Neće ih se moći ovršiti, jer su im to jedine nekretnine pa su izuzete iz ovrhe”, navodi Kolakušić.

Ističe da se nakon izmjena Ovršnog zakona neće smanjivati broj blokiranih, kojih je već više od 330.000 građana.

“Razvijeni demokratski svijet ne poznaje blokiranog građana, a mi imamo skoro 10 posto ukupnog stanovništva koje je isključeno iz gospodarskog života. Temeljem predloženih izmjena zakona broj blokiranih neće se smanjiti niti će se usporiti porast njihova broja. Međutim, u jučerašnjoj saborskoj raspravi mogli smo čuti nove prijedloge koji bi mogli dovesti do smanjenja broja blokiranih građana, primjerice obustava ovrhe nakon 10 godina.”

Kaže da je prijedlog da se nekretnina ne može ovršiti za iznos duga manji od 20.000 kuna prenizak.

“S obzirom da 100.000 građana ima blokadu računa za iznos do 10.000 kuna, može se pretpostaviti da dug 200.000 građana prelazi 20.000 kuna pa im ta odredba ni na koji način ne može pomoći. Iznos mora biti najmanje 50.000 kuna.”

O zaštićenom dijelu primanja

“Predlaže se ograničenje ovrhe plaće na 75 posto umjesto 66 posto prosječne neto plaće. U Hrvatskoj uvijek postoji zlokobni stavak 2., tako se stavkom 1. zabranjuje ovrha na dvije trećine neto prosječne plaće, odnosno oko 3.600 kuna, što je relativno pristojno i onda ide stavak 2. na hrvatski način koji propisuje da ako imate plaću ili mirovinu manju od tog iznosa, plijeni vam se 1/3 ili sada 1/4 od tog iznosa. Dakle, od mirovine u iznosu od 500 kuna plijeni se 170 kuna (125 kuna), ako imate 2.000 kuna plijeni vam se 680 kuna (500 kuna), uistinu tužno. Iznos od 3.600 kuna mora biti u potpunosti zaštićen, iznos ispod kojeg nije dopuštena pljenidba. 95.000 hrvatskih građana ima prosječnu mirovinu 230 kuna (plijeni se 78 kuna), 88.000 građana ima mirovinu 720 kuna, a 500.000 manje od 1.500 kuna. Što znači da trošak postupka za dug od 60 kuna koji iznosi i do 500 kuna, predstavlja dvije mjesečne mirovine naših sugrađana, kako da ti građani plate taj i bilo koji sljedeći račun”, zapitao se Kolakušić.

“Uzrok nastanaka blokiranih građana u većini slučajeva je posljedica troškova ovršnog postupka i automatske blokade svih računa dužnika. Troškovi postupka uobičajeno prelaze nekoliko puta iznos duga te dovode do blokade svih računa građana i tada ovršenici više ne mogu platiti ni dospjele niti buduće dugove te nastaje začarani, zlokobni krug u kojem svi gubimo. Gubi državni proračun i vjerovnici, svi smo na gubitku radi zarade nekoliko pojedinaca kojima pogoduje ovakav ovršni zakon i koji naravno žele da on što duže ostane na snazi.”

Ovakav Ovršni zakon pogoduje isključivo uskom krugu pojedinaca

Sudac smatra da ovakav Ovršni zakon pogoduje isključivo uskom krugu pojedinaca iz odvjetništva i uskom krugu javnih bilježnika zato što samo uski krug odvjetnika podnosi stotine tisuća ovršnih prijedloga i naplaćuje troškove u tim postupcima.

“Za napisati prijedlog za ovrhu je velikim ovrhovoditeljima potrebno svega nekoliko sekundi ili minuta. Zakonskim okvirom je omogućeno da pojedini javni bilježnici donose desetine tisuća rješenja o ovrsi. U Hrvatskoj je od 2011. do 2016. provedeno 7,8 milijuna ovrha, što bi u usporedbi s brojem stanovnika Njemačke iznosilo 150 milijuna ovrha. Ovršuje se račun po račun samo i isključivo radi zarade na troškovima ovršnog postupka.”

U Ovršnom zakonu nije dobro riješeno pitanje zaštite

Na ovaj se način od ovrha štite dužnici poput Ivice Todorića i za Kolakušića su takve stvari nedopustive.

“Zaštita nekretnine mora biti zasnovana na kriteriju da se nekretnina ne može ovršiti za minorne i nesrazmjerne iznose duga. Država i lokalna samouprava moraju, kao i u svim uređenim državama, putem socijalnih programa omogućiti građanima korištenje nekretnine u kojima će stanovati u slučaju provođenja ovrhe na jedinoj nekretnini.”

