Moram reći da me srce boli,
moram reći da me srce boli
što Radovan Gordanu ne voli,
što Radovan Gordanu ne voli.
I onda se još nadoda “jedan, dva, opsa-sa”, pa tamburaši nastave pratiti vesele pjevačke glasove. Svašta bećarac trpi, pa bi valjda i to. Otrpio je svojevremeno i feminističke napade. Pa i natpis na ćirilici u Ilici.
Što je bećarac?
Ako ste među rijetkima koji se pitate što je bećarac, onda vam mogu ukratko reći da je riječ o hrvatskom narodnom napjevu koji vuče porijeklo iz Slavonije i Baranje. Uglavnom je šaljivog karaktera, a često i na granici provokativnog. Nekad i prelazi granicu, pa je otvoreno provokativan. (Kakav bi i bio kad ga izvode bećari, je l’…? I bećaruše također.)
Bećarac je dio folklorne i kulturne baštine Hrvatske. Čak ga i Ministarstvo kulture i medija lijepo opisuje na svojoj stranici. Opjevan je u desetercu. Primjerice, taman toliko slogova ima u rečenici “Mo-ram re-ći da me sr-ce bo-li.”
No, ako se pitate što je bećarac iz ljevičarskog kuta gledanja, onda je to objašnjenje vrlo jednostavno. Čim čuju da je nešto dio tradicije, to mora da je loše. Klasika.
No, iako su ljevičarska objašnjenja vrlo jednostavna, oni će se zdušno potruditi da zvuče vrlo složeno. Dakako, najprije moraju zauzeti docirajući stav koji automatski degradira sve slušatelje. Međutim, oni “ne dociraju”. Oni “samo pojašnjavaju”. “Poučavaju.” Pa čak i “obrazuju”!
Kardiolozi ne pomažu
Pamtite li stih “Zmija me za srce ugrizla”? Iskreno, mene ga je strah vizualizirati, jer su mi zmije najveća noćna mora. No, pjevao je tako Marko Perković Thompson, pa ušao u one legendarne fore iz devedesetih. Tipa, gdje je Mišo Kovač? – Vade mu Dalmaciju iz oka. Tako su za Thompsona govorili da se neće još dugo vratiti s bolovanja, jer ga je zmija ugrizla za srce.
Srećom, Thompsonovo srce je zdravo. Štoviše, ovaj je pjevač najavio nastup u Imotskome nakon dvogodišnjeg izbivanja sa scene. Nema sumnje da je i ta najava došla kao ugriz zmije za srca njegovih anti-simpatizera.
Osim vrućine koja je navodno loša za srčane bolesnike (ja sam je, iskreno, jedva čekala, jer mi je uvijek hladno), čini se da i druge pojave izazivaju nešto nalik na kardiološke probleme. Recimo, odlasci na nedjeljne mise. No, za takve boli kardiolozi ne pomažu.
>Mostarkić Gobbo: Rodna ideologija i njezin mrak
Ovo je 2024. izrekla Rada Borić
“Stanujem u kvartu gdje je velika crkva i moram reći da me boli srce kad nedjeljom vidim stotine i stotine mladih ljudi.”
Ovo je 2024. (da, važno je istaknuti godinu) izrekla Rada Borić.
No, gospođa Rada nije se samo požalila na bol u srcu. Kao svaki pravi ljevičar, odmah je zaključila da je za odlazak na mise ziher poanta u obrazovanju. (Jer, što se ljevičara tiče, odlazak u crkve je za neuke i zatucane, po mogućnosti iz ruralnih sredina.) Mogu samo zamisliti kakav je višestruki šok doživjela!
Kaže gospođa Rada da su pokazala “neka istraživanja” (nekako naslućujem da su ta “istraživanja” napravile neke udruge s puno slova i da su sva ona “neovisna”) da su mladi konzervativniji od roditelja. (Izgleda da su i na roditeljima radili istraživanje?)
Duboko ljudski se nadam da gospođa Rada ne pati od kardioloških problema. Ne daj, Bože. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je ona sve te mlade vjernike okarakterizirala kao neobrazovane. Olako i nedvojbeno diskriminirala mlade vjernike jednako kao i molitelje na trgovima. Postavila se kao pravi hrvatski ljevičar – svisoka. I poručila da mlade treba – obrazovati. No, kako? Onako kako to samo ljevica zna!
Ulazak ljevice u odgojno-obrazovni sustav
Nažalost, dugo smo već svjedoci prodora ljevičara u odgojno-obrazovni sustav. Teren su pripremili na (uglavnom lokalnoj) političkoj razini. A onda su, nimalo suptilno, počeli ciljati direktno na vrh vlasti. U međuvremenu su se “opremili” politički podobnim kadrovima počevši od vrtića, pa sve do ustanova visokog obrazovanja. Misija im je “obrazovati” našu djecu. Djecu! Našu!
Kroz “istraživanja”, preko “radionica”, pa do, eto, sutra možda i rodnih studija. Niste ni trepnuli.
Čujem da je prije nekoliko dana u jednoj pulskoj osnovnoj školi učiteljica, ničim izazvana, počela učenicima drugog razreda objašnjavati da je “gay O.K.”. Izlanuo se to jedan osmogodišnjak mami kad ga je uobičajeno pitala kako je bilo u školi. Pa joj je sin, eto, usput i to spomenuo. Nema veze što nitko u razredu nije točno znao što znači gay. Važno je da je učiteljica istaknula djeci da je to O.K. E, sad, pitanje je piše li to u nekom novom kurikulumu koji je ljevica tutnula ministru ispod stola, ili možda i iznad, ili je na kraju sve stvar proizvoljnog predavanja djeci. Ne zna se. Bit je da mi to i ne trebamo znati. Zato su tu udruge i dušebrižni ljevičari koji moraju i djeci, a i nama (!), objasniti što znači obrazovanje, na njihov način.
>Mostarkić Gobbo: Dobrodošli u neokomunizam!
Moć molitve
Prošli tjedan spomenuh lika u dugačkom mantilu koji je osamdesetih volio biti na mjestima na kojima i moja obitelj. Osobito tata. Pošto mu valjda nije bilo jasno što tata radi na misi, taj gospodin L. dolazio je kad i mi. Nije molio. Stajao je sa strane i promatrao nas. Sjećam se da mi je to kao djetetu bilo bizarno.
Sad vidim da bi i gospodin L. vjerojatno danas sjedio u sabornici i otvoreno docirao (mladim) vjernicima. Možda bi otvoreno priznao da ga boli srce što su djeca mog tate, kao i djeca mnogih očeva i majki, još uvijek na nedjeljnim misama. Sa svojom djecom.
Zapravo je fascinantno promatrati moć molitve. A istovremeno, i strah od nje same.
Od Isusova razapinjanja na križ do danas, zapravo se i nije puno toga promijenilo. U komunizmu se, eto, kao nešto “tajno” pratilo ljude u crkve. Sad ih se otvoreno proziva. Kao da (opet) živimo u totalitarizmu.
A naše slobode gotovo da i nema tko braniti.
Nemušta opravdanja
Rada Borić pokušala se nemušto opravdati da je njezina izjava izvađena iz konteksta. Premda smo svi vidjeli i čuli snimku njezina govora.
U utorak ju je, pak, pokušala opravdati njezina svjetonazorski i saborski bliska kolegica Sandra Benčić. Riječima koje je uistinu teško prepričati. Ali, uglavnom se svelo na ono klasično ‘nije ona tako mislila’.
Što će se dogoditi nakon skandalozne izjave koja otvoreno diskriminira i vrijeđa osjećaje vjernika? Vjerojatno ništa. Oni koji bi trebali reagirati sjedili su u istoj prostoriji kao i gospođa Rada. I nisu rekli ništa. I nisu učinili ništa.
“Pođi kamo te srce vodi”
Kao dijete, bezbroj sam puta od starijih čula rečenicu: “Srce me boli”. Sve dok je nekoliko puta i sama nisam proživjela.
No, obično ljude boli srce kad vide nepravdu. Tugu. Siromaštvo. Bolest. Glad. Rat. Smrt.
Srce te boli kada doživiš ponešto ili sve od navedenog. No, nemamo svi isto srce.
I koliko god patetično zvučala rečenica iz knjige “Mali princ” koja kaže “Pođi kamo te srce vodi”, ona je u potpunosti istinita i autentična u toj priči.
Na tisuće mladih u Hrvatskoj odlazi na nedjeljne svete mise. Ta slika svakako budi emocije.
Radu Borić zbog toga srce boli. Meni je zbog toga srce puno nade.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