Ovrhe nad OPG-ovcima

“U Zakonu o obrtu dva puta je bila unesena odredba da obrtnici odgovaraju imovinom unesenom u obrt, po uzoru na trgovačka društva (pravne osobe), ali je Ustavni sud baš u tom slučaju promijenio svoju praksu neodlučivanja i odlučio ukinuti te odredbe. Dakle, samo tom zakonskom odredbom s nekoliko riječi problem je riješen”, ističe Kolakušić.

Ovrhe kao privatni biznis

Sudac upozorava da bi morala postojati zastara za provedbu ovrhe i krajnji rokovi za naplatu, “pa cijeli demokratski svijet kao i Hrvatska ima zastaru za teška kaznena djela i izvršenje kazni zatvora. Pa je li biti dužan za komunalije veći grijeh od teškog razbojstva ili ubojstva?”

“Situacija je takva jer se pogoduje onima koji su ovršni postupak pretvorili u privatan biznis. Nužno je uvesti javni registar svih dostava ovršnih, upravnih i sudskih rješenja. Većina građana nije ni znala da se protiv njih vodi nekakav ovršni postupak, saznali su to kad su pokušali podići plaću ili mirovinu. Iako zakoni ne dopuštaju provedbu nad sredstvima koja su izuzeta iz ovrhe, ona se ipak ovršuju iz naprijed navedenih razloga – privatni biznis.”

Ne očekuje da će se zakon strukturno izmijeniti.

“Mislim da će se ustrajati na zaštiti privatnog biznisa. Moj stav je da radna skupina nema težak zadatak, nužno je prevesti i prepisati slovenski zakon o ovrsi na temelju vjerodostojnih isprava (računa) koji je proglašen najboljim zakonom Europske unije dok se izvršni dio ovršnog zakona može prepisati od neke druge uređene zemlje koji je dao najbolje rezultate u zaštiti kako vjerovnika tako i dužnika.”

O izboru sudaca Ustavnog suda i predsjednika Vrhovnog suda

“O izboru sudaca Ustavnog suda i predsjednika Vrhovnog suda odlučuje isključivo politika pa neovisni kandidati kao što vidimo nemaju nikakvih izgleda. Za očekivati je da omjer pozicije i opozicije bude 2 prema 2. Postupak nažalost nije javan u pravom smislu, jer saborski odbori samo izaberu kandidate bez da u javnoj raspravi iznesu razloge za svoj odabir. Ono što je zabrinjavajuće i svakako neustavno je da suce Ustavnog suda u stvari bira saborski odbor, a ne saborski zastupnici, naime prema ustaljenoj praksi zastupnici glasaju samo o kandidatima koje je predložio odbor.”

O korupciji i pravnoj nesigurnosti u Hrvatskoj

“Kad je osnovni argument za zapošljavanje u javnim službama pripadnost poziciji ili opoziciji, o ozbiljnoj borbi protiv korupcije ne može ni biti riječi. Borba protiv korupcije do iznosa od 1000 kuna nam ide relativno dobro, međutim, protiv korupcije u iznosima preko milijun kuna, nam ne ide nikako. Za istinski početak reforme društva nužno je napokon početi primjenjivati Zakon o porezu na dohodak, koji daje ovlast ispitivanja porijekla imovine i koji je najefikasnije sredstvo za povrat sredstava u državni proračun i oduzimanje nezakonito stečene imovine. Porezni zakoni i postupci su u svim razvijenim državama važniji od Kaznenog zakonodavstva. Porezni postupak je brz jer u njemu porezni obveznik mora dokazati iz kojih sredstava je pribavljena imovina za razliku od kaznenog postupka koji iznimno skup i dugotrajan, u kojem državno odvjetništvo mora dokazati da je netko primio mito, a što je vrlo često gotovo nemoguće. Dovesti korupciju i pogodovanje u normalnije okvire je znatno brže i lakše kroz primjenu poreznih propisa nego kroz kazneno zakonodavstvo, odnosno, ako se ne dopusti uživanje u plodovima nezakonitog postupanja, onda će takvih postupanja biti sve manje i manje”, kaže Kolakušić.

“Nužno je uvesti pravnu sigurnost i nepromjenjivost zakona kroz duže razdoblje. Nažalost to zahtijeva da gotovo sve propise napišemo ispočetka (prepišemo cijele sustave propisa iz Njemačke, Austrije, itd), ako želite biti uređena zemlja, onda ne može imati propise kojima se pogoduje pojedincima i koji se mijenjaju na tekućoj traci. Ne možete imati propise u kojima pravomoćnost odluke ne znači ništa i da se u svakom sudskom predmetu postupak putem pravnih lijekova može voditi u nedogled, itd.”, zaključuje Kolakušić.